Barutana 016 – Projekcija filmova (In)constancy of space – Struggle for identity @ Muzej likovnih umjetnosti, 05. 09. 2016.

Barutana-016--plakat

Nakon dva dana pauze od Barutane uslijed izbivanja iz Osijeka, vratio sam se svojoj omiljenoj kulturnoj zanimaciji s početka rujna. Iako je cijeli dana padala kiša i bilo je šugavo vrijeme, do predvečer se ono ipak smilovalo i čak je nešto sunca provirilo iza oblaka, pa sam se opet ukazao u Muzeju likovnih umjetnosti. 

Ovaj put na programu je bila projekcija filmova u sklopu projekta (In)constancy of space – Struggle for Identity. Radi se o zajedničkom hrvatsko-nizozemskom projektu kojim se predstavljaju radovi nizozemskih i hrvatskih umjetnika okupljenih oko teme (ne)postojanosti prostora stvorenih kojeg oblikuje čovjek na fizičkoj, ali i mentalnoj, osobnoj razini.

Uvodno predavanje održali su Vanja Babić i Ivan Paić. Babić je govorio općenito o projektu koji je centriran oko zajedničke multimedijalne izložbe koja se održava u Amsterdamu (26. kolovoza – 2. listopada) kao najveće skupno predstavljanje hrvatskih suvremenih umjetnika u Nizozemskoj do sada, a nastala je prema kustoskoj koncepciji Neve Lukić i Vanje Babića. Izložba predstavlja 20 vizualnih umjetnika koji svaki na svoj način propituju arhitekturu, prostor i njegovu nepostojanost, posebice danas, u doba globalizacije, promjene načina života, jačanja mobilnog društva i porasta migracija uzrokovanih potragom za poslom, ali i u doba ratova i siromaštva.

p1150565

Izložba je ujedno i dobra prilika za promišljanje o identitetu suvremenog čovjeka, ali i razlici kod nizozemskih i hrvatskih umjetnika, i jedni i drugi iz malih europskih država ali i iz povijesno različitih sistema, u pogledu arhitekture danas, posebice s obzirom na proces globalizacije koji potiskuje nacionalne i individualne identitete, te na koji način konstantne promjene u urbanom prostoru suvremenog društva utječu na prostor ljudske svijesti na društvenoj, simboličkoj, psihološkoj i ideološkoj razini.

Izložbu prati i bogat popratni program u Amsterdamu, Zagrebu i Osijeku, o kojemu je nešto više govorio Ivan Paić. Popratni program u Osijeku obuhvaća ukupno pet filmova, koji svaki na svoj način tematiziraju arhitekturu kao proces nastajanja i nestajanja, kao fizički, urbani prostor ali i kao mentalni prostor u nama samima.

p1150569

Prvi film bio je dokumentarni film „Urban  Surface“ iz 2005. autora Gabriela Lestera, s vrlo zanimljivim i originalnim doživljajem prostora. Lesterov film je minimalističan, spor, sniman isključivo statičnom kamerom i u crno-bijeloj boji, ali njegov portret grada u sumrak ima hipnotičku privlačnost. S jedne strane to je zasluga fascinantnog načina na koji se autor poigrava sa svjetlom i sjenom, koristeći kao iluminaciju isključivo izvore svjetla s ulice, ali tu je i odlična glazba na tragu film-noira koja ponekad utihne kako bismo mogli čuti šuštanje lišća u noći ili plastičnih vrećica koje vjetar nosi po ulici. Minimalističko, ali duboko poetično djelo koje minimalnim ekspresivnim sredstvima postiže maksimum učinka.

Drugi je film eksperimentalni video filmić Robbieja Cornelissena „The Labyrinth Runner“ iz 2009. koji je sušta suprotnost prethodnom u smislu dinamike. Film počinje u boji, gledamo jednog dječaka (glumi ga Jakob Cornelissen, autorov sin) koji trči u prirodi da bi potom polako počeo nestajati i pretvarati se u skup brojeva, a prirodni svijet zamijenjen je virtualnim svijetom, pri čemu je ravnomjeran ritam dječakovih koraka postupno pretvoren u laganu, minimalističku elektronsku glazbu. Film postaje animacija, a prirodu zamjenjuje labirint iz naslova, imaginarni virtualni prostor moderne arhitekture. Simbolički, autor kao da upozorava na opasnost otuđenja čovjeka u monstruoznim labirintima shopping centara koji otuđuju čovjeka i udaljavaju ga od prirode, pretvarajući ga u brojku na ekranu, dokidajući čovjekovu ljudskost i esenciju i pretvarajući ga u mašine za kupovanje najčešće nepotrebnih stvari. U ogromnim modernim građevinama čovjek se lako izgubi, ali pri tome gubi i svoju dušu. I kada u konačnici dječak nestane, na taj način nestao je i dio našeg okruženja, barem ja to tako doživljavam.

