Tradicionalno se sjajno provodim na novosadskom Festivalu uličnih svirača, ali ove godine doživljaj je bio još posebniji zbog nove lokacije, opuštene atmosfere i odličnog glazbenog programa. Muy muy bien!
„Noć kad sam preplivao Dunav“, hm, bolje rečeno prohodao preko mosta… Već godinama moja ekipa i ja pohodimo FUS. Bilo je nekih sretnijih vremena kada sam znao biti tamo i po nekoliko dana, no posljednjih godina ustalilo se pravilo da idemo samo na jedan dan – što zbog kronične besparice, što zbog kurcobolje ostatka ekipe, što zbog zanimljivih i inspirirajućih izgovora da ne moraju dići lijeno dupe s kreveta – znate već kako to ide s 40-somethinzima J. Tako smo se i ove godine opredijelili za subotu kao udarni dan festivala, a udar(e)nu četvorku činili su drug Š., drug M., Herr O. i moi.
FUS vam dođe nešto poput varaždinskog Špancirfesta, ali onog iz početaka dok nije prerastao u turističkog moloha koji naplaćuje sve živo i neživo. FUS je i dalje besplatan, ali s mnogo sadržaja koji vrijede i da se plati upad. Velika novost ove godine je to što je festival izmješten iz centra Novog Sada u susjedni Petrovaradin, u Podgrađe, stari dio grada ispod tvrđave koji podsjeća na malo veću osječku Tvrđu. Na potezu od Petrovaradinskog mosta do Beogradske kapije koja vodi prema tvrđavi postavljeno je desetak pozornica s različitim sadržajima, a diljem mjesta bilo je više lokacija gdje ste mogli vidjeti žonglere, pantomimičare, one-man bendove i razne druge sumnjive likove 🙂 .
Događaja je bilo previše da bi se sve stiglo ovjeriti, unatoč tome što je sve relativno blizu, pa sam si uzeo u zadatak ovjeriti bogat glazbeni program na nekoliko pozornica, a ostalo što stignem i ako stignem. Naravno, nisam stigao, ali ne žalim se, i ovo što sam vidio bilo je uglavnom dobro i zabavno tako da je ovogodišnje izdanje festivala za mene bio pun pogodak.
Nakon što smo odradili shopping naš svagdašnji, ekipa se razišla: drugovi Š. i M. otišli su nekim svojim nedokučivim putevima da bi nam se kasnije pridružili, a Herr O. i ja smo odmah krenuli pravac Podgrađa. Čim smo prešli most otišli smo do info pulta u podnožju, opskrbili se prospektima i potrebnim informacijama i krenuli u istraživanje.
Put nas je prvo odveo do pozornice na Rampinom putu koja se nalazi iznad samog Podgrađa. Oni koji pohode EXIT znaju da su to one strme stepenice kod crkve koje vode gore prema pomoćnom ulazu, samo što ne idete skroz gore prema tvrđavi već skrenete lijevo na još strmije stepenice po kojima bi i divokoze imale problema kretati se, i dolazite do male livade gdje se smjestila ta bina. Na njoj su u 19 h trebali početi trio Hot Club Of Novi Sad, no nakon što smo ih deset minuta gledali kako sjede na bini i drkaju kurac, poslali smo ih u rodno mjesto i vratili se natrag do Gradića.
Odmah pored crkve nalazila se bina nazvana po ulici u kojoj smo se nalazili, Štrosmajerovoj, a na njoj je nastupao beogradski kantautor mlađe generacije Goran Miljković (https://www.facebook.com/goran.miljkovic.98). Zna se da ja jako volim kantautore, a tek –ice, ne mogu oka skinuti s njih J, ali ovo je bio mućak: momak se predstavio kao kaveraš i to one najgore vrste, koji izvodi ljigave pop hitove za tinejdžere i tinejdžerice u publici. „Paradise“ Coldplaya, „Sugar“ Maroona5 ili „Don’t be so shy“ Imany su ordinarno smeće, pa je takav bio i njegov nastup – neslušljiv i neukusan. Ako nam se putevi ikada opet ukrste, a hoće jer svijet je malo mjesto, nadam se da ću ga gledati isključivo s vlastitim stvarima, a do tada zaobiđite ovog lika u širokom luku jer je život prekratak za ovakva sranja…
Pobjegli smo od mladca brzinom munje i spustili se do glavne bine na festivalu, Kapije, koja se nalazi kod kapije što vodi prema tvrđavi. Tamo su nastupali neumorni Talijani Fratelli Marelli (https://www.facebook.com/fratellimarellimusic/ ; http://www.fratellimarelli.com/), trio „swingera“ iz Bologne (Francesco, Lorenzo i Pedro) koji je svirao sva tri dana festivala i to više puta, na više lokacija, uvijek pred dosta publike, čak i u ovako ranom terminu. Klasični ulični svirači u postavi gitara, violina i kontrabas odlični su svirači i dobri zabavljači, ali njihov repertoar s pjesmičuljcima tipa „Buona Sera Signorina“ više pristaje terasama jadranskih hotela ili tulumima u staračkom domu. No, bilo ih je zabavno gledati 20-ak minuta. Kasnije će nam se putevi opet susresti jer su imali još jednu gažu, ali nisam ih više zarezivao.
