Od šest dana VFF-a ove sam godine uspio doći samo na posljednji dan, ali vrlo dobar Jarmuschov dokumentarac o bendu The Stooges svakako je opravdao dolazak…
Nekoć sam bio redovan gost Vukovar Film Festivala, znao sam voziti svake večeri tamo amo i uživati gledajući filmove europske kinematografije koji se nikada, ili iznimno rijetko, prikazuju u našim blockbusteriranim sinepleksima i sličnim kurcima palcima. Išao sam na VFF i one večeri kad sam s autom sletio u jarak i efektivno se oprostio od metromobila na dulje vremensko razdoblje. To je limitiralo moje odlaske u Vukovar i prošle i ove godine samo na jedan dan što mi je teško palo, ali iz ove kože se ne može…
Subota, kao zadnji dan VFF-a, nudila je dva filma Jima Jarmuscha, što je samo po sebi bio dobar mamac, pa je tročlana ekipa u sastavu drug Š., Herr O. i ja krenula na put. U međuvremenu, kako to obično biva, inicijalni planovi su se promijenili, Herr O. je odlučio pogledati Jurkasov film „Zbog tebe“, a nas dvojica smo odlučili preskočiti igrani Jarmuschev film „Patterson“ u korist prizemnijih strasti: brzinskog odlaska u Bogojevo u šoping i klopu u Beckers čardi.
Plan je bio savršeno izveden, čobanac je bio doslovno za prste polizati, no ideja da se po povratku u Vukovar nađemo i zajedno odemo do dvorca Eltz gdje se odigravala projekcija pao je u vodu iz jednog bizarnog razloga: Jurkasov film nije počeo u 20 h kako je bilo najavljeno već iza 22 h zbog toga što je prije njega prikazan jedan kratkometražni film, a potom je uslijedila nenajavljena svečanost zatvaranja festivala na kojoj su proglasili pobjednike i tome nije bilo ni kraja ni konca. Tako smo drug Š. i ja otišli na dokumentarac o Stoogesima, a Herr O. nas je sačekao ispred ulaza poslije projekcije, sav pokisao, jer je kartu platio a filma vidio nije. Odnosno, nije mu se isplatilo doći na zadnjih 20-ak minuta…
Perivoj dvorca Eltz bio je gotovo pun kad smo ušli unutra, taman na završetak „Pattersona“. Drugarica D., koju smo sreli tamo, rekla je da je film bio odličan, pa ću pročačkati po torrentima da ga ošacujem iako drugarica D. nije baš relevantan izvor preporuka, ali drugog za sada nemam. Naravno, kad Jarmusch nešto radi to obično bude super ili bar solidno: u drugoj polovici 80-ih upravo je on, uz Wendersa i još nekolicinu drugih, bio među omiljenim redateljima buntovnih alternativaca kojima su se jako dopali njegovi rani filmovi poput „Pod udarom zakona“, „Tajanstveni vlak“ i „Noć na zemlji“. Posljednje što sam gledao od njega bio je sjajni „Slomljeno cvijeće“ s fenomenalnim Billom Murrayem, no to je bilo prije desetak godina. „Gimme Danger“ je njegov drugi rockumentarac koliko ja znam, nakon „Year of the Horse“ o Neilu Youngu kojeg nisam gledao, i majstor ga je vrlo dobro napravio.
Film odmah kreće na stvar – godina je 1973., Stoogesi (vokal Iggy Pop, gitarist James Williamson, basist Ron Asheton i njegov buraz Scott za bubnjevima) se raspadaju nakon tri albuma koji nisu bili ni komercijalno uspješni ni hvaljeni od kritike. Bend je potpuno švorc, pa Scott mora prodati svoj set bubnjeva da bi zaradio za jednosmjernu kartu kući u Michigan, a Iggy se vraća u prikolicu u kojoj je živio sa svojim roditeljima. Prilično neslavan kraj za bend koji je, uz prijatelje iz MC5, možda najpresudnije uticao na žanr koji će nekoliko godina kasnije eksplodirati i promijeniti glazbenu povijest – punk.
Potom slijedi najavna špica koja kao da je izašla iz nekog B horror filma 60-ih i onda dokumentarac kreće „zaozbiljno“, kronološki bilježeći nastanak benda, njihove divlje prve godine, raspad te ponovno okupljanje početkom 2000-ih na Lollapalooza festivalu, zaključno s krunom njihove karijere – konačnim primanjem u Rock’n’Roll kuću slavnih, nakon više bezuspješnih nominacija.
Jarmusch nije koristio mnogo „talking headsa“ za ovaj projekt. Glavni sugovornik mu je naravno lider benda Iggy Pop, a zabilježeni su razgovori samo s članovima benda i pokojim glazbenikom i menadžerom koji je surađivao s njima. Nema novinara, diskografskih glavešina, članova obitelji (osim Kathy Asheton, Ronove žene koja vodi njegovu zakladu), vrlo uzak krug ljudi pojavljuje se u filmu što ga čini fokusiranijim na glazbu, ali zanemaruje druge aspekte njihove turbulentne karijere.
