Kad sam pitao frienda ide li na predavanje poznatog biciklista i avanturista Hrvoja Jurića, pitao me: „Jel’ to onaj idiot što ide biciklom na Sjeverni pol?“, „To je taj“, odgovorio sam. „Reci mu da sam se smrz’o samo čitajući njegove tekstove“, odbrusio je. Nisam imao prilike to reći Hrvoju, ali bogami friend je imao pravo – i ja sam u nekoliko trenutaka osjetio hladne zrnce po tjelu gledajući video slajdove i slušajući opise njegovih putešestvija po norveškom snijegu i ledu. Što će reći da je predavanje bilo 3D, ma 4D čak… 🙂
Predavaonica na ulazu u osječki Građevinski fakultet sinoć je bila poprište još jedne zanimljive tribine, druge do sada, i još jedne o biciklizmu: u svibnju je svoju promociju knjige imala beogradska cikloturistica Snežana Radojčić, a sada nam se pridružio njen kolega po prijevoznom sredstvu Hrvoje Jurić koji je također održao predavanje uz promociju svoje nove knjige.
A prije početka Hrvojevog predavanja obratio nam se dekan Građevinskog faksa Damir Varevac, koji je do kraja godine najavio još četiri ili pet tribina znanstveno-popularnog karaktera, što bi također valjalo ovjeriti.
Hrvoje je, dakle, po “mudrim” riječima mog frienda, „onaj idiot što ide biciklom na Sjeverni pol“ 🙂 . Dobro, ne baš Sjeverni pol ali sjever svakako, jer u svojoj knjizi „Cestom leda do kraja svijeta“ opisuje kako je bilo biciklirati kroz Norvešku do Nordkappa, jedne od najsjevernijih kopnenih točaka, po cičoj zimi i u ekstremnim uvjetima.
O Hrvoju Osječani dosta toga znaju, pisao je izvještaje s prethodnih putovanja za lokalni portal osijek031, pisao je i za večernji list kolumnu baš o ovom posljednjem putovanju, a ima i zanimljivu Facebook stranicu https://www.facebook.com/HJputopis/ . Uglavnom, lik je počeo ozbiljno voziti bicikl tek prije pet godina, nabavio si je sad već legendarnu Mrc’nu, odradio nekoliko duljih tura, uključujući i jednu prethodnu do Nordkappa ali po lijepom vremenu, a onda mu je nešto lupilo u glavu da taj put ponovi ali tijekom najgore zime, od siječnja do ožujka ove godine.
Put od tri mjeseca od Osla do Nordkappa, dug 2.400 km, teško je sažeti u sat i pol, posebice kada moraš ljudima opisati s jedne strane sam put, a s druge zemlju za koju se odlučio i koja je, većini nas, ne pretjerano dobro poznata. Mislim, svi znamo za „Šest Šveđanski s benzinske pumpe“, a po čemu je Norveška poznata prosječnom Rvatu? Možda po šest fjordova po glavi stanovnika?
U svakom slučaju, Hrvoje je odradio iznimno zanimljivo predavanje, s mnogo anegdota i korisnih informacija o samoj Norveškoj, ali i s mnogo savjeta za bicikliste koji se eventualno odluče slijediti njegov svijetli primjer ili se otisnuti na neki sličan dalek i težak put. Nešto poput „Vodiča za preživljavanje u ekstremnim uvjetima“. Po njemu, svako ovakvo putovanje je samo 20% fizičke spremnosti, a 80% mentalne stabilnosti. Nije bitno jesi li star ili mlad, amater ili profić, ovu turu može odbiciklirati i većina nas okupljenih, ali nam je savjetovao da nam ovo nikako ne bude prva tura već da prije toga steknemo iskustvo na kraćim i manje zahtjevnim rutama i dobro se pripremimo na sve što nas čeka.
