Rambo Amadeus sinoć je u novosadskom Studiju M održao koncert, a prije toga radionicu zakučastog naziva „Muzika i kongruentnost izraza“. Nismo bili sigurni što izraz „kongruentnost“ zapravo znači, nismo sigurni ni nakon Rambove radionice, ali da smo se dobro zabavili, to stoji… 🙂
I dok je četvrtak kod nas u Osijeku bio dosadan i usporen dan u tjednu (kao i obično), stotinjak kilometara dalje bio je pun događaja. Iako je izvorni plan bio da sinoć krenemo put Beograda ovjeriti jednu večer Beogradskog jazz festivala, planove nam je poremetila vijest da su sve karte rasprodane. Ha dobro, nismo mnogo tugovali: bit će i Novosadski jazz festival u studenome, a kako bismo iskoristili prekrasan sunčan dan odlučili smo aktivirati opciju B: skočiti do Novog Sada ovjeriti svjetskog Kilo cara Ramba kako drži predavanje te potom ima koncert sa svojim novim bendom, Five Winettous sextetom.
Drug M., drug Š. i ja sjeli smo u auto i krenuli na put. Obzirom na to da je predavanje bilo zakazano za vampirski ranih 17 h, nismo imali vremena za uobičajene ekshibicije po novosadskim restoranima i birtijama, već smo se odmah zaputili prema Studiju M, prostoru u kome sam gledao jako mnogo dobrih koncerata i u kome se uvijek nešto događa, samo što su jako aljkavi po pitanju promocije pa za svirke obično saznam tek nakon što se dogode.
Tako sam živio u mraku i što se tiče M Lab klinike, novog glazbenog programa koji je krenuo u sezoni 2015./2016. u suradnji s Radio Televizijom Vojvodine i odvija se jednom mjesečno. Do sada je nastupilo ukupno devet izvođača, od Davida Bineya, Koje, Zafira Hadžimanova, Borisa Kovača, Caneta sa svojim side-projektom Škrtice itd., a ideja je da svaki od njih najprije održi jedan Master Class gdje pričaju o sebi, o glazbi koju rade i tako to, a onda navečer održe koncert. Zanimljiv koncept, posebno zato što pruža ljudima mogućnost da u direktnom kontaktu s izvođačima saznaju puno lipih stvari o njima, pa nije ni čudo što je na red da otvori jesenju M Lab sezonu došao i Svjetski Kilo car ili kako god da se danas već zove, Rambo Amadeus.
Vasil Hadžimanov je pozdravio okupljene u ulozi moderatora, a potom se Rambo pojavio, sjeo na sam rub bine neposredno ispred publike gdje je bio postavljen mikrofon i krenuo laprdati. Imao je neke papire u ruci na kojima si je vjerojatno skicirao kako bi predavanje trebalo izgledati, ali nije baš da ga se nešto čvrsto držao. U svom tipičnom stilu, u najboljoj maniri toka svijesti, letio je s teme na temu ali, za divno čudo, sve je to imalo nekog smisla.
Govorio je Rambo tako o traumatičnom iskustvu koje je glazbena škola predstavljala za njega, rekao je da sav njegov autoritet (kao autora) ne potječe od znanja već od neznanja, činjenicu što je postao popularan opisao je kao „kosmičku nepravdu“, a otkrio je i da se počeo baviti glazbom ne zato što se divio djelima Igora Stravinskog ili Pata Metheneya (čiju je light jazz glazbu opisao kao zvuk fena za sušenje kose) već da bi bio u centru pažnje. (Dobro, sva istraživanja i moje osobno iskustvo pokazuju da se mladi ljudi kreću baviti glazbom da bi došli do pičke, ali ako si u centru pažnje lakše dođeš do komada, znači to je to 🙂 .)
