Jubilarno deseto izdanje mog omiljenog festivala dokumentarnih rock filmova (hm, i jedinog kojeg redovno posjećujem, pa se baš ne može reći da je konkurencija straobalna 🙂 ) bilo je svedeno i skraćeno na svega četiri filma u dvije večeri. Mi smo bili prvu večer (petak) i bilo je čist’ OK; filmovi nisu bili nešt’ posebno, ali smo imali i jednu kratku, akustičnu poslasticu benda Sleepyhaeds.
Deset godina je prošlo otkako je drug T. (koji se žali da nikada nije bio drug u mojim raportima, evo, sad si postao jedan!) pokrenuo DORF u Vinkovcima. Svašta se izdogađalo za tih deset godina, festival je imao bolja i lošija izdanja, više i manje love (uglavnom manje, no to je neka druga priča), a u međuvremenu se drug T. preselio na drugi kraj svijeta (Ozalj, zar to nije drugi kraj svijeta? 🙂 ), postao je tatek, pa je bilo neminovno da DORF za svoju jubilarku promijeni koncepciju.
Ove godine festival se tako održao na nekoliko lokacija: na Cresu, u Puli, Primoštenu i Ozlju te na samom kraju u Vinkovcima. U svakom gradu prikazivano je nekoliko različitih filmova, a u Vinkovcima su tijekom dva dana prikazana ukupno četiri: prve večeri to su bili „Limunovo drvo“ Branka Radakovića, „Slagalica“ Aleksandra Koviloskog te „Wooden Ambulance Bike Tour 2013“ Gorana Grubišića. Nije bilo ni Mudhoneyja ni The Falla ni Georgea Clintona ni Residentsa ni Daft Punka, ali dobro – izgleda da će torrenti morati početi raditi, šta drugo…
Tri mušketira u sastavu drug Š., drug M. i ja zaputili smo se u Vinkulju ne iznevjeriti tradiciju pohođenja festivala. Ove godine DORF je promijenio lokaciju pa se održao u crkvi Meraja umjesto u prevelikom gradskom kazalištu i zadovoljan sam izborom: prostor je manji, intimniji, jako dobre akustike i šteta je što se češće ne koristi za kulturne sadržaje. Dodatni bonus: nije bilo prevruće, debeli kameni zidovi ful dobro osvježavaju, a nije bilo ni letećih krvopija komaraca… Dakle, teren idealan za igru. Gledatelja nije bilo mnogo, kao i obično, osim nas bila je tu i još jedna ekipa iz Osijeka, a bila je tu bakica koja redovno posjećuje festival i koja je bila i na njegovom prvom izdanju. K vragu, bakica je vjerojatno bila tu i kada su polagali temelje za crkvu 🙂 ali još se drži. Neuništiva je k’o Joža Manolić…
Prvo smo kao predjelo dobili makedonski film „Slagalica“ Aleksandra Koviloskog o makedonskoj hip-hop sceni. Eksperimentalni dokumentarac u kome autor slaže mozaik oko makedonske hip hop scene i njenog utjecaja na društvo manje je kronološka priča o samoj sceni, čiji je uspon i pad prikazan u svega desetak minuta, a više socijalni komentar društva u kome se odvija. Nije mi se dopao jer me makedonska hip hop scena nimalo ne zanima, od sve te bulumente likova ja sam čuo samo za Tonija Zena i Zed Agolot i mislim da su bezveze, a i moj stav je dobro poznat: postoji samo jedna stvar gora od crnčuga koje prave hip hop, a to su bjelčuge koje ih pokušavaju imitirati. Arty-farty filozofiranje prevelik je teret filma, posebno kada ti neki reperčići kojima još brada nije počela rasti govore o sebi kao o umjetnicima a o rapu kao umjetnosti – e pa, serem vam se ja na vašu umjetnost! Naravno, to se odnosi na najveći dio hip hop scene u regiji i šire, nije ništa usmjereno protiv Makedonaca. Malo sam toga naučio o samoj sceni u Makedoniji iz ovog filma, no možda je i bolje tako…
Glavno jelo prve večeri festivala bio je film “Limunovo drvo“ Branka Radakovića o istoimenom kultnom beogradskom bandu koji je djelovao od kraja 70-ih do početka 80-ih. Bend su osnovali Milan Mladenović, Milan Stefanović Mikica i Dragomir Mihailović, a do sada je bio najpoznatiji po tome što je u zadnjoj fazi njegovog postojanja u njemu ostao samo Milan, pridružili su mu se Koja i VD te je bend ubrzo promijenio ime u Šarlo akrobata, a ostalo je povijest. Samo Limunovo drvo do sada je bilo zaboravljeno i potcjenjivano, ali s dobrim razlogom.
