Razred by Vesna Ćudić @ kino Urania, 24. 10. 2016.

20160708-vesna-cudic-film-razred-22

Prvi pravi dugometražni dokumentarac autorice Vesne Ćudić je vrlo dobar i iz-prve-ruke prikaz života romske zajednice u naselju Baraka u Dardi koji opisuje dobro poznate probleme i predsrasude s kojima se ta zajednica suočava, ali pokazuje i da se iz začaranog kruga tradicije i pritiska okoline može izaći, uz dosta rada i upornosti. 

S Vesnom Ćudić sam išao u prva dva razreda srednje škole CUO „Braća Ribar“. Ona i njezina sumještanka iz Darde Ilešica sjedile su u klupi ispred mene i Brne i bila je to sasvim OK i simpatična cura ali nije to bilo neko prijateljstvo koje se kuje za cijeli život. Već u trećem srednje smo se opredijelili za različite smjerove, a poslije srednje nisam ju ni vidio ni čuo sve dok preko zajedničkih friendica iz Londona (pozdrav Nini i Vedrani) nisam čuo da je bila tamo. Vesna je upisala i završila studij režije na National Film and Television School i bavi se snimanjem igranih i dokumentarnih filmova za BBC i Sky One, a obzirom da dolazi iz Baranje, gdje živi jedna od većih romskih zajednica u Hrvatskoj, njima se bavila već u svom prethodnom filmu, TV dokumentarcu „Little Miss Roma“, a sada i u svom prvom pravom dugometražnom dokumentarcu.

„Razred“ je na neki način nastavak, ali i nadogradnja „Little Miss“. Dok je prethodni film bio znatno kraći i vremenski fokusiran na kratko vrijeme (jedan vikend tijekom koga se bira najljepša Romkinja), ovaj se film snimao u razmaku od nekoliko godina prateći nekoliko srednjoškolki koje su u „pravim“ godinama za udaju po romskim standardima – 15 ili tu negdje – i koje se suočavaju s hamletovskom dilemom: udati se ili nastaviti školovanje.

Film počinje scenom izbora najljepše Romkinje i to je izravan nastavak Vesninog prethodnog filma, ali pobjednica izbora, 15-godišnja Stojana, nema baš mnogo razloga za slavlje i veselje. U najtežoj i najmučnijoj sceni u filmu iz usta Stojanine majke doznajemo da je Stojani vlastiti otac (u rijetkim trenucima kada nije boravio u zatvoru već kod kuće) prijetio da će joj „on biti prvi muškarac“, uz uobičajene porcije fizičkog i psihičkog zlostavljanja, pa će Stojana s majkom i bratom emigrirati u Kanadu i pobjeći od abuzivnog oca. I tako, baš poput Janet Leigh u Hitchcockovom klasiku „Psiho“, glavna junakinja nestaje iz filma već negdje na kraju njegove prve trećine.

raz-5

Štafetnu palicu preuzimaju njezine kolegice Vedrana, Željka i Jovana. U tom dijelu filma imamo priliku vidjeti mnogobrojne prepreke koje život postavlja pred romske djevojke: nezaposlenost, besperspektivnost, diskriminacija od strane većinskog društva (grafit „Mrzim Cigane“ na željezničkoj stanici pored kojeg svaki dan prolaze na putu u školu)… Jovana je odlučila prekinuti školovanje, dok je Željka kao 16-godišnjakinja zatrudnjela i odlučuje preuzeti ulogu mlade mame koju joj zajednica nameće. Živi u kući roditelja, a otac djeteta nigdje se ni ne nazire u filmu, pa mislim da klinka odgaja dijete kao samohrana majka…

Tu gledatelj dobije dojam kako će ovo biti još jedan u nizu filmova koji govore o teškoćama s kojima se Romi suočavaju, ali Vesna je odlučila ne ići linijom manjeg otpora i snimiti film pun kuknjave, naricanja, jada i čemera, već fokus usmjeriti na ljepšu i pozitivniju stranu priče. A Vedrana se pokazuje kao jedan od stupova te ljepše priče: uspješna je u školi i u stabilnoj vezi s dečkom za kojeg se nema namjeru udati dok ne postigne nešto u životu, a čini se da je i njemu to OK.

raz-4

Drugi stup te ljepše priče je Jovica, 30-godišnji mladić koji također prkosi romskoj tradiciji jer je još solo igrač i jer je završio školu. Kao voditelj lokalnog romskog folkornog društva često razgovara s mladima i pokušava im naglasiti važnost školovanja. Jovica radi u kiosku s potrepštinama u Barakama ali je riječ o poslu koji ne voli i koji ga ne ispunjava pa čini nešto što bi u današnjim uvjetima malo tko napravio, Rom ili ne-Rom: daje otkaz i posvećuje se volontiranju u folklornom društvu i radu s mladima. Svaka čast!