A na to što vas čeka u Norveškoj divljini usred zime, teško se pripremiti. Surovi predjeli Skandinavskog gorja kroz koje je vozio, ceste prekrivene snijegom i ledom, strmi usponi i padovi, opasni neosvijetljeni tuneli, ledena kiša, snježna oluja koja ga je umalo stajala glave, eksplozija gume na najgorem mogućem mjestu, vožnja od 10 do 15 sati dnevno uz temperature koje su dosezale i -22 stupnja… Ma, prava idila. Dao nam je i gomilu korisnih savjeta kako biciklirati u ekstremnim uvjetima, kako preživjeti snježnu pijavicu, kako dobro osvijetliti sebe i bicikl tijekom vožnje po mraku (riječ je o jednoj jedinoj cesti kojom dnevno prođu na tisuće kamiona ali, za razliku od nas divljaka, tamo postoji razvijena kultura vožnje) te kako se zaštititi od hladnoće. Minimalno tri sloja odjeće imao je uvijek na sebi, tako da mu je jedna od najvećih briga bilo pronaći neko toplo mjesto gdje ih može osušiti…
Za Norvežane je rekao da su iznimno gostoljubivi i prijatni ljudi, uvijek spremni da pomognu (osim kada se napiju, onda postaju agresivni). Cijelo Skandinavsko gorje je odvozio bez da je igdje platio smještaj jer su ga ljubazni domaćini slali od mjesta do mjesta svojim prijateljima i poznanicima, neka vrsta Couchsurfinga na terenu. A koliko je to bitno, pokazuju cijene u Norveškoj koje su svemirske za naše pojmove: hamburger s prilogom 110 kuna, bljutava kava „proljevuša“ 30 kuna… Netko će sad reći: Pa takve su cijene i u Londonu ili New Yorku; OK, ali čim se odmaknete nekoliko blokova od Pete avenije ili Oxford Streeta možete naći mjesta s finom klopom za upola manje para, a u norveškim pripizdinama nemate mnogo izbora, pogotovo tamo gdje je jedini objekt benzinska pumpa koja služi i kao restoran i kao birtija i kao kapelica… 🙂 O cijenama smještaja po hotelima i hostelima da ne govorim. Samo za hranu trebat će vam 400-500 kuna dnevno, tako da ovakav put, pored mentalne i fizičke pripremljenosti, zahtijeva i znatna financijska sredstva.
Highlight cijelog predavanja bile su brojne anegdote o zanimljivim događajima s puta, čisto da znamo da nije sve bilo samo krv, suze i znoj. Meni je bilo super slušati o tome kako je vijest o njegovom putovanju došla do norveškog kralja i kraljice te je postao lice s naslovnica norveških novina ili kako je u jednom mjestu sreo naše šljakere koji su ga odveli u lokalnu birtiju u kojoj se, njemu u čast, puštala Severina a na ekranu televizora gledala ga je slika Zdravka Mamića J. Naši k’o naši, nije ih smetalo da za jednu rundu zavrnu 500-600 kuna, ali naći nekog Norvežana tko će ti tako galantno zavrnuti rundu, pogotovo ako je alkohol u pitanju, mnogo je teža rabota. A i nemaju oni tu lijepu naviku kafenisanja i birtijašenja, u mnogim mjestima čak nema ni klasičnih birtija, pa nije čudno da naši radnici traže da rade dulje smjene jer nekog privatnog života ionako tamo nemaju…
Naravno, jedan ovako isrpljujuć i naporan put ima i svoju cijenu, u slučaju Hrvoja to su neželjene posljedice na njegovo zdravlje, problemi s lopaticama i reumom iako je tek u 30-oj, što on pripisuje bliskom susretu treće vrste sa snježnom olujom. Zbog nedovoljno brzog oporavka morao je odgoditi putovanje od Londona do Istanbula planirano za kolovoz ove godine, ali je najavio kako će to ipak učiniti nagodinu.
Na predavanje je Hrvoje sa sobom ponio i svoju Mrc’nu s full opremom, uključujući tzv. „čavlerice“, specijalne gume koje na sebi imaju sitne čavle i pomoću kojih je jedino i mogao biciklirati po snijegu i ledu, jer bez njih ne bi daleko dospio.
Predavanje je bilo veoma duhovito i opušteno i tih sat i pol proletjelo je kao u trenu. Uslijedio je razgovor s publikom, a koliko se ljudima samo predavanje dopalo svjedoči činjenica da su posjetitelji strpljivo čekali u dugom redu da kupe knjigu po sniženoj cijeni i s potpisom autora.
Uglavnom, bilo mi je baš dobro. Sumnjam da ću u dogledno vrijeme posjetiti Norvešku (iako sam jednom bio u Finskoj, dvaput u Švedskoj, a „triput sam video Tita“, hm, zaboravite ovo zadnje 🙂 ), a pogotovo ju neću posjetiti zimi i na biciklu, ali dobro – Hrvoju se ta zemlja toliko dopala da je već najavio kako će opet ići tamo, a ja sam zadovoljan kad biciklom po najljepšem danu otpedaliram do Osijeka do Bilja i natrag i vratim se kući živ i zdrav. Tjah, nikad avanturista od mene…
Mrc’na Hadžo
zlihadzoponovojase 