I druga večer Terminal festivala ponudila je zanimljiv i šarolik glazbeni program, ali bezobrazno kašnjenje ostavilo mi je gorak ukus u ustima.
Peti kolovoza je kod nas praznik, slavi se Dan pobjede, pa dok su trogloditi s viškom nacionalnog naboja i manjkom inteligencije pohrlili u Knin na filo-ustaško orgijanje HDZ-ovskih govana, crkvene gamadi i braniteljskih parazita, mi s manjkom nacionalnog naboja otišli smo preko granice kod naših najdražih komšija. Em je praznik pa kod nas ništa ne radi, em smo išli na drugu večer Terminal festivala. Što ćeš bolje od toga, ha?
U odnosu na prethodnu večer došlo je do male rošade u popisu putnika, pa se drugovima Š. i meni pridružio Herr O. Kako je na službenoj stranici festivala pisalo da svirka počinje oko pola devet, dakle kao i prethodne večeri, tako smo i mi krenuli ranije iz Osijeka kako bismo odradili još jednu klopu „U hladu bođoša“ i štreberski točno stigli do dvorišta biblioteke gdje nas je dočekao neki no name DJ. Wtf? Ničim izazvan i potpuno nenajavljen, lik je drvio pred doslovno nula prisutnih, a mi smo kod miks pulta vidjeli program za tu večer na kome je pisalo da prvi bend počinje u 21:20. Jebajiga, sva sreća da sa žigom možeš ulaziti i izlaziti više puta jer da smo morali ostati unutra i trpjeti ono bezvrijedno govnarenje, dobili bismo mlade…
Otišli smo tako do obližnjeg Sokačeta (u Somboru je svaki objekt obližnji, he he he) na čašicu okrjepe, prošetali malo po gradu i oko pola deset se vratili na mjesto zločina na kome je DJ i dalje pizdio po aerodromu. Otrpjeli smo još desetak minuta torture, da bi onda on konačno odjebao u troskoku, a onda je počelo pripremanje bine za prvog izvođača večeri. Ja sam već bio nadrkan do bola, mislim, zar je bio problem u satnici festivala naznačiti da će neki gnjavator drkati kurac od pola devet do 22 h, i mi bismo se onda prilagodili i kasnije krenuli iz Osijeka. Mislite da picajzliram? Pa, rđavom kurcu svaka dlaka smeta, a ovo je bila devina dlaka, dakle smetala mi je boli glava… 🙂
I onda oko desetke na scenu pred mene nadrkanog i ostatak ekipe (koja je očito znala da svirka neće početi rano jer su tek oko cenera počeli u većem broju kapati) izlazi austrijski bend Mynth (https://www.facebook.com/mynthmusic/). Riječ je o elektronskom duu iz Beča kojega čine brat i sestra Mario i Giovanna Fartacek, on svira klavijature, a ona pjeva i nešto prčka po sempleru, a za žive svirke pojačani su i bubnjarem. Izvode glazbu koja je na razmeđi trip hopa i snene, melankolične analogne elektronike, nešto poput Portisheada s Lanom Del Rey na vokalu, i to ne zvuči loše. Svaka njihova stvar kao singl koga bih čuo na radiju ili u bespućima interneta bila bi OK sama po sebi, ali kada slušate desetak pjesama identične DNK strukture te istog sporogorućeg tempa, to ti lagano dopizdi. Plus, vrlo su statični na bini: cura je cijeli nastup provela zakucana ispred svog mikrofona i stolića sa semplerom i to je bila živa dosada za gledati. Momak za bubnjevima je tu nekako bio najprirodniji i najizražajniji i samo zahvaljujući njemu imao sam dojam da gledam stvaran nastup a ne snimku s YouTubea. Sve je to odsvirano i otpjevano uživo i, kažem, možda to ima neku svoju ljepotu, ali da bi to bilo pamtljivo koncertno iskustvo treba im bolji scenski nastup i upečatljivije pjesme.
