DC Fest – Shoplifters, Penetratori, Replicunts, Concrete Worms @ Društveni centar, Novi Sad, 10. 09. 2016.

Eto nas ponovo u Novom Sadu. Teško je žabu u vodu natjerati, a još „teže“ nas na put do Novog Sada. Dobro smo se zabavili na DC Festu, ali smo i zamalo poginuli pri povratku kući… 

Samo tjedan dana nakon što smo bili na Festivalu uličnih svirača, evo nas ponovo ondje. Razlog: počela je jesenja koncertna sezona, svirki ima toliko da bi se čovjek morao preseliti u NS da to sve poprati, a mi smo se odlučili ovjeriti DC Fest u kultnom Društvenom centru. Vesela ekipa u sastavu drug Š., drug M., Herr Lj. i ja iskoristila je lijepu subotu za odlazak na put i vjerojatno jedan od posljednjih ovogodišnjih koncerata na otvorenom.

Po dolasku u Novi Sad otišli smo na klopu u… Znam, sad ćete reći Bubi, ali ne – nas četiri pizde su izdale Bubija jer se pored njega otvorilo nešto novo, objekt se zove Žar na Spensu i privukao nas je miris roštilja iznutra pa smo rekli: ‘ajd da probamo i to čudo! Ja se baš nisam usrećio s pikant kobasama jer nisu uopće bile pikantne, no navodno su ćevosi bili jako dobri, a imaju i gotova jela što sam si zacrtao za idući put. U odjeljku roštilja Bubi je još uvijek neprikosnoven…

Potom su nam se putevi razišli, kako to obično i biva, ja sam otišao do centra malo protegnuti kopita, nešto pojesti i popiti, a onda sam se zaputio prema DC-u. A kako put do tamo vodi pored Fabrike, iskoristio sam priliku da upadnem unutra i škicnem jubilarni deseti Strip vikend. Upravo je u tijeku bilo otvorenje izložbe strip tabli stare mange Branislava Baneta Kerca, a i šef SKCNS-a imao je rođendan pa sam upao u rundu. Malo sam se promuvao, popričao s poznanicima koje sam vidio, no program se lagano privodio kraju, pa sam se zaputio do DC-a, koji je od Fabrike udaljen stotinjak metara.

Prvi i jedini put tamo sam bio 16. svibnja prošle godine na oproštajnom koncertu The Bayonetsa. Kako to znam? Pa na zidu objekta još uvijek se kočoperi taj datum i ta svirka. DC je smješten u Kineskoj četvrti, prostoru uz Dunav u blizini Mosta slobode i Štranda, koji su nekoć činile brojne proizvodne hale, a danas je napušten i uglavnom propada. Namjera gradskih vlasti je taj prostor pretvoriti u novi kulturni centar grada, posebice za sumnjive oblike kulture poput underground glazbe ili teatra, tako da su se tu smjestili i Fabrika i Quarter i DC i Firčijev Think Tank Studio koji još nisam ovjerio uživo, ali hoću. I to uskoro, časna pionirska!

Ovo je inače bio drugi, netradicionalni, DC Fest kojim ekipa iz Društvenog centra najavljuje novu koncertnu sezonu, održao se u petak i subotu, s time što je petak bio ne dan za metak već za plesnije oblike glazbe (funk, new wave, dub, ska, reggae…), dok je subota bila rezervirana za „milozvučne“ punk rock i garažne zvukove.

Upad u DC se ne naplaćuje, već na ulazu imate škatuljicu u koju se ubaci donacija, tako da smo i mi donirali nešto sitno dindži. Kad već ne doniram gladne u Africi, bar da doniram rock muzičare koji bi, da nemaju redovnih poslova sa strane, vjerojatno također gladovali 🙂 . Iako je svirka trebala početi u 21 h, znajući gdje smo nacrtali smo se tamo oko 15 do 10, taman na početak nastupa novosadskih punkera Shoplifters (https://sr-rs.facebook.com/shopliftersi/ ; shoplifters.bandcamp.com). Zašto su oni, kao relativno veliko ime na lokalnoj sceni, nastupali prvi nije mi baš jasno, osim ako razlog nije bila želja da odsviraju svoje i potom se posvete ispijanju alkohola u za jetru pogubnim količinama, što je sasvim dobar i legitiman razlog…