Naime, bend je čisto, nepatvoreno sranje. Abortirani retard Smaka, Korni grupe i Grupe 220 koji je frankensteinovski spajao najgori simfo rock 70-ih s dronjcima hippie kulture s kraja 60-ih neslušljivo je smeće, ali beogradski glazbenici i novinari očito ne misle tako, pa kroz cijeli film slušamo panegirike i ničim obrazloženu glorifikaciju nečega za što se smatra da je bio, pazite sad ovo, jedan od najvažnijih srpskih bendova ikad. Radaković i inače ima taj fetiš da opskurne i nepoznate bendove predstavlja u mesijanskim razmjerima: on je odgovoran za onaj glazbeno dokumentarni zločin zvan „Bilo jednom u Paraćinu“ gdje je o nebitnim i nepoznatim lokalnim bendovima pričao kao da bez njih ex-YU scena ne bi postojala. Sličan pristup primjenjuje i ovdje, samo što je ovo, za razliku od „Paraćina“, ipak ozbiljnije napravljen film, brži i dinamičniji, s mnogo originalnih audio i video snimaka – tehnički, ovo je vrlo dobar film, samo što je tema loš bend.
Limunovo drvo svakako zaslužuje biti u uvodu nekog filma o Šarlu, ali razvući priču o njima na 70 minuta, ići u detaljno opisivanje svake hebene pjesme koju su ikad snimili, i rezultat je taj da film tone u dosadu i neutemeljenu ispraznu pretencioznost. OK, možda ovaj bend i zaslužuje film o sebi, ali on bi morao biti mnogo kraći i objektivniji, s još većim naglaskom na društvene promjene toga vremena koje su u velikoj mjeri pogodovale pojavi novog vala, a što je ovdje samo naznačeno. Uostalom, činjenica da bend nije objavio nijedan album u vrijeme početaka novog vala kada su albume snimali i oni koji su trebali, a još više oni koji nisu trebali, te činjenica da su rijetko nastupali izvan beogradskog pašaluka, govore dosta o njihovim dosezima, pa je novinarsko-muzičarsko pušenje kurca pokojnom Milanu koje prevladava ovim filmom upravo degutantno. Najveća zanimljivost ovog filma su raritetni audio snimci sa njihova dva koncerta u SKC-u i novosadskom Studiju M, ali sveukupno gledajući, nisam zadovoljan.
