Jedan gospar i dvije gosparke iz dubrovačkog ansambla Umjetnost bez granica održali su jako dobar i zabavan koncert u sklopu Osječke glazbene srijede koji je ponudio nešto novo i drugačije u odnosu na veliku većinu koncerata u sklopu ovog ciklusa.
Prošlo je samo tjedan dana od fenomenalnog koncerta mladog ukrajinskog pijanista Dmytra Chonija od kojeg se još oporavljam i vidam rane J, ali putujuća karavana OGS-a ne staje i ove srijede dovela nam je ansambl s juga Hrvatske, iz Dubrovnika.
Ansambl Umjetnost bez granica zapravo je dio Hrvatsko – ruskog društva „Umjetnost bez granica“ koje već neko vrijeme radi na zbližavanju dviju kultura i na povezivanju ljudi, pri čemu se ne ograničavaju isključivo na glazbu, već uključuju i ples, poeziju, kazalište… Sam ansambl službeno je osnovan ove godine, a okosnicu sastava čine pijanistica Helena Tomašković, violinistica Elvira Galioulline i violončelist Adrian Ivičević. Ima tu i drugih ljudi s kojima nastupaju ovisno o prigodi, ali ovo troje su conditio sine qua non. Na svojim nastupima van Dubrovnika često surađuju s lokalnim umjetnicima, pa su tako i za osječki nastup pozvali dvoje gostiju Osječana – sopranisticu Veronicu Hardy i fagotista Gorana Jurasa.
To je samo prva stvar koja ovaj ansambl izdvaja od niza drugih no dobro, suradnje i razmjena iskustava između glazbenika je normalna, pače i gušće i poželjna stvar, no to nije ono po čemu su oni „totalno drukčiji od drugih“. Naime, njihovi nastupi, pa tako i ovaj osječki, nisu „samo“ koncerti. Znamo već dobro paradigmu: umjetnik dođe, nakloni se publici, otandrka svoje, pokloni se na kraju, dobije cvijeće i to je to, kontakt s publikom sveden je obično na nulu pa čak i ispod toga. Kod ove ekipe naglasak je stavljen upravo na kontakt i interakciju s publikom.
Ansambl je uveo i potpuno drugačiji pristup koncertu kao isključivo glazbenom događaju. Ovo je više od koncerta, kazališna predstava, pa čak i performans