Vratili smo se do Štrosmajerove ulice, do male bine smještene bliže mostu zvanoj Lisinski, gdje je nastupala Kim Tamara (https://sr-rs.facebook.com/kim.tamara.z/ ), mlada beogradska kantautorica koja bi Goranu i sličnima trebala biti uzor kako se to radi: ona, akustična gitara i set vlastitih americana pjesama na engleskom. Nema povlađivanja ili kupovanja publike trećerazrednim pop shitovima već samo ti i talent – ili ga imaš ili ga nemaš, a cura ga ima u izobilju. Izražajan vokal, pametni tekstovi, opušten i nepretenciozan nastup – Kim sam gledao prošle godine na EXIT-u i bila se malo izgubila na ogromnoj Fusion bini, ali ovo je bio pravi setting za nju, svirati face-to-face pred publikom na ulici. „Septembar mi nikad nije lepše počeo – bez škole i na Festivalu uličnih svirača“ prošaputala je cura koja, iako još mlada, već je profinjena autorica od koje možemo očekivati da nastavi utabanom stazom uspješnih ženskih kantautorica u regiji (Nina Romić, Ana Čurčin, Lovely Quinces…). Prekrasan nastup i jedan od highlightova večeri…
Ali, i od Kim smo se morali malo ranije oprostiti da na Kapiji ovjerimo beogradski peterac Grupa Andy Warhol (https://www.facebook.com/grupaaw/), zanimljiv bend nastao početkom ove godine kao prateći projekt u pripremi izložbe o Warholu beogradskog umjetnika Gorana Kosanovića koji ovdje pjeva. Osim klasične rock postave (vokal, dvije gitare i ritam sekcija), u bendu kao prateći vokali nastupa trio Srebrne strele. Bend se trudi zvučati poput Velvet Undergrounda iz razdoblja druge polovice 60-ih: malo klasičnog rocka, malo new wavea, sve s puno zajebancije. Tekstovi su im na srpskom, neki su prepjevi stranih klasika a neki su autorski radovi što znači da bi bend mogao imati potencijal da traje i nakon izložbe planirane za prosinac ove godine. Imaju i pjesmu „Mućke“ inspiriranu istoimenom serijom i u kojoj se spominju Dale i Rodney. Hit dana: prilikom predstavljanja benda jedan od članova je išao poimence: gitara taj i taj, bubnjevi taj i taj, „a ovo je bas gitarist kojeg nije vrijedno predstavljati“ 🙂 .
Povratak do Štrosmajer bine gdje je nastupao šibenski instrumentalni duo Aquarela Maris (https://hr-hr.facebook.com/aquarela.maris/), Mario Guberina za klavirom i Frane Pleadin na akustičnoj gitari. Čovjek bi očekivao neki terasa bend, no kod ove dvojice bi se prevario: obojica su školovani glazbenici koji se sjajno kreću u glazbenom melanžu jazza, klasike, bossa nove, swinga, filmske glazbe, a sve s daškom Dalmacije i Mediterana. Dok sam slušao kako sjajno izvode legendarnu glazbenu temu iz „Kuma“ gledao sam Marijeve brčiće i podsjetio me na Roberta De Nira koji je u drugom nastavku igrao mladog Don Corleonea. Dobra dumina: najavili su posljednju stvar koju je orkestra izveo na tonućem Titanicu, a ja sam se ponadao da će to biti „Dotak’o sam dno života“ Tome Zdravkovića 🙂 , no bila je to „Nearer, My God, To Thee“. Jako dobar nastup koji je okupio toliko ljudi da se oko crkve jedva moglo proći.
