Barutana 016 – Projekcija kratkih filmova Mladena Stilinovića @ MLU Osijek, 01. 09. 2016.

Barutana-016--plakat

Projekcijom kratkih filmova „Početnica 1, 2, 3“ nedavno preminulog umjetnika Mladena Stilinovića započelo je ovogodišnje izdanje projekta Barutana 016, u suradnji udruge M-art i Muzeja likovnih umjetnosti (MLU). 

Eto mene opet na buretu baruta, hm. Tradicionalni festival underground i vaninstitucionalne kulture po 15. put se održava u Osijeku i, vidi vraga, ove godine se prestao seliti od nemila do nedraga već se drugu godinu zaredom ugnijezdio u prostoru MLU-a. Za one koji imaju slabije pamćenje, festival se održavao u istoimenom prostoru Barutane koji je u međuvremenu prisvojila Umjetnička akdemija i sadržajno ga gotovo uništila, a nakon toga je poput nomada lutao po bespućima osječke zbiljnosti. Gledao sam ga u bivšem klubu Zvečevo, u dvorani hotela Royal, u STUC-u, a evo zadnje dvije godine u MLU-u. Je li to kraj nomadluka Barutane znat ćemo dogodine, ali za sada budimo sretni što je festival uopće s nama.

Ono što je drugačije u odnosu na prethodne godine je rani početak festivala: uglavnom je počinjao krajem listopada, a prošle godine baš u vrijeme sam ja počeo raditi s izbjegličerosima pa sam neke zanimljive stvari propustio. Tko zna, možda su organizatori mene imali na umu kad su određivali ovako rani termin jer se opet nešto kuha na granicama EU-a, pa da matora podrtina od Hadže stigne ovjeriti ovogodišnje izdanje jer, tko zna, uz kroničnu srcobolju, kroničnu besparicu i kroničnu nejebicu, pitanje je hoću li iduću godinu doživjeti… 🙂  No, ispostavilo se da se ipak nisu vodili mojim interesima: ovo je bio jedini slobodan termin kojeg su mogli dobiti u MLU, pa su ga jednostavno uzeli…

Nas standardnih 20-ak naivaca okupilo se u dvorani MLU-a na projekciji filmova Mladena Stilinovića, jednog od najistaknutijih hrvatskih konceptualnih umjetnika prema riječima Diane Nenadić iz Hrvatskog filmskog saveza koja je održala uvodno predavanje o umjetniku. Iako je Stilinović publici možda poznatiji kao slikar i videoumjetnik, njegovo umjetničko djelovanje obuhvaćalo je i film koji je bio glavno područje njegovog interesa u razdoblju od kraja 60-ih do sredine 70-ih godina.

P1150389

Diana je u svom 15-minutnom „uvodu u anatomiju“ opisala Stilinovića i kao jedinog mladog nastavljača filmske struje zagrebačkog eksperimentalizma 60-ih no, za razliku od svojih prethodnika, nije bio apolitičan: njegovi prikazi zagrebačkog života toga vremena sadržavali su i izraženu socijalnu, pa i kritičku notu upućenu tada svemoćnoj Partiji, često kroz komediju ili parodiju (česta upotreba crvene boje kao jednog od primarnih ideologizama socijalizma).

Tako u filmu „Ramenim tako bolno ceo smešan svet“ vidimo dvije cure koje šeću zagrebačkim ulicama kao na modnoj pisti, dok u prozorčiću sa strane gledamo ljude i događaje koji su obilježili tu epohu, dok u filmu „Panika“ iz 1971. gledamo košmarne, dadaističke prizore glumca Branka Degeneka koji se isprepleću s motivima poznate slike Otona Ivekovića „Krunidba kralja Tomislava“, što treba promatrati kroz prizmu svega onoga što se te 1971. događalo kroz hrvatsko proljeće. Naravno, Stilinoviću je bilo relativno lako biti subverzivan jer je radio eksperimentalne filmove, bez zvuka, koji su bili totalno nerazumljivi i prolazili su ispod radara za ondašnje cenzorske škare.