Nenad (vokal i ritam gitara), Vojin (gitara), Pera (bas) i Ćato (bubnjevi) su prije nekoliko tjedana objavili svoj novi CD „Believe“ koji se mogao kupiti na dobro opskrbljenom merch štandu i kojeg su predstavili u cjelini i cijelosti, svih 14 pjesama. Album je zapravo kompilacija njihovih prethodnih izdanja izdan za japansko tržište i pokazuje, baš kao i svirka u DC-u, razvoj Shopliftersa od melodičnog i ravnog California-punk benda s početaka do novijih stvari koje zadržavaju tu melodioznost i britkost zvuka kalifornijske obale, ali ga miješaju s popom, klasičnim rockom, countryjem, pa čak i hard rockom (metalizirani riffovi u „Think Easy“). Furiozan početak uz „She’s My Diary“, „Clear Blue Sky“ (posvećenu Igichu iz Debeljaka koji je također hodočastio u NS umjesto u Meku J), „Safe and Sorry“ i “Older“, sve u svemu četrdesetak minuta dobre stare Kalifornije koju su završili hitom „Smile“ i baš su izmamili smješak na lice čak i vječno namrgođenom gunđalu poput mene. Jako dobar bend koji je zaslužio i malo više publike ali dobro, nitko nije prorok u svom selu… Jedino što mi je smetalo bili su zamućeni vokali, pogotovo back vokali, no to će se ispostaviti kao problem kod svih bendova te večeri…

Uslijedilo je predugih 20 minuta namještanja i drkanja kurca za koje je vrijeme čak počela sipiti i neka nenajavljena kišica. Ona će u još nekoliko navrata početi paduckati, sve nešto bi-ne bi k’o klinka koju svrbi među nogama a ne želi ispasti laka roba, no ipak se nije izlila po nama jer bi koncert sigurno bio prekinut. Sljedeći su se na binu popeli još jedni Novosađani, petorka Penetratori (facebook.com/Penetratori-202300430112827). S manjim prekidima postoje još od kraja 90-ih i vidi se po njima da nisu klinci, dolaze s Limana i Telepa, a to odmah znači da su punkeri, i to oni opasni, oi! punksi koji svoj punk inficiraju s mnogo hard corea i metala (gitarist Marko je čisti metalac). Jedini su koji su imali tekstove na srpskom (Iako se i Neša jako teško razumio) i imaju izraženu socijalno kritičku notu, a česte psovke, jebanja matere sistemu i tako to potvrda su da ih nećete naći na popisu školske literature za učenike osnovnih škola 🙂 . Bend baš penetrira, zakucava i dobro rade to što rade, ali moraš biti baš ljubitelj takve zakucavačine a ja to nisam, pa ako nam se opet putevi ukrste, radije ću skinuti gaće i naguziti se pa neka me penetriraju na taj način, više će boljeti ali će kraće trajati 🙂 .

Uglavnom, nakon 20-ak minuta njihove svirke povukao sam se u zadnje redove kako bih malo popričao s poznatom ekipom koje je tamo bilo u izobilju. Upoznali smo i neke nove likove, sve opićene, valjda na ovakve svirke samo takvi i dolaze, i ponovno sam imao onaj dojam koji sam u Osijeku odavno izgubio, da znam pola ljudi koji su bili prisutni na certu.

Novosađani su odradili svoj posao kao predgrupe, te su potom ustupili prostor kolegama i kolegicama iz Beograda. Kako dame imaju prednost, čak i onda kad baš nemaju mnogo toga „damskog“, prvo smo dobili trio Replicunts (https://www.facebook.com/Replicnts/; replicunts.bandcamp.com) kojega čine Katarina aka Kattie Chaos kao gitara i vokal, Barbara aka Dead Barbie na basu i Sanja aka Sanja Cunt za bubnjevima.