Potom smo se sva četvorica ponovo udružili i napravili kratku pauzu u kafiću „Oj la la“ gdje sam se pobojao da ću uzviknuti „oj la la“ kad vidim račun, no ispostavilo se da je cuga jeftina (Coca Cola 7 kuna), konobarica preslatka, jedino je glazba bila grozna: malo elektronike, pa malo narodnjaka. Prestrašno!
Otišao sam potom opet do Kapije ovjeriti novosadski kvintet Plastic Trees (https://www.facebook.com/PlasticTrees.music; https://soundcloud.com/plastictrees_music) koji svira lijepu glazbu na razmeđi indie popa, shoegazea i melankolične americane. Mlad bend osnovan krajem prošle godine čine Luka vokal i akustična gitara, Aleksandar Blažić gitara i back vokal, Zoran Divnić bubnjevi, Filip Grujić bas i Nemanja Nikolić kljove. Iako su mladi, imaju odlične pjesme koje imaju glavu i rep, uhu su ugodne i dosta zrelije nego što bi se očekivalo obzirom na mladost sastava, a melodičnost koju njihove pjesme imaju doslovno obara s nogu plačipičke poput mene. Pjesme poput hita „Oceans“ vrlo su filmične i bend je užitak slušati uživo, ali ovaj užitak bio je malo prekratak jer sam zbog preklapanja termina morao odjuriti…
…natrag do Štrosmajerove bine gdje je nastup počinjao Dunavski buzukije (https://www.facebook.com/dunavskibuzukije ; https://soundcloud.com/arhiva-svetlosne-godine ). Tko i što zapitat će se većina vas, s pravom, jer čovjek je totalna enigma. Lik dolazi iz malog mjesta Mirijevo nedaleko Beograda i toliko je underground da je u usporedbi s njim Kralj Čačka mainstream pop pjevač 🙂 . Ime je navodno dobio jer je prvo počeo svirati buzuki, a onda se prebacio na električnu gitaru s kojom je nastupio i na FUS-u. Totalni opičenjak, baš onakav kantautor kakve ja volim, introvertiran, rijetko se pojavljuje u javnosti i uživa turbo kultni status, pa je ovo bila sjajna prilika da se uživo uvjerim u njegove kvalitete.
A njih ima napretek: odličan gitarist čija glazba korijene vuče s delte Dunava, sjajan je i tekstopisac: tekstovi su mu na trenutke duboki i ntrospektivni, na trenutke zajebantski, ali vidi se da je u pitanju ozbiljna priča čovjeka koji ima što za reći i to radi na sebi svojstven način. I ne trudi se povlađivati publici: uopće nam se nije obraćao osim u uvodu pjesme „S Mirijevskog mosta“ u kome je pojasnio kako stih „Ako ti mene ne voliš bacit ću se s Mirijevskog mosta“ više nije primjenjiv jer mosta već odavno – nema J. Urnebesan prepjev „Bessame mucho“ te niz sjajnih autorskih vinjeta na granici šansone, bluesa i vodvilja otpjevan je vokalom koji na trenutke zvuči kao da imitira starogradske i folk pjevače. Ono što je malo kvarilo ukupan dojam je činjenica da se nije trudio pjevati direkt u mikrofon pa su se neke riječi jednostavno gubile i na tome bi trebao poraditi, ali sve u svemu zajednička ocjena osječkog četveročlanog žirija je da je ovo bio možda i najupečatljiviji nastup cijele večeri. Ujedno i jedini kojeg smo sva četvorica odgledali iz prvog reda, uživajući u svirci. Buzukije, u Osijeku od sad imaš vjernu četvorku fanova pa javljaj kad se opet budeš ukazao na ovim meridijanima.