Osječka retrospektiva predstavila je 12 kratkih, eksperimentalnih amaterskih Stilinovićevih filmova, 11 snimljenih između 1971. i 1977. uz jedan iz kasnijeg perioda koji su kronološki poredani. Svi njegovi filmovi su kratki (između 3 i 6 minuta) i imaju dosta izraženu društvenu crtu, jer Stilinović voli snimati slučajne prolaznike, tržnicu Dolac, gužvu na gradskim ulicama, opsjednut je natpisima na trgovačkim i obrtničkim radnjama… Poigrava se bojama, slovima, ritmom i tematskim preokupacijama, a posebno je zanimljiv njegov film „Početnica 1, 2, 3“ kao možda prvi interaktivni film ikada snimljen, gdje se od publike traži da naglas izgovara riječi i slike koje vide na platnu. To je bilo urnebesno i, po meni, vrhunac osječke retrospektive.

Kao osvjedočeni ljubitelj realizma, verizma i naturalizma u svim oblicima umjetnosti, osobno su mi se najviše dopali oni njegovi filmovi koji predstavljaju dokument jednog vremena, u ovom slučaju Zagreba s početka 70-ih. Takav je „Bježi“ iz 1973. ili „Zidovi, kaputi, sjene“ iz 1975. koji nam dočaravaju kakva je bila moda onog vremena ili pak „Pokreti prema“ koji prikazuju pješake i automobile u pokretu.

P1150394

Filmovi u kojima se Stilinović približava dadističkim principima dekonstruiranja filma poput „Piši ne samoće“ ili „Traže te“ po meni su najobičnije dosadno izdrkavanje, kao i „Za Dürera“ (vjerojatno posvećenog Albrechtu Düreru) gdje gledamo tri minute gnječenja nekog jastuka (?!). Mislim, stvarno, wtf? „Soba u Veneciji“ je, hm, upravo to – soba u Veneciji, s velikom dozom ružičaste boje što se može tumačiti kao otpor prevladavajućoj crvenoj boji ili kao prvi eksperimentalni gay film u ex-YU. Stilinovićevi filmovi su otvoreni za razna tumačenja i interpretacije što osobi bujne i perverzne mašte kao što sam ja otvara razne mogućnosti… 🙂

Na samom kraju prikazan je jedini Stilinovićev uradak iz novijeg razdoblja, „Krumpira, krumpira“ iz 2001., jedini film sa zvukom no, kako to obično biva, tehnika se pobunila protiv čovjeka i unatoč nadljudskim naporima tehničara da uključi zvuk, ostali smo uskraćeni za tu komponentu, podjednako važnu kao i sama slika, bar tako kaže Diana pa ćemo joj vjerovati na riječ. A prizor raskošnih krempita u tom filmu podsjetio me je da nisam ništa večerao, tako da sam odmah po završetku projekcije zajahao svog dvokotačnog ljubimca i krenuo u lov.

Projekcija Stilinovićevih filmova dobar je uvod u novo izdanje Barutane, a ujedno i pokušaj da se skrene pozornost na u svijetu cijenjenog ali kod nas nedovoljno poznatog umjetnika koji je preminuo u srpnju ove godine. Frapantno je da Stilinović nikada nije imao svoju izložbu u Osijeku, pa je ova retrospektiva i pokušaj da se donekle ispravi ova kriva Drina, ali također i poziv institucionalnim i vaninstitucionalnim kulturnim djelatnicima da organiziraju posthumnu izložbu njegovih radova. Čovjek koji se, pored filma, bavio i slikama, fotografijama, kolažima, instalacijima, video umjetnošću i tko zna čime sve ne, svakako je to zaslužio. Kad se sjetim kakvi su sve zaslužni i „zaslužni“ umjetnici imali svoje izložbe posljednjih godina, bilo je i mnogo gorih od Stilinovića koji su imali tu čast… 🙂

Program Barutane 016 nastavlja se sve do utorka, 6. rujna, i bit će tu puno lipih stvari, pa navrnite.

Hadžo na buretu baruta

P1150397

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s