Svoj prvi album „O tugo jesenja“ iz davne 1988. opisao je kao svojevrsno predavanje, Master Class za narodnjake kako bi oni trebali zvučati, ali u primitivnoj sredini ironija slabo prolazi pa tako ni oni nisu shvatili poruku. Svoje bavljenje glazbom opisao je i kao neki oblik auto terapije, rekao je da sa sobom uvijek vodi bend odličnih muzičara tako da on može griješiti i fulati koliko hoće, oni će ga uvijek izvući, a najbolji mi je bio kada je govorio o inkviziciji koju čine glazbeni profesori, kolege glazbenici i kritičari koji svršavaju na virtuoze i to je slikovito opisao otprilike ovako: imate klauna u cirkusu koji žonglira s tri palice; zatim ga šutne u guzicu klaun koji žonglira s pet palica; ovoga šutne u dupe klaun koji žonglira pet palica ali vozeći bicikl; ovoga šutne u guzicu klaun koji žonglira pet palica i vozi bicikl ali po žici, a onda dođe međed i sve ih naguzi. 🙂 🙂 🙂
Uglavnom, pričao je Rambo tako nekih pola sata, a onda je rekao da nema smisla da on dalje priča jer „od mene ionako nećete ništa naučiti o glazbi“, pa smo prešli na pitanja iz publike. Ja sam ga pitao otkud mu ideja da „Bandijeru Rossu“ KUD Idijota obradi kao crkveni napjev u izvedbi ženskog zbora iz Sombora, na što je odgovorio kako mu se to učinilo kao jako dobra zajebancija, dati staru komunističku pjesmu ženskom zboru i pretvoriti ju u madrigal. Na pitanje o sudjelovanju na albumu „Gitarologija“ Point Blanka, rekao je da mu je to bilo sjajno iskustvo jer obožava blues, a i dobio je priliku svirati fretless gitaru (bez pragova).
Pitali su ga koliko gitara ima, odgovorio je: „Kao svi loši gitaristi, imam više gitara“, rekavši da je to kao s lošim ljubavnicima: onaj tko ima kitu od 50 cm, tomu ne treba drugi instrument 🙂 . Rekao je i kako je uspjeh loš, pogotovo ako ti dođe u mladosti, dok je neuspjeh divan, „sve dok ne uspiješ i zajebeš stvar“. Umjetnost je općenito opisao kao mistificiranu i precijenjenu, a čovjek zna o čemu priča jer očito jako dobro poznaje povijest umjetnosti.
Rambo je predavanje održao u svom klasičnom stilu – duhovito, zabavno i bez dlake na jeziku. Poslije smo mu pristupili da se pozdravimo jer se nismo dugo vidjeli, a čovjek nas je srdačno pozdravio i dočekao carski, da ne kažem kilo carski – zamolio je curu iz organizacije da nas stavi na popis za koncert (što drugu M. nije mnogo značilo jer je on kartu već ranije kupio), a potom nas je poveo u backstage na čašicu razgovora, i čašicu nečega, hm, konkretnog. Predstavio nam je i svoju novu gitaru, Chukamoto Sunđer Bob Ementaler Maserati Kuplung, koja ima jedan vrat s pragovima a drugi bez pragova i kojoj će svirka u Studiju M biti vatreno krštenje pred publikom.
Nakon što smo završili sa small talkom, ostavili smo Ramba da dočeka svoje Winettue i odradi tonsku, a mi smo otišli do obližnje pivnice Gusan na promociju knjige „Rokenrol u kandžama Interneta“ Predraga Jovanovića i Baneta Loknera gdje smo se također odlično proveli, no o tome u zasebnom raportu. Nakon što smo skoknuli do kobasičarnice na Trgu Republike da utažimo glad, vratili smo se u Studio M na još jednu dozu Ramba.
I dok je predavanje jedva privuklo nekih stotinjak ljudi, koncert Ramba & Five Winettous sexteta gledala je ispunjena dvorana. S time da termin „koncert“ treba uzeti s rezervom: ovo je manje bio koncert u klasičnom smislu te riječi, a više performance, zabavni šou, pa i kazališna predstava. Rambo je već odavno prestao raditi klasične svirke, ako ih je ikada i radio, i svira onako kako njemu paše, pa ako se to prenese na publiku, dobro, ako ne, opet dobro J. Ponekad to funkcionira bolje, ponekad lošije, u Studiju M šljakalo je sjajno.