Potom je slijedio dokumentarni video film Zacharyja Formwalta „Unsupported Transit“ iz 2011. koji je po mnogo čemu najzanimljiviji film od svih prikazanih. Sniman je time-lapse tehnikom, tehnikom sporog snimanja i brze reprodukcije, dok gledamo kako pred našim očima niče nova zgrada burze u kineskom gradu Shenzhenu. Grad, gradić zapravo, 11 milijuna ljudi, šta je to za Kineze kojih ima kao, hm, Kineza 🙂 . Elem, dok gledamo gradilište na kome nastaje ovo ogromno i zastrašujuće zdanje oko kojega je nestao čitav jedan svijet (na mjestu građevine ranije je bilo brdo koje je sravnjeno sa zemljom da bi se zgrada uopće počela graditi), autor film pretvara u filozofski traktat u kome povezuje Edwarda Muybridgea, čovjeka koji je snimio legendarnu fotografiju konja u trenutku dok su mu sve četiri noge u zraku, prve filmove braće Lumiere, nastanak time-lapse fotografije s radovima Marxa i Engelsa i njihovom teorijom kapitala i kapitalizma s upozorenjima o neumitnom nestanku radničke klase koja neće, kako je to pjevao Haustor svojevremeno, otići u raj već u tri pičke materine. 🙂  Posebno je zanimljivo u ovom filmu kadriranje; baš kao što je Muybridge svojevremeno snimio konja koji vizualno lebdi, tako i ova zgrada kao da lebdi, u nekom svom svijetu, otuđena od područja oko sebe. Film ima izraženu socijalnu notu i predstavlja ozbiljno upozorenje onoga što nas u arhitekturi i društvu čeka, ili nas je već dočekalo, uostalom pitajte Horvatinčića koji, u pauzi gaženja turista gliserom, svojim novokomponiranim, vulgarnim građevinama uništava jezgru Zagreba.

p1150568

Potom je uslijedio eksperimentalni video film nizozemske autorice iranskog podrijetla Sare Rajaei „1978 the 231st  Day“ iz 2012. Najkraći od svih prikazanih filmova, u njemu nema slike, samo zatamnjeni ekran s bijelim tekstom kojeg glumica Monica Blok čita pričajući strašnu priču o tragičnom događaju u iranskom gradu Abadanu 1978. kada je buknuo požar u lokalnom kinu tijekom projekcije jednog filma i progutao je sve koji su bili u njemu. Film je snažan, dubok i dirljiv, također govori o nestajanju arhitekture ali na jedan drugačiji način. Ovdje je riječ o mentalnim prostorima, prostorima individualne arhitekture, ali način na koji se o tom događaju priča, redukcionistički i minimalistički, također je arhitektura u nekom smislu – arhitektura riječi. Način na koji nam je predočena ova tragedija pretvorena je u umjetničko djelo i tjera nas da osjetimo empatiju i sažaljenje prema stotinama ljudi (točan broj žrtava nikada nije utvrđen, baš kao ni uzrok požara koji je odjednom zahvatio cijelo kino i sve izlaze ostavljajući ljude u klopci) za koje nikada nismo čuli i ništa nam ne znače, ali nas opis njihovog stradanja duboko dira.

Poslije projekcije razgovarao sam s Vanjom i Ivanom i rekao sam da nisam siguran koliko ovaj film pripada ovoj grupi filmova, no slažem se da je i ovdje riječ o nestajanju arhitekture. Rekli su mi kako su imali u planu održati projekciju ovog filma u pravom kinu, kako bi učinak bio još stvarniji, a ja sam u svom tipično zlobnom stilu predložio da, ako to ikad budu radili, puste tijekom projekcije i malo dima jer će tada dobiti neviđen stupanj uvjerljivosti. Plus, film će postati umjetnička instalacija, interaktivno djelo. Nije im se ta ideja dopala, ah ti umjetnici…

Posljednji u nizu bio je eksperimentalni film Nadije Mustapić „An Afternoon Without Gravity“ iz 2010. Jedini naše gore list u ovom društvancu svoj je film snimila s dvije kamere i montiran je kao dupla projekcija gdje na ekranu vidimo dvije slike u različitim vremenima istovremno. Glavni junak je bivša tvornica Torpedo u Rijeci, objekt na samoj obali mora, s lokacijom i pogledom koji vrijedi ne milijun nego milijardu dolara, pa ipak on naočigled sviju propada. Frapantan je taj kontrast ljepote obale na kojoj se tvornica nalazi i njenog unutarnjeg urušavanja i doslovnog nestajanja. Možda malčice predugačak, film je ipak sjajna studija našeg odnosa prema post-industrijskoj baštini: dok je nestajanje arhitekture vani najčešće uzrokovano logikom kapitala, a ponegdje i brigom vlasti za javni prostor, kod nas je to nestajanje često rezultat zapuštanja i propadanja, najčešće motiviranih poliičkim razlozima. Utoliko je Torpedo ovdje ujedno i simbol stotina drugih sličnih objekata u Hrvatskoj koje nije rasturio ratni vihor, ili jest u određenom dijelu, već naš fenomen totalne nebrige i kurcobolje, često u sprezi s tajkunizacijom, privatizacijom, 200 obitelji i sličnim „mudrim“ doprinosima hrvatske elite ekonomskim teorijama znanosti. Nadija ovim filmom upozorava na te opasnosti kojih smo svi naizgled svjesni, a ipak dopuštamo da nam najvrednije dijelove kulturnog nasljeđa opetovano prekrivaju ruzmarin, snjegovi i šaš… Ili u ovom slučaju hrđa. 🙂

Osobno mislim da je ovo bila najbolja večer ovogodišnje Barutane, najzanimljiviji sadržaj i nešto o čemu definitivno vrijedi razmišljati.

Lebdeći Hadžo

p1150563

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s