Gledao sam ih već uživo na EXIT-u i pisao o njihovim singlovima i mogu samo ponoviti ono što sam već ranije rekao: ove cure definitivno nisu dame, ali to je veliki kompliment, jer piče brzu, žestoku i glasnu glazbu u kojoj se može prepoznati dosta toga, od hard rocka legendarnih Girlschool ili The Runaways, energičnosti proto-punk bendova sa ženskim vokalom tipa The Violators, preko masnih grungy rifova L7 i feminističkog hardcorea riot grrrl bendova poput Bikini Kill. Od uvodne „Train“ do zaključne „Story of my life“ ovo je bila brza i mahnita svirka, bez kočnica, baš poput kultnog filma „Pomahnitali vlak“ ili, kao što kaže još jedna njihova stvar, „Fast and Furious“ koja je sjajna, za razliku od filmske franšize istog naziva koja je obično govno. Predstavile su kompletan istoimeni debi album plus par novih pjesama, a zanimljivo je da su cijeli prvi red tijekom njihovog nastupa okupirali Osječani! Poslije smo se zajebavali da je to zbog toga što su svi novosadski punkeri prikriveni gayevi, no jedan od njih je ponudio drugo objašnjenje, da su Novosađani vampiri i da nikada ne idu u prve redove da ih ne sprži svjetlo koje dopire s bine. Whatever, ovo je bio sjajan nastup…

…ali samo uvertira za ono što je tek slijedilo, legendarne Concrete Worms (https://www.facebook.com/Concrete-Worms-222878277780/; concreteworms.bandcamp.com), beogradsko-mladenovački trio kojeg čine Dragan gitara i vokal, Dragana bas i vokal i Ilija bubnjar. Kad sam ih prvi put gledao u Puli prije desetak godina oduvali su me s nogu i to manje-više uspješno postižu svakim svojim nastupom, a to su napravili i ovaj put. Unatoč tome što su imali pauzu od živih svirki od pet mjeseci, kad su se popeli na stage i krenuli s pjesmama „Hunt“ i „Destined to Hate“ s njihovog zadnjeg EP-ja to je bilo kao da si pustio pse s lanca. Bend koji je počeo kao furiozni garage rock bend s punk oštricom u međuvremenu se gadno inficirao Motorheadom i to se čuje, posebice u novim stvarima od kojih su izveli čak četiri (a tri od njih, zanimljivo, pjeva Dragana). Moram priznati da mi na prvo slušanje nisu baš „ušle“, ali valjda je to zato što su nove. Ali kad su pred kraj krenuli razarači tipa „Gambling with the Devil“, „Need to See You“ i fenomenalna „Beautiful Way to Die“, ponovno sam se uvjerio koliko je ovo opak i opasan bend čak i kad im se tekstovi kurca ne razumiju. Brutalno, moćno ali i melodično, baš onako kako ja volim, betonski crvi su bend kojega morate ovjeriti bar jednom u životu prije nego što umrete…

Svirka je završila negdje oko jedan i kusur, a onda smo se pozdravili s ekipom i zadovoljni i zadovoljeni krenuli na put prema Osijeku, no ono što je trebala biti rutinska vožnja kući pretvorilo se u pravi triler. Ulazimo najprije u Bačku Palanku i tamo negdje iza benzinske Ćosić par metara ispred nas izleti neki auto iz sporedne ulice, bez zaustavljanja, bez svjetala, u klasičnom kamikaza stilu i projuri pored nas. Ajd’ dobro. Skrenemo ti mi lijevo i vozimo se po glavnoj ulici prema granici kad odjednom par metara ispred nas projuri taksi, također bez zaustavljanja i bez usporavanja. Mi taman počeli pričati kakav je to idiot kad dođemo do sljedećeg raskrižja, 200 metara udaljenog od prethodnog, kad nas zaslijepe farovi vozila koje je u punoj brzini jurišalo na nas. Drug Š. je instinktivno reagirao i smotao ulijevo, a auto je prošao nekoliko centimetara od nas. Da nije reagirao u djeliću sekunde, sada ne biste čitali ovaj tekst, a nas bi još kupili žličicom za kavu. Za sve ove godine čestih odlazaka do Novog Sada i natrag ovako nešto nije mi se dogodilo, a tri puta u jednoj noći stvarno je malo čudno. No, eto, prevarili smo smrt tri puta i sretno se vratili ćiku. Samoubojice iz Bačke Palanke neće nas spriječiti da nastavimo s našim putešestvijama preko, samo ćemo morati biti dodatno oprezni. Kao što ja često kažem, a sada sam se skoro i sam uvjerio u to, „groblja su puna onih koji su imali prvenstvo prolaza“… 🙂

Hadžo, crv od armiranog betona