U konačnici, i Jovana se odlučuje vratiti u školu, suočena s besperspektivnom svakodnevnicom, te ju završava zajedno s Vedranom i film time dobiva svojevrstan happy end. Unatoč preprekama koje pred njih postavljaju društvo u kome su stigmatizirane, ali možda još više vlastita zajednica koja ih gleda isključivo kao na mašine za rađanje djece, ove cure dokazuju da se s mnogo truda, muke i teškog rada može uspjeti. Nama se završetak srednje škole naravno možda neće učiniti kao neki poseban uspjeh, ali ako pogledate statistiku da 10% Roma ima završenu osnovnu, a samo ih 4% upiše srednju školu (pri čemu većina prije ili kasnije odustane), njihovo postignuće tim je veće. (A i Stojana s početka priče je završila školu za menadžment u Kanadi, iako njena obitelj još čeka na dobivanje azila u toj zemlji.)

Vesnin film tako govori o nekim novim, drugačijim vjetrovima koji pušu u romskoj zajednici gdje se stroga, stoljetna pravila nametnuta tradicijom i nomadskim načinom života sudaraju s modernim životom u 21. stoljeću. Romi žive u lošim uvjetima, u starim i trošnim kućama, najčešće od socijalne pomoći, ali imaju laptope, Fejsbuče po Fejsu i drugim društvenim mrežama, te i na taj način postaju dijelom svijeta koji ih okružuje i ruše barijere i zidove koji ih odvajaju od svojih vršnjaka.

raz-3

Naravno, situacija nije idilična. Tako saznajemo da u Dardi postoji jedan kafić u koji Romima nije dopušten ulaz, a frizerka kod koje cure obavljaju praksu kaže kako je ona među rijetkima koja na praksu prima romske djevojke jer većina njenih kolegica to ne želi. Takve nepravde postoje i postojat će još dugo, ali nove generacije Romkinja čine se sposobnima da ih prevaziđu.

Tu je i štulićevsko pitanje: kamo dalje rođače? Završiti srednju školu je jedno, iako iz njihove perspektive posebno i važno iskustvo, ali sada slijedi natjecanje u olimpijskoj disciplini koja je i velikoj većini Hrvata neostvariva: pronaći posao. Jovana se zanosi idejom da otvori svoj vlastiti frizerski salon, ali koliko je to realna opcija? Vedrana je po završetku škole čak uspjela dobiti posao kao asistent u nastavi za romsku djecu, kako smo doznali nakon projekcije kada nam se obratio dio ekipe koja je film snimala i u njemu glumila.

Dobar je Vesna snimila filmić, iskrenu i toplu ljudsku priču koju vrijedi pogledati. Trebali bi ga gledati i mi većinci koji na Rome najčešće gledamo s visoka i puni predrasuda, ali i sami pripadnici romske zajednice da vide da se može izaći izvan vlastitih predrasuda i stereotipova koje su sami sebi zacrtali. A možda će primjer ovih cura biti i putokaz nekim novim generacijama Roma i Romkinja o tome koliko je škola važna u životu…

Barakaš Hadžo

P.S. Ne mogu a ne osvrnuti se na gomilu dječurlije koja je bila na projekciji. I dok je otvaranje kina školama hvalevrijedan potez, ponašanje te divlje horde daleko je od toga. U jednom trenutku cijeli red ispred mene sijao je kao božićno drvce od desetina ekrana mobitela jer je klincima film bio, naravno, dosadan, tako da je Marijana iz Kinematografa morala preuzeti na sebe ulogu dežurnog policajca, prijetiti, zastrašivati, oduzimati mobitele… Mislim, OK, razumijem klince jer sam i sam bio divlje dijete u doba dok su dinosauri hodali Zemljom, ali ovo danas je prestrašno. Današnja djeca su poput životinja iz ZOO vrta, uz dužnu ispriku životinjama iz ZOO vrta koje bi se mogle osjetiti uvrijeđene ovom usporedbom… 🙂

razred-1

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s