Potom sam se zaputio gore do Rampinog puta ovjeriti nastup novosadskog kantautora Milana Koraća (https://www.facebook.com/Sinobusi), poznatog kao pjevača i gitarista novosadskog blues benda Šinobusi. Osim sa Šinobusima, Milan vozi i paralelku kao kantautor koji je nedavno objavio svoj drugi album „Sunčani put“, a u Gradiću je nastupio kao akustični trio s dvije akustare (on i gitarist Šinobusa Nenad Patković) te na kahonu i drugim udaraljkama Đorđe Bubnjević, ne moram ni naglašavati bubnjar Šinobusa. U ovako akustičnoj varijanti Milanova glazba spaja akustični blues s primjesama countryja, jazza, popa, pa čak i bossa nove (kao u lijepoj obradi starog hita „Devojko mala“ Vlastimira Đuze Stojiljkovića, mladima poznatije u verziji Idola), gypsy swing ili elemenata dalmatinske popevke („Škripi šarka na vratima“). Nastup je otvorio pjesmama s novog albuma, da bi potom prešao na neke svoje stare stvari („Skrovište“) te pjesme Šinobusa („U pravcu jablanova“, „Skačem visoko“). U početku je bilo problema sa zamućenim zvukom, no kad se to riješilo Milan je pokazao da i u akustičnoj varijanti kvalitetom ne zaostaje za matičnim bendom.
I opet je jebeno preklapanje učinilo to da sam s Milana otišao prije kraja nastupa kako bih na Kapiji ovjerio beogradski duo Ti (https://www.facebook.com/grupa.ti/; http://grupati.bandcamp.com/), moje stare drugare Iliju Dunija i Trajčeta Nikolovskog, Gledao sam ih na ovogodišnjem EXIT-u i napisao da su oni „vjerojatno najbolji terasa bend u univerzumu“ obzirom da su samo dvojica (Trajče svira elektronski bubanj i glavni je vokal, Ilija svira gitaru i klavijature, a obojica pjevaju) i izvode psihodelični pop s mnogo sanjivih melodija i hipnotičkih ritmova velikim dijelom inspiriranih makedonskom ritmikom. Ovo je bio po meni njihov najbolji nastup koji sam gledao do sada. Zvuk je bio savršen, bend izuzetno dobro raspoložen, a publika je sjajno reagirala: nekoliko cura u prvom redu bilo je u deliriju i, ako im to nisu cure, vjerojatno su momčad Makedončad nešto i ubola te večeri 🙂 . Set lista slična onoj s EXIT-a, dakle sve sami hitovi poput „Vidimo se“, „Da ti želim dobra jutra“ ili „Smejem se“ i fenomenalna atmosfera u publici koja, čini se, polako počinje otkrivati ovaj bend. Vala, bilo je i vrijeme…
A bilo je i vrijeme da ponovo, po treći put, krenem stazama revolucije do Rampinog puta gdje sam konačno dočekao priliku uživo ošacovati jednog od najvećih hipstera s ovih prostora, Mikija Solusa (https://hr-hr.facebook.com/Miki-Solus-155867507798614/; http://mikisolus.bandcamp.com/). Momak se pojavo pravo niotkud prije nekoliko godina i napravio je pravu mini revoluciju na sceni svojim prvim albumom „Muzika za djecu i penzionere“ i nedavnim EP-jem „Rep na harmonici“ i svojim inteligentnim, brzim i duhovitim tekstovima, kao i glazbenim ćušpajzom u koji ih je omotao. Sve je to potvrdio svojim nastupom na FUS-u. Miki je reper koji ujedno svira i harmoniku i već ga to odvaja od svih drugih repera vjerojatno na planeti, ali to nije sve: u svom bendu ima i basistu Franu Viskovića koji svira električni bas što je također rijetkost te bubnjara i perkusionista Andreja Tičigina koji je, umjesto u pozadini, bio isturen naprijed što je i logično jer je ritam ono što nosi Mikijevu glazbu.
Ritam sekcija je sjajna: i Frane i Andrej su odlični i kreativni glazbenici čija energija nadoknađuje eventualne nesavršenosti u izvedbi. Ima tu i jazza i funka, jako puno funka, a kad uleti Mikijeva harmonika pa doda onaj dašak šansone, i još na sve to njegovi tekstovi ispaljivani brzinom Batinog šarca neviđenom još od prvih Frenkiejevih albuma… Miki se reklamira kao „Talent za pizdarije“ koji pjeva o „Penzionerima“, o „Hipsterima“ koje gleda oko sebe i o „Zlatanu Ibrahimoviću“, a kritički se odnosi prema plimi kojekakvih „Talent Show“-ova, no njegovo je definitivno najveće dostignuće to što je u pjesmi „Život je palačinka“ otkrio smisao života, ako mene pitate, kada repa: „Život su ćevapi s kajmakom
il ponfrikrompir sa ajvarom, ja ga jedem lagano lagano“. Mnoge su sijede i učene glave pokušavale dosegnuti smisao života, najdalje je u tome dospio Monty Python u onom legendarnom skeču u restoranu, ali Miki ga je sažeo i ogulio za čistu desetku. Sjajnih sat vremena svirke koju je obilježio i Franin rođendan pa se tu našla i neka boca nepoznatog sadržaja (ali nekako sumnjam da je u pitanju bio sok od ribizle), ali i najveći posjet toj bini te večeri. Kod Koraća je bila gužva, ali Miki Solus je prepunio tu livadu. Hipster, indeed!
