Zanimljiva izložba Marijana Molnara otvorila je u subotu jesenju sezonu u osječkoj Galeriji Kazamat. Pa obzirom da niste bili tamo, a znam da niste jer nas je bilo jedva tuce a vi niste bili među njima 🙂 , evo vam (ne)prilike iz prve ruke saznati što ste propustili ali i što još stignete nadoknaditi…
Subota je konačno bila jedan dobar kulturni dan u gradu u kome kultura polako nestaje. Nedavno otvorena vodenica organizirala je prvi kulturni event, čitanje poezije, no kako se još nisam oporavio od promocije zbirke pjesama Delimira Rešickog, posjetit ću ih neki drugi put. U Dječjem kazalištu Plesni studio Shine je imao svoju redovnu pokaznu vježbu, a pazi ovo – nekakva skupina mutanata koja sebe zove Savjet mladih organizirala je gledanje filmova na otvorenom kod zdenca. OK, da su današnji mladi idioti to je općepoznato, a ovo je samo još jedan dokaz: tom fantomskom Savjetu mladih nije se dalo drkati kurac tijekom ugodnih ljetnih mjeseci i nije bilo niti jednog jedinog događaja kod zdenca, inače prekrasnog prostora za razne kulturne sadržaje, a sad kad je došla jesen i temperature se spustile ispod desetke oni organiziraju gledaone. E alal vam vera!
Naravno, sve je to bilo sabijeno u sat ili dva razlike pa i da ste žuna ne možete to sve stići pogledati te sam se ja odlučio da odem do Galerije Kazamat koja je sinoć prekinula svoju ljetnu stanku otvorenjem izložbe „O prvom i drugom“ zagrebačkog umjetnika i aktivista Marijana Molnara. Okupilo se nas desetak, možda 12, što nije baš neka bajna brojka ali dobro, ovakve underground izložbe i inače ne privlače šire narodne mase, a gomila drugih sadržaja možda je razvukla potencijalnu publiku, a fakat ni akademska godina još nije počela pa studenti ili još nisu u Osijeku, a oni koji jesu štrebaju i čiste jesenje rokove. A tu je i ono što sam već naveo gore u tekstu: današnja studentarija mahom su moroni čiji je kulturni domet razbijanje čaša na cajkama u Rokatikiju, tako da od njih nikakve koristi neće biti ni u nastavku kulturne sezone.
No dakle, četa mala ali odabrana okupila se na mjestu zločina u 19:30 za kada je bio zakazan uvodni performans „Ljubljeni Marx“. Sam performans počeo je s bezobraznih pola sata kašnjenja, ne znam da li su organizatori čekali „ekipu da dođe“ (a osječka „ekipa“ je, poznato je, gora čak i od Godota: Estragon i Vladimir bar se nadaju da će se Godot ipak ukazati, dok mi koji pohodimo kulturne događaje u Osijeku znamo da „ekipa“ sigurno neće doći) i ja sam dobio mlade. Sva sreća pa je tu bio moj friend iz Irske, David, i njegova partnerica još iz davnih Proni dana, koji mi je podnio iscrpno izvješće o posjetu galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama kod Koprivnice.
I negdje oko osmice eto ti nama Molnara koji se ukazao s licem obojanim u bijelo kao kod klauna držeći u ruci Marxov „Kapital“. Nakon što je obojao usne crvenim ružem, Molnar je poljubio knjigu a potom ju je donio do voditelja galerije, Igora Loinjaka, koji je stavio ruku na nju. Potom se Molnar vratio na početnu poziciju, ponovno se našminkao, poljubio knjigu i donio je do sljedećeg posjetitelja koji je također stavio ruku na nju i tako sve dok se nismo izredali svi koji smo bili u prostoriji, uključujući i momka za šankom, nije on ništa manje važan. Odličan primjer inkluzivnog performansa u kojem sudjeluju baš svi prisutni i možda je i dobro što nas nije bilo više jer sa stotinu posjetitelja cijeli bi ritual potrajao do dugo u noć…
Kasnije, tijekom službenog otvaranja izložbe, Loinjak je istaknuo kako je imao tri opcije kada mu je Molnar pristupio s „Kapitalom“: odgurnuti knjigu kao izraz neslaganja s onim što u njoj piše ili što ona predstavlja u današnjem post-socijalističkom društvenom imaginariju, staviti ruku na nju kao izraz činjenice da ju prihvaća da postoji ali da nema neki pozitivan ili negativan stav prema njoj, a treća je opcija uzeti ju i poljubiti ju, čime bi pokazao da se slaže s onim što u njoj piše. On se opredijelio za drugu opciju i, zanimljivo, svi smo ne razmišljajući učinili isto. Ja sam bio uvjeren da je to dogovorena stvar između autora i Loinjaka i moram reći da doista ne znam kako bih ja reagirao da sam bio prvi.
