Milan Korać, Sunčani put (Rocksvirke Records, 2016.)

korac-naslovna

Pomalo samozatajno i gerilski, frontmen novosadskih Šinobusa objavio je svoj drugi samostalni album van matičnog benda i još jednom je potvrdio svoje majstorstvo kao pjesnik i kao glazbenik. 

Prije točno tri godine recenzirao sam „Do modrih dubina“, debi album Milana Koraća, kantautora, pjesnika i gitarista iz Novog Sada, najpoznatijeg kao vokala Šinobusa, jednog od najpopularnijih blues-rock sastava na ovim prostorima. Milan je i punopravni član neformalnog kolektiva kantautora i bendova pod grupnim nazivom Novi odmetnici. Njegov samostalni album prvijenac došao je lijepo upakiran u knjigu, njegovu prvu zbirku pjesama, a novi se pojavio kao online izdanje za izdavačku kuću Rocksvirke Records, uz jedva šačicu primjeraka na CD-u za jedan od kojih sam se i ja uspio ogrebati.

Tja, cd-ove i albume danas malo tko sluša, kao što malo tko sluša i albume kao cjeline i cjelovita djela, a Milan je pripadnik stare garde, old-school singer/songwriter koji ne snima hitove, pjesme za jednokratnu uporabu, već djela za koja trebate izdvojiti pola sata vašeg užurbanog života, nikad dostatnog vremena i tananih, svakodnevnim brigama rastegnutih živaca. Ali, kao što je bio slučaj i s debi albumom, isplati se.

I ovoga puta su sve pjesme Milanovo autorsko djelo (tekstovi, glazba i aranžmani), i ovaj je album sniman i miksan u novosadskom studiju „Shine“ u produkciji Milanovog starog suradnika Radovana Škorića, no tu manje više prestaju sličnosti s prethodnim albumom. Dok je „Do modrih dubina“ imao tonu gostiju, uključujući kompletnu postavu Šinobusa, cure za pratećim vokalima i još nekoliko glazbenika i prijatelja, ovo je totalni one-man band projekt. Osim što je odsvirao akustičnu gitaru na svih 12 pjesama i otpjevao njih 8 (preostale četiri su instrumentali), Milan je odsvirao i bas i električnu gitaru i perkusije te dodao prateće vokale na nekoliko pjesama. Da mene pitate, teško da može one-man bendije od ovoga 🙂 .

p1150499

Zašto je to radio na ovakav način ne znam, ali cijela je operacija bila provedena u takvoj tajnosti da bi ga ISIL mogao angažirati kao stratega njihovih terorističkih operacija jer čak niti njegovi najbliži suradnici nisu znali što se iza (fruškogorskog) brda valja. Kad se album pojavio svi su bili iznenađeni, odnosno bar ona šačica ljudi koja još pokazuje zanimanje za dobru i kvalitetnu glazbu, a ni ja pojma nisam imao da čovjek ima novo izdanje sve dok ga nisam gledao s Milan Korać triom prije dva mjeseca na Festivalu uličnih svirača što je ujedno bila i novosadska promocija albuma.

Ako je prethodni album bio pomalo iznenađujuć u zvuku jer je Milan, kome je blues u duši i uvijek mu se na neki način vraća, lagano otplovio u pop vode, i novi album bi vas mogao iznenaditi novim otklonom, ovoga puta u neki akustični gypsy jazz koji se čuje već na uvodnoj, naslovnoj pjesmi. Ne znam što je Milan slušao u posljednje vrijeme, možda Djanga Reinhardta ili brazilski Hot Jazz Club, ali dobro mu stoji taj zvuk. Njegova verzija legendarne šansone „Devojko mala“ Darka Kraljića i Božidara Timotijevića možda neće postati klasik poput originala ili genijalne obrade Idola, ali je dala jedno novo ruho toj svevremenskoj pjesmi.

Iznenađenje su i mediteranski motivi u pjesmi „Zlatni rt“, odi istoimenom turističkom biseru Rovinja, Istre i Jadrana, koja je aranžirana kao prava mediteranska krasotica koju lako mogu zamisliti danas-sutra u verziji neke klape. Možda je pomalo paradoksalno da je jednu od najljepših oda Istri posljednjih godina snimio panonski mornar Korać, ali to samo govori u prilog njegovog pjesničko-glazbenog talenta.

U sličnom je ključu i predivna „Škripi šarka“ koju lako mogu zamisliti u izvedbi neke od inkarnacija Buena Vista Social Cluba, a meni omiljena stvar na albumu je balada „Odmetnuta pesma“ koja mu dođe nešto kao nastavak „Zarobljene pesme“ s prethodnog albuma i spada u sam vrh Milanovog stvaralaštva, solo ili s bendom. „Pratićemo suncokrete“ i „Oblaci“ vuku na akustični blues Šinobusa zvukom ali i tekstom, jer to je taj ravničarski vojvođanski blues po kojemu je bend postao poznat.

p1150501

Tekstovi su priča za sebe. Milanovi meditativni, refleksivni i intimni tekstovi savršeno su se sljubili uz ovako „šparni“ instrumentarij, kao da je autor htio pjesme ogoliti, svesti ih na ono bitno, i izbaciti iz njih sav onaj višak koji bi ih mogao opterećivati. To su lijepe pjesme koje jednostavno ne odgovaraju senzibilitetu Šinobusa, a zaslužuju da pronađu svoje mjesto pod, hm, suncem iz naslova. Milan je zadržao pozitivan, optimističan stav prema životu i vedrinu koja karakterizira ovo izdanje od prve do posljednje pjesme.

Možda je mogao i bez jednog ili dva instrumentala, ali to je sad već picajzliranje i traženje dlake u jajetu. Ovo je album koji se lako sluša ali i lako pamti, pjesme koje neće na jedno uho ući a na drugo izaći, već koje će se ugnijezditi u vama i praviti vam lijepo društvo u nadolazeće jesenje dane. Samo mu trebate dati šansu. A Milan ju zaslužuje, vjerujte mi na riječ.

A ako vam je Milan solo premekan ili premlitav, OK, Šinobusi rade na svom novom, petom albumu koji bi trebao izaći do kraja godine.

Solarni Hadžo

https://www.facebook.com/Sinobusi/?ref=page_internal

Ovaj unos je objavljen u Recenzije albumića. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s