Potom sam se spustio do bine Štrosmajer i na moje veliko iznenađenje shvatio da sam potpuno smetnuo s uda da na njoj nastupa moj drugar i stara džukela Zoran Džuklevski alias Losing to You (https://www.facebook.com/fastaswegofar/?ref=page_internal; https://fastaswegofar.bandcamp.com/releases). Većina ga zna kao ritam gitarista Atheista koji je prije nekoliko godina zamijenio Dullesa, ali Zoran ima i svoj bend Fast As We Go Far koji piči melodični kalifornijski punk devedesetih. U zadnje vrijeme počeo je nastupati kao one man band, samo on, gitara i glas, i tako se predstavio i na FUS-u. Iako sam gledao FAWGF nekoliko puta, nisam upoznat s diskografijom benda, ali pretpostavljam da je uglavnom pičio njihove stvari i ne zvuči to uopće loše: ovako ogoljene na svoju esenciju, ove pjesme iz punk rocka lagano prelaze u singer/songwriterski format zadržavajući pri tom svoju poruku. Zoki nije neki raskošan pjevač, da se razumijemo, čak bih rekao da se malo i previše opustio (uz onoliko piva oko sebe nije ni čudo 🙂 ) pa je koncert više djelovao kao neki neobavezni tulum u parkiću za drugare nego svirka za širu publiku, ali talent je tu, može ga se vidjeti i čuti. Trik će biti u tome da Zoki počne raditi stvari baš za svoj one man band projekt, ne za svoj bend, da izađe iz kutije, proširi vidike i tko zna, možda dobijemo još jednog sjajnog kantautora na novosadskoj sceni. Za sada, ovo je nebrušeni dijamant koji traži doradu i redovno zalijevanje, a čim drugim nego pivom?
A onda na samom kraju programa dobili smo jam session na bini kod Kapije. Dvanaest izvođača koji su nastupali tijekom ova tri dana na festivalu okupilo se pod ravnanjem dirigenta i priredilo show za pamćenje. Ovo je baš bio pravi jam session, grupa ljudi koji nikada nisu svirali zajedno niti su imali unapred dogovoreno što će izvoditi, već su skladbe nastajale na licu mjesta. Bila je to magija čiste improvizacije: jedan bi instrument poveo priču, nadovezali bi se ostali, i ono što je započelo stidljivo, ponekad čak i pomalo kakofonično, pod budnim okom i uhom dirigenta ubrzo se pretvaralo u prave male očaravajuće simfonije zvuka. Za mene je ovo bio možda i najbolji način da se zatvori ovako dobar i zanimljiv dan.
Bilo je oko pola jedan kad smo se pozdravili od Gradića i krenuli natrag prema gradu do mjesta gdje je Gestapomobil druga Š. bio parkiran. Bilo je tu još finih stvari koje u stisci s vremenom nismo stigli ovjeriti: filmove na Cinema City bini iza Beogradske kapije ili predstave i performanse na Vojnom igralištu preko puta, žonglere i druge ulične umjetnike koji su okupirali Beogradsku, nismo ovjerili ni umjetničku instalaciju Interactive Bubble Wall na stepeništu pored crkve Svetog Jurja kao ni dvojac iz Poljske, Bucket Guys, koji koristi plastične kofe umjesto bubnjeva za svoj ritmički program… Bio je tu i Human Jukebox, ljudska džuboks mašina kod koje se izabere pjesma da bi ona krenula, s tim da je u kutiji umjesto gramofonskih ploča čovjek – DJ koji kontrolira zvuk i svjetlosne efekte. Bilo je svašta još lijepoga, ali i ovo što smo vidjeli dovoljno je da zaključimo da je prelazak festivala preko Dunava bio pun pogodak. Jedva čekamo sljedeće izdanje, tko će dočekati 365 dugih dana…
Hipster Hadžo
zlihadzoponovojase 