U svakom slučaju, mogućnosti tumačenja ovog performancea su široke, recimo da je riječ o prikazu mentaliteta stada koje bez razmišljanja radi ono što vođa stada radi pa makar ih on tjerao u ponor (svaka sličnost s aktualnom društvenom i gospodarskom situacijom u RH je naravno zlobna 🙂 ) ili da je riječ o ljevičarskoj verziji rituala koji se događa na svakoj misi kada svećenik čita neku poslanicu a potom poljubi Bibliju. Meni je to sve skupa predstavljalo dobar ironijski pomak od vremena kada su se svi kleli u Marxa i njegovo djelo do danas kada ga (često isti ti, posebice HDZ-ovka gamad) odbacuju i preziru. Molnar mi je poslije rekao da nisam na pogrešnom tragu, ali vjerujem da je svatko imao neku svoju ideju o čemu je tu bila riječ i svaka je jednako validna.
Službeni dio otvorenja bio je milostivo kratak. Loinjak je podsjetio kako je Molnar aktivan još od 70-ih godina prošlog stoljeća, do sada je imao oko 50 samostalnih izložbi a ova izložba, koja se nadovezuje na umjetnikovu izložbu održanu u njegovoj rodnoj Koprivnici u lipnju, nije zamišljena kao retrospektivna ali sažima 40 godina njegovog djelovanja u obliku multimedijalnog kolaža kojega čine instalacije, fotografije, uvodni performans kao i slike i video zapisi.
Loinjak je naveo kako je Molnar od početka svoga djelovanja pokazivao širinu svojih interesa, pratio je svjetska kretanja te je procesualno promišljao umjetnost. Ono što ga je razlikovalo od kolega konceptualista i postkonceptualista je izraženi, socijalno uvjetovani aktivizam, što je posebice došlo do izražaja u Molnarovom svojevrsnom manifestu „Za demokratizaciju umjetnosti“, ciklusu radova započetom 1979. godine u kome je Molnar naveo što bi umjetnost trebala biti. Koristeći jezik i metode tadašnje ideologije poput državnih simbola (zvijezde petokrake), Molnar je ukazivao na povezanost umjetnosti i šireg društvenog konteksta onog vremena. Manifest je bio dostupan svima i u papirnatom, fotokopiranom obliku.
Molnar je u kratkom obraćanju okupljenima naglasio kako se izložba sastoji od tri tematske cjeline nastale u različitim razdobljima njegova rada i različitim medijima (O zemlji i brašnu, O usamljenosti i masi te O aktivnosti i pasivnosti). Molnarov aktivizam vidljiv je u svakom od njih: njegove novije fotografije kako stoji ispred stranih ambasada držeći natpis „I want to be the EU artist!“ ili akcija „Gađajte umjetnika“ gdje su posjetitelji bacali jaja na autora i njegova djela propituju položaj umjetnosti u današnjem svijetu, dok fotografije akcije „Paljenje papira na snijegu“ iz davne 1977. godine ukazuju na Molnarovo filozofsko propitivanje četiri osnovna sustava elemenata: zemlje, vode, vatre i zraka.
Zanimljiva mi je bila i video instalacija koja je prikazivala jedan par cipela koji leži na ulici dok ljudi prolaze oko njih ne obazirući se. Među temama na koje se Molnar u svom radu fokusirao često su bili društveni odnosi, otvorenost i zatvorenost, a ovdje indiferentnost društva. Od indiferentnosti prema paru cipela koji leži na ulici do indiferentnosti prema siromasima koji kopaju po kontejnerima ili prema izbjeglicama koji možda spavaju na istoj toj ulici, zapravo je vrlo malen korak…
Izložba će biti otvorena do srijede 5. listopada, a istog dana Loinjak će u 18:00 sati provesti sve posjetitelje kroz izložbu uz stručno vodstvo. Pa, ako imate vremena i volje, skočite do Kazamata, „podržite scenu“ i pogledajte zanimljive radove čovjeka koji je i nakon 40 godina u „biznisu“ i sa 65 godina na grbi još uvijek aktivan i ne pomišlja se predati. Dakle, loša vijest za sve vas koji se pitate kada ću vas ja prestati terorizirati ovim mojim škrabotinama: po svemu sudeći, ne tako skoro…
Hadžo, prvi pa drugi
zlihadzoponovojase 