Jarmusch voli ovaj bend, i to jako. Iggy mu je jedan od najboljih prijatelja, glumio je u čak dva njegova filma, i to se vidi iz svemira. Ovo je fanovski film sa svim svojim vrlinama i manama. Među vrline svakako spada otvorenost Iggy Popa koji, poput nekog sijedog indijanskog poglavice, kopa po ugodnim i manje ugodnim detaljima iz prošlosti grupe s neprikrivenim smislom za humor i zajebanciju. A Jarmusch ga prati: kad Iggy priča kako je ideju da nastupa bez gornjeg dijela odjeće dobio gledajući egipatske faraone, Jarmusch to ilustrira scenom iz legendarnog filma „Deset zapovijedi“ s Yulom Brynerom. Kada govori o tome kako je bend dobio ime, u pozadini idu skečevi kultne američke humorističke trupe The Three Stooges. Zajebava se i kada priča o tome kako je on izmislio stage diving, no njegov prvi pokušaj bacanja u publiku rezultirao je time da se publika razmaknula, a on je pao na facu i razbio prednje zube. 🙂 Pa, svaki početak je težak…
Jarmusch je vodio računa da ovo ne bude dokumentarac o Iggyju već da svaki član benda dobije svoje mjesto pod suncem. Nakon raspada benda sredinom 70-ih, film u potpunosti zanemaruje Iggyjevu uspješnu solo karijeru već se prebacuje na to gdje su bili i što su radili ostali članovi benda. Time se naglašava timski duh koji je bend krasio od početka: The Stooges nisu bili samo Iggy i plaćenici, već četvorica sjajnih glazbenika koji su dijelili zajedničku viziju stvaranja divlje, mahnite, primitivne i neobuzdane glazbe, do tada nečuvene u Americi. Rani nastupi benda uključivali su Iggyjevo sviranje na usisavaču i drugim kućanskim uređajima, sve s ciljem stvaranja što više buke. Koja je pjevao da je buka u modi, pa, u to vrijeme početkom 70-ih činilo se doista tako.
Jarmusch je imao i pristup ogromnoj količini nikada ranije viđenih materijala, koncertnih snimaka, ranih intervju s članovima benda, i nije se libio to staviti u film. Sve je to pridonijelo dinamici i zanimljivosti ovog dokumentarca, ali film ipak nije savršen.
Ono što mi fali to je napetost u njemu. Fale mi sukobi, tenzije, ono što, u krajnjoj liniji, često rock glazbenike upravo čini rock glazbenicima. Jim, Iggy i ostatak družine sve potencijalno opasne stvari uspješno guraju pod tepih. Krenimo od droga: da postoji olimpijska disciplina u uzimanju droga, Stoogesi bi (uz iznimku Rona) bili u utrci za zlatnu medalju. Film dosta detaljno opisuje kako je originalni basist benda, Dave Alexander, izbačen iz grupe zato što je jednom došao na gig toliko pijan da nije mogao da svira, dok s druge strane sam Iggy priznaje da ponekad nije mogao funkcionirati na bini koliko je bio narokan, ali preko toga se ‘ladno prelazi.
Sukobi s glavešinama diskografskih kuća i menadžerima su naznačeni ali nedovoljno elaborirani, a upravo su ti faktori – enormna konzumacija prvo lakših pa onda težih opijata i konstantno nezadovoljstvo načinom na koji im se karijera razvija, doveli do raspada grupe. Da ne govorim o posvemašnjem zanemarivanju onoga što je Iggy na sceni bio (osim divlje životinje, naravno 🙂 ) – seks simbol. Kruže glasine da je spavao s tisućama cura, a i ostatak benda je navodno imao opipljive koristi od toga. Je li to istina ili ne, ovo je bilo pravo mjesto da se neke takve glasine potvrde ili odbace. Umjesto toga, Jarmusch je sve što bi moglo štetiti bendu gurnuo u stranu. Na trenutke je sve tako jebeno idilično, ptičice pjevaju, cvijeće je u cvatu, sunce obasjava livadu – jebote, ispada da gledamo film o Bečim dječacima a ne o jednom opasnom rock bendu.
Već sam rekao da je uzak krug ljudi koji je sudjelovao u snimanju filma prepreka da se bend prikaže iz neke drugačije perspektive. Jarmusch na samom početku filma krajnje nekritički i navijački tvrdi da su Stoogesi najbolji rock bend svih vremena i u filmu se ne pojavljuje nitko tko će to osporiti ili pokušati staviti u širi kontekst. OK, možda to ima veze s činjenicom da su svi originalni članovi benda danas mrtvi, osim neuništivog Iggyja naravno, taj bi mogao doživjeti starost Broja Jedan kad je nakon svega još živ. Film je posvećen Ronu, Scottu, Daveu i saksofonistu Steve Mackayu, ali ti ljudi nisu bili anđeli za života, daleko od toga, i takvima ih je trebalo i prikazati. Kad si dopustiš da ti dokumentarac pređe u hagiografiju, onda znaš da nešto nije u redu.
Ipak, ovo je film koji se treba pogledati, bili vi fanovi Stoogesa ili ne. Ovo je ipak dio povijesti rocka i popularne glazbe uopće, seminalan bend koji nikada nije doživio priznanje kakvo je zaslužio, a mislim da je to slučaj i s ovim filmom. „Gimme Danger“? Vrlo rado, ali u ovom filmu prave opasnosti je jako, jako malo…
Bezopasni Hadžo
zlihadzoponovojase 