Nakon projekcije filma publici se obratio sam Branko koji je kroz razgovor s okupljenima govorio o tome što ga je ponukalo da snimi film. Pričao je o cijelom procesu snimanja, netko je pitao i za sudjelovanje Nebojše Pajkića, jednog od korifeja srpskog nacionalzma 90-ih (koji je u ono vrijeme, početkom 80-ih, bio napredan momak neinficiran „slobizmom“ i kao voditelj SKC-a otvorio je vrata mnogim bendovima iz vremena novog vala), a Branko se obrušio na Dušana Vesića, novinara koji je jedini u filmu rekao da mu se Limunovo drvo ne dopada, nazvavši ga „piskaralom“ koje nikada nije napisalo nijednu pjesmu pa šta on tu ima da kritizira. Bezobrazno je napadati nekoga tko nije tu da se brani, a možda je to bila i žaoka upućena meni zbog mog prethodnog teksta o „Paraćinu“; siguran sam da ću dobiti svoju porciju i kad pročita ovaj prikaz, no ovo piskaralo ima dovoljno tvrdu kožu da na sve takve prozivke odmahne rukom…
Posljednji film na meniju bio je „Wooden Ambulance Bike Tour 2013“ Gorana Grubišića o biciklističkoj turneji subotičkog benda Wooden Ambulance po regiji. Sjećam se dobro te turneje jer je ona obuhvaćala 15 koncerata u 14 dana u 11 gradova u Srbiji, Hrvatskoj i Mađarskoj, od Subotice preko Sombora, Vinkovaca, Osijeka, Pečuha, Budimpešte… Goran i Rudi su na svojim biciklima prešli više od 1.000 kilometara i sve su to bilježili video kamerom. Gledao sam ih u Vinkovcima u Walkowu i u Osijeku dan kasnije u Voodoou, već tada su nam prikazali dio materijala snimljenog ranije u Vojvodini, a sada su kompletirali filmić. Riječ je o totalno lo-fi, diy djelu u kome nema riječi, samo slike s putovanja i koncerata, dok u pozadini slušamo pjesme benda. Unatoč svim svojim tehničkim manjkavostima, ovaj filmić ima najviše duše u sebi te mi je samim tim možda i najdraži iz ponude od petka, ali sumnjam da će se dopasti onima koji nisu ljubitelji bicikliranja ili americane.
I za sam kraj kao i obično dolazi desert, a ovdje je to bio akustični koncert zagrebačkog (iako niti jedan član benda nije iz Zagreba) indie-rock sastava Sleepyheads (https://www.facebook.com/slipihedz/ ; https://slipihedz.bandcamp.com/), koji su za ovu prigodu svoj power pop/indie rock zvuk ogoljeli do koske. Nastupili su kao dvojac gitarerosa (Vedran i Daniel) i predstavili akustične verzije pjesama sa svog debi albuma „The Swirling Thoughts of…“ te nekoliko novih pjesama. Meni se njihov debi album jako dopao zbog bogatstva melodija, lijepih harmonija i odličnog Vedranovog vokala, a te kvalitete došle su potpuno do izražaja i u ovako ogoljenom izdanju. Sjajna akustika Meraje išla je dvojcu u prilog, a u pjesmama poput hitoidne „Lost Myself“, savršenog power popića, hm, „Perfect“ te predivne, melankolične „Sunday“ posvećene Vinkulji („The only reason why you hate Sundays / ’Cause you grew up in a small town“, to može napisati samo netko rođen u provinciji, a Vedran je Vinkovčanin) doista sam uživao.
Predstavili su i par novih stvari kojih nema na debiju, „Blue MF“ i „Silent and Stuck“ koje mi se čine da idu malo više u nekakvom country/americana/roots fazonu, ali vjerojatno će to drugačije zvučati kad u igru uđu bas, bubanj i možda još neki instrument sa strane. U set listi se našla i jedna obrada, „Homesick“ od Kings Of Convenience koja se odlično uklopila u ovaj akustični set, a svoj 45-minutni nastup priveli su kraju pjesmom „I’m Not a Boy 4 U“. Iako smo mi tražili bis, nismo ga dobili. Šteta, a nadam se da ću uskoro imati priliku vidjeti bend na nekom koncertu „pod punom ratnom opremom“.
Druge večeri prikazan je film „Vizije raja Lee Scratch Perryja“, njemačkog autora Volkera Schanera o jednom od najznačajnijih inovatora, producenata i reggae glazbenika, Lee Scratch Perryju, no drugu večer nismo bili na DORF-u nego na VFF-u (WTF?), ali o tome u sljedećem raportu. A mi se vidimo na 11. DORF-u ili možda i ranije (ekskluzivna informacija od druga T. je da se radi na projekcijama u Osijeku, stay tuned za više infosa…).
Hadžo, iscijeđen kao limun
zlihadzoponovojase 