Iako postoji općeprihvaćeno mišljenje kako Rambo svira jazz i mnogi su mu okrenuli leđa zbog toga, to je donekle točno ali samo donekle. Rambo ne svira jazz. On ima jazz bend, u ovoj inkarnaciji sastavljen od klavijaturista, basista i bubnjara uz dodatak trubača i saksofonista, a tu je i sedmi Winettou, sampler, koji također ima značajnu ulogu tijekom nastupa („Doping je jedna situacija“ – jebote koji šampion!), ali ovo je mnogo više od jazza. Ovo je fusion, onako kako su ga izvodili Weather Report recimo, fuzija različitih stilova koja kombinira jazz harmonije i improvizaciju s rockom, funkom, soulom, reggaeom…i da pri tom sve to ima smisla. Rambo ima neku svoju viziju kako mu bend treba zvučati, a okružen je ljudima koji ga savršeno razumiju, ekipom sjajnih glazbenika koji telepatski komuniciraju i fenomenalno sviraju, a njemu nova gitara omogućuje da još više eksperimentira i istražuje glazbu. Rekao sam jednom da je Rambo nešto najbliže neponovljivom Franku Zappi što je netko dobacio na ovim prostorima, i nakon ovog nastupa još sam uvjereniji u to.
Još nešto što znaju svi koji su u zadnjih desetak i više godina pohodili Rambove koncerte: čovjek ne svira hitove! Ne ispunjava želje publike, ne dodvorava im se, ne podilazi im. Tu i tamo će započeti neku stvar koju svi znamo („Fantastične glasovne mogućnosti“, „Emocije“, „Fela Kuti, druže stari“, „38 x 6“, „Sizif“, „Rasta mana kafu prži“ ili „E moj Rambo“ recimo), ali to ostane na nivou jednog stiha ili eventualno refrena jer Rambo i dalje ima sklonost mijenjanja tekstova od prilike do prilike, a ekipa pjesmu glazbeno odvodi u neke totalno druge rukavce. Nastup mu zvuči kao žešća improvizacija i jamming ali to ipak nije – iza sve te naoko spontanosti stoji jako mnogo vježbe i proba. Čak i onda kada prekidaju nastup pa ponovo kreću, pa opet staju, kao u produljenoj „Privatizova“. Za razliku od nekih prethodnih koncerata gdje je imao tendenciju pjesme produljivati na maratonske jammove u trajanju od 10 ili 15 minuta, ovoga puta pjesme su mu ipak imale konvencionalnije trajanje.
No, ono zbog čega dolazimo na Rambove koncerte, performanse, štogod, on je sam – njegova duhovitost i osjećaj za dobru zajebanciju. Uvijek nađe nešto novo čime će nas iznenaditi, promjenama teksta, ubacivanjem aktualnih društveno-političkih motiva, pokojom šalom između pjesama, pa ni ovoga puta nije razočarao. Apsolutni highlight svirke ipak je došao na bisu, kada je Rambo rekao da još nikada nije imao na repertoaru klapsku pjesmu, pa je uz a capella potporu ostatka benda izveo jednu meni nepoznatu stvar s tekstom „Svoju mrižu plete stari šjor Spiderman“. Bila je to totalna pišurija i odličan način za završiti jedan neobičan, ali svakako upečatljiv nastup.
Bio je ovo šou na visokom nivou. Dobro, na trenutke je znao otići u smor jer teško ga je pratiti, ali onda se zavališ u udobnu fotelju u dvorani i svejedno ti je lijepo. Ovo je koncert idealan za sjedeće prostore, ali ne znam kako bi to funkcioniralo na nekom festivalu. Bio bi to dobar test izdržljivosti – koliko ljudi bi izdržalo stajati do kraja nastupa…
Poslije koncerta otišli smo do backstagea na jednu putničku i tijekom razgovora netko je spomenuo pokojnog Dinu Dvornika, pa sam iskoristio priliku pitati Ramba je li istinit onaj urbani mit da je Dini preko telefona iz glave izdiktirao tekst za „Jače manijače“. Odgovorio je da je to samo djelomično točno: on je imao jednu strofu za neku stvar koju je zvao „Manijak“ i to je izdiktirao Dini, no kako to nije bilo dovoljno teksta, drugu strofu je smislio na licu mjesta. I to je postao hit. Eto, u najboljoj maniri „Mythbustersa“ riješio sam jednu misteriju, sad mi je duša mirna… Pozdravismo se i krenusmo kući, treba voziti dvije ure do Osijeka…
Sve u svemu, odličan provod imala je mala osječka delegacija jučer u Novom Sadu: tri skakaonice, dobra klopa, pića u potocima… Jedino nije bilo lakih žena, ali kome trebaju lake žene? Kome trebaju žene uopće? 🙂
Hadžo, Winettuova skvo
https://sr-rs.facebook.com/ramboamadeus/
zlihadzoponovojase 