Pijanističkim koncertom Đorđa Stanettija sinoć je otvoreno peto izdanje Osječke glazbene srijede. Užitak za uši, a navodno i užitak za nepce jer je poslije bila i degustacija vina. Za ono prvo mi možete vjerovati na riječ, a za ovo drugo ćete potvrdu morati dobiti od nekoga tko konzumira taj eliksir mladosti…
Jučerašnji je dan bio šugav, oblačan i tmuran, kao da smo u Londonu a ne u Osijeku, ali metaforički tračak sunca obasjao me je navečer, kad sam se zaputio do Arheološkog muzeja da ošacujem svečano otvorenje petog po redu izdanja Osječke glazbene srijede, najvećeg koncertnog ciklusa u istočnoj Hrvatskoj.
Okupilo se tu dosta svijeta, kako to i inače bude na otvaranjima samo što, kako program odmiče, taj entuzijazam nekako splasne pa prepuna dvorana u kojoj se traži stolica više bude prije iznimka nego pravilo. Isto vrijedi i za predstavnike sedme sile kojih se također dosta okupilo ali dobro, i sam sam novinar pa znam da je prvi koncert vijest, a ne deveti ili petnaesti, osim ako niste moja malenkost koji doista nema drugi razlog hodočastiti na ovakve svetkovine osim što voli dobru glazbu. I da, vidjeli smo nešto što do sada nismo viđali na ovakvim koncertima – zaštitare. Kao da sam na utakmici Dinama i Hajduka, a ne na koncertu klasične glazbe. Koga i što su oni točno štitili ne znam, možda paze da ne bi netko pokušao ukrasti sarkofag izložen u atriju… I još jedna simpatična stvar – stolica pored Steinway klavira nije bila ona uobičajena koju pijanisti koriste već obična, poput one na kojoj je i publika sjedila. Navodno je sam maestro tražio baš takvu stolicu.
Okupljenima se na početku obratio capo di tutti capi koncertnog ciklusa, prof. Davor Bobić, koji nam je poželio dobrodošlicu u novu sezonu, te Nikola Mak, član stručnog žirija, koji je predstavio anketni listić putem kojeg će publika moći glasati za najbolji nastup sezone, a stručni sud će njihovu ocjenu uzeti u obzir kada bude birao pobjenika u ovoj sezoni te će on dobiti pravo nastupiti i iduće sezone.
Stanettija je Bobić najavio kao potomka ugledne osječke obitelji koja je nakon 2. svjetskog rata napustila Osijek, ali ovdje i dalje ima dosta rodbine pa kaže da voli dolaziti u naš grad i da mu je čast što će upravo on otvoriti novi ciklus. Rođen 1961., Stanetti se smatra jednim od naših ponajboljih pijanista i jednim od vodećih autoriteta kada je u pitanju stari dobri Ludwig van Beethoven, a u Zagrebu je upravo u tijeku ciklus od sedam nastupa tijekom kojega on i kolege sa zagrebačke Muzičke akademije kronološki integralno izvode sve 32 Beethovenove sonate. Uglavnom, lik je manga za Beethovena i tu reputaciju je u Osijeku i opravdao.
Nastup u Osijeku predstavio je četiri Beethovenove sonate, pomno i promišljeno odabrane da predstave različita razdoblja i razvojne faze njegove bogate karijere: Sonata br. 10 u G-duru je jedna od sonata iz njegove prve faze, kada je još izgrađivao svoj vlastiti stil na tragu klasicizma 18. stoljeća (pod utjecajem Mozarta i Haydna) i ranog romantizma 19. stoljeća; Sonata br. 27 u e-molu pripada njegovoj srednjoj, tzv. herojskoj fazi, dok Sonata br 30 u E-duru i Sonata br 31 u As-duru pripadaju njegovim kasnim radovima, velikim sonatama gdje je dosegao punu skladateljsku i izvođačku zrelost. Ili, laički rečeno, prva sonata je nastala dok je još dobro čuo, druga kada mu je sluh već bio načet, a treća kada je već bio oglušio. Je li vam ovako lakše? 🙂
Tijekom ovog recitala odlično se može čuti kako se Beethoven razvijao kroz godine, kako su mu kompozicije postajale sve složenije, kompleksnije i zahtjevnije, a friend i ja smo se tijekom 15-minutne pauze zajebavali kako je to vjerojatno stoga što je starog Ludwiga bolio racku koliko će zagorčati život kompliciranošću svojih djela budućim izvođačima jer je ionako bio gluh k’o top pa ga mogu skrnaviti koliko hoće. No, Stanettijevom izvedbom vjerojatno bi i sam bard bio zadovoljan da ju je čuo: Stanetti njegova djela izvodi uživljeno, osjeća djelo, kao da je pronikunuo duboko u intimu velikog majstora, savršeno nijansira sve detalje ovih zahtjevnih sonata i akcentuira ono što je bitno. Njegovi prsti doslovno lete po tipkama, on Beethovena ne interpretira, već kao da razgovara s njim, čak ga i preispituje, i ta dijaloška komponenta meni je podjednako upečatljiva kao i Stanettijeva izvođačka besprijekornost, ekspresivnost i enciklopedijsko poznavanje Beethovenovog opusa.
Dobro, tijekom izvedbe Sonate br. 30 dogodio mu se „kuršlus“ kada je prekinuo koncert na par trenutaka, ispričao se, otišao do svoje sobe i vratio se notnim zapisom. Jebiga, događa se i najboljima, publika mu to nije zamjerila, ali vidjelo se da mu je bio žešći neugodnjak, a po agresivnosti kojom je okretao notne stranice zaključio sam da je i prilično raspižđen. Ta ljutnja kao ga je dodatno energizirala te je zahtjevnu Sonatu br. 31 izveo s takvim intenzitetom da su mu naočale pale s lica.
Dobio je gromoglasan aplauz publike i poziv na čak tri bisa gdje se predstavio s tri bagatele, kratke vinjete pisane za piano po kojima je Beethoven također bio poznat. Jedna od njih je i legendarna „Fur Elise“ kojom je otvorio bis, zatim bagatela u G-molu te jedna mala bagatela, bagatelčica, za sam kraj.
Ali nije to još gotovo, pjevao bi Tusta, jer da klasična glazba i kvalitetno vino na usnama idu ruku pod ruku, potvrdilo se i na afteru poslije koncerta kada je vinarija Josić održala promociju i degustaciju njihove Graševine superior. Ja naravno ne pijem takve eliksire, ali sam friendu dao carte blanche da uzme koju čašicu i za mene. Koliko sam vidio, prihvatio je prijedlog s oduševljenjem… 🙂
I tako, prvi koncert nove sezone Osječke glazbene srijede opravdao je visoka očekivanja i standarde postavljene prethodnih sezona, unatoč onom nesretnom gafu, te se nadam kako će se i nastaviti u tom pravcu. A sljedeći put se vidimo na još jednom pijanističkom koncertu, ukrajinsko-austrijskog majstora Dmytra Chonija, u srijedu 9. studenog.
Nagluhi Hadžo
zlihadzoponovojase 