Možda vas je zbunilo to što umjesto mjesta lokacije u naslovu piše „prazan lokal u centru grada“ ali jebemumiša kad je tako – prazan lokal u centru grada najtočnija je odrednica „mjesta zločina“ jubilarnog 30. POPUP-a.
I do sada se ova kulturna manifestacija odvijala na praznim, napuštenim ili derutnim lokacijama; uostalom, to je i smisao cijelog ovog umjetničkog koncepta (o čemu sam više pisao povodom prošlog POPUP-a, održanog u prostoru Esseker centra, pa se neću ponavljati, a vi ćete mi biti zahvalni na tome 🙂 ). Ovoga puta izložba je održana u sklopu stambene zgrade u samom centru grada, na uglu Ulice Republike i Osmanovog prolaza, u blizini OTP banke, u lokalu u prizemlju koji je očito bio zamišljen kao ugostiteljski prostor kad se zgrada gradila ali to nikada nije postao jer tko je lud otvarati još jedan kafić kad ih u neposrednoj blizini već imaš na desetke? I tako taj prostor stoji prazan i zapušten već godinama, kao i svi susjedni prostori, osim OTP banke na uglu, pa je samim time zadovoljio formalne uvjete da na jednu večer postane pozornicom POPUP-a.
Početak otvorenja bio je u 19 h, no kao i na nekoliko prethodnih verzija programa nije bilo nikakve službene govorancije, do vraga, čak ni umjetnica nije bila tamo. Ja sam se muvao tamo pola sata ali ju nisam vidio da se pojavila no koga nema – bez njega se mora, ne? Okupilo se tu dosta mladeži za koje sam zaključio da su ili neka sastavnica Umjetničke akademije ili neka srednja škola jer su došli u čoporu, malo se promuvali i – otišli u čoporu. Zlobnik poput mene to je protumačio time da ih na dolazak nije motivirala sama izložba već potpisi koje obično dobiju za takvu rabotu.
Vesna Dunimagloska (1976.) je makedonska umjetnica koja ima velik broj utakmica u nogama, da ne kažem u rukama ili u kameri, bilo kao solo izlagač ili na grupnim izložbama u Makedoniji, našoj predsjednici seljančuri tako dragoj „regiji“ i inozemstvu, a u Osijeku nam se predstavila svojim najnovijim opusom pod nazivom Blue Blood Baby. Vesna je konceptualna umjetnica koja se izražava različitim medijima, najčešće performansom, a tri takva video performansa činila su kičmu jučerašnje izložbe.
Odmah desno od ulaza vrtio se naslovni performans „Blue Blood Baby“ u kojemu vidimo umjetnicu kako leži na snijegu dok ju snijeg polako prekriva i zatrpava. Zanimljivo mi je bilo to što gledamo proces njenog zatrpavanja, a odmah pored imamo fotografiju velikog formata na kojoj vidimo konačni rezultat – umjetnicu potpuno prekrivenu snijegom. Dakle, vidimo konačan ishod instalacije, ali i način na koji se do njega došlo, proces, što mi je baš cool fora. Već se tu vidi njezin interes za procesualni performans.
Lijevo od ulaza prikazivao se video pod nazivom „Hypoxia / Hypotermia“. Hipoksija je stanje smanjene količine kisika u stanicama do kojega često dolazi na visokim nadmorskim visinama, dok je hipotermija pothlađenje, a do njega dolazi kada tjelesna temperatura padne na ispod 35 stupnjeva. Performans se sastoji od gledanja komada odjeće koji visi na užetu u nekom snijegom prekrivenom prostoru dok ga jaki olujni vjetar napada sa svih strana. Ovako na papiru to možda ne zvuči kao bogznašta, ali video je dinamičan i snažan i bogami prođe vas jeza kad zamislite sami sebe u takvoj situaciji.
Koja je poruka ta dva video performansa, teško je reći, to je vjerojatno ostavljeno svakom posjetitelju da sam zaključi. Jasan je motiv prirode – taj motiv je prisutan i na fotografijama izloženima uz video projekcije – i odnosa čovjeka i prirode, ali Vesna je poznata da često u svom radu obrađuje odnos pojedinca i sistema, individualnog vs. institucionalnog, pa se i u tom ključu mogu tražiti eventualna dublja značenja.
Treći je rad možda i najzanimljiviji, zove se „Waterlilies“ (Vodeni ljiljani) gdje gledamo umjetnicu kako na sebe stavlja crvene cvjetne latice vodenog ljiljana. Na prvi pogled to izgleda lijepo i atraktivno, dok ne shvatimo da ona te latice stavlja sama sebi pod kožu, što boli k’o sam vrag. A to se i čuje, jer svaki put kad si nakalemi jednu laticu umjetnica ispusti bolan uzdah. Cijeli performans prati i neko neobično pojanje, poput onog muslimanskih svećenika s vrha minareta, i cijeli je performans vizualno vrlo efektan ali i apsurdan: ljepota cvjetnog aranžmana koji prekriva Vesnino tijelo na kraju performansa sudara se s našim shvaćanjem koliko bola stoji iza njega. Ako je htjela izraziti svoj egzistencijalni naboj, autorica je u tome savršeno uspjela.
Svijet koji nas okružuje je lijep, ali brutalan, kao da umjetnica poručuje kroz ova tri kratka video performansa. Živjeti u njemu znači biti spreman na svašta – bol, hladnoću, odbijanje, you-name-it, ali to se zove život. Konceptualne situacije u koje se autorica stavila daju upećatljivu imaginarnu, a opet potpuno realističnu sliku svijeta oko nas. A možda sam ja, po običaju, jednostavno promašio ceo fudbal… 🙂
Jako dobra izložba. Drago mi je što ju nisam propustio, a vi koji jeste, tko vam je kriv, ovaj vlak je prošao…
Hadžo plave krvi
zlihadzoponovojase 