Slijedila je preduga pauza od gotovo pola sata koju sam iskoristio da malo prošetam po gradu i popijem kavu u kafiću jer si nisam mogao dopustiti da još pola sata zujim besposleno. Sljedeći su nastupili Irie FM (https://www.facebook.com/IrieFM.Belgrade), sedam samuraja iz Beograda, odnosno šest samuraja i jedna samurajka. Bend čine Vukašin Marković (vokal i trombon), Slobodan Jovanović (gitara), samurajka Ana Protulipac na basu, Goran Milošević za bubnjevima, Ivan Jevtić (klavijature) te još dva puhača, Ivan Radivojević truba i Dejan Nestorović saksofon. Pripadaju novijem valu srbijanskih bendova koji sviraju kombinaciju tradicionalnog roots reggaea s modernim dub ritmovima i to jako dobro zvuči uživo u pjesmama na engleskom jeziku sa snažnom puhačkom i ritam sekcijom.
S druge strane, pjesme na srpskom su im bezveze. Ja inače uvijek podržavam bendove da pjevaju na materinjem jeziku, ali ovom bendu bi to trebalo zakonom zabraniti. Ne znaš što je gore: očajno loši tekstovi ili beskrvna glazba, lišena svake energičnosti, kao da im je netko iz izdavačke kuće rekao: OK, izdat ćemo vas, ali izbacite ove puhače, utišajte te glasne bubnjeve i daj bez ikakvih socio-društvenih komentara, raja to ne voli, samo „pjevajte nešto ljubavno, klinke svršavaju na to“. Rezultat: posljednji singlovi „Svi“ i „Kliziš mi kroz prste“ su hitovi, dosta se vrte na radiju, ali te pjesme na koncertu zvuče poput hodajućeg mrtvaca iako su dobro rasplesali uglavnom žensku ekipu ispred bine. Ajrijevci su svirali najkraće od svih izvođača ova dva dana, jedva 45 minuta, po meni sasvim dovoljno.
Drugu večer Terminala zatvorili su domaći heroji, bend Line Out (https://sr-rs.facebook.com/Line-Out-114664026483/ ; http://www.lineout.rs/). Recenzirao sam njihov debi album još u doba rahmetli Mikrofonije, gledao sam ih nekoliko puta uživo, ali to je sve bilo još dok je svijet bio mlad. Moram priznati da nisam bio siguran ni da li bend još uvijek postoji, pjevačica Jovana Đurović je otišla iz Sombora, mislim čak i van zemlje, okupljali bi se povremeno za posebne prigode ali aktivnog djelovanja nije bilo, no eto ti njih ponovo pred mojim strogim ocjenjivačkim sudom. I što da vam kažem – razvalili su!
Sedmorka koju, pored Jovane, čine još i gitaristi Zoltan Kish i Boris Golub, basist Milan Đurđević, bubnjar Vladimir Koprivica, saksofonist Dragoslav Mitrović i Miloš Čekić za midi klavijaturama, uvijek mi je bila bolja na svirkama nego na albumima. Njihova smjesa duba, trip hopa i reggaea tek bi uživo „prodisala“ u rockerskijim, više gitaristički distorziranim aranžmanima, s minimumom elektronike i semplova i s Jovanom koja od svakog nastupa napravi performans. Ovaj put nisu koristili video produkciju, sve je bilo podređeno svirki i, ne znam, možda zato što nisu dugo nastupali zajedno pa su se zaželjeli svirke, ali bend je stvarno zvučao sjajno i raspoloženo. Kombinirajući materijal s njihova dva albuma, „Masterpiece“ i „Cynicism“, Line Out je još jednom potvrdio da je jako dobar bend, a ne treba zanemariti ni efekt nastupa na domaćem terenu, što im je možda dalo dodatni vjetar u leđa. Ne znam kakva je sudbina benda, hoće li i dalje raditi ili se samo povremeno ovako okupljati, ali ovo je bio sjajan nastup grupe u naponu snage i šteta bi bilo s ovim stati.
A šteta bi bilo stati i s Terminal festivalom nakon vrlo dobrog prvog izdanja. Unatoč razlici u kvaliteti u korist prve večeri, organizatori su nam ponudili zanimljiv, eklektičan program koji naprosto mami na ponovno druženje. Nadam se da je i financijski festival dobro prošao što je, uz neupitno zadovoljstvo publike, u konačnici najvažniji faktor hoćemo li Terminal gledati i iduće godine. Po meni, bilo je ovo lijepo druženje uz kvalitetnu glazbu i vrlo dobru organizaciju i nadam se da se vidimo i nagodinu te da prvo izdanje Terminala neće biti, hm, terminalno… 🙂
Terminalno oboljeli Hadžo
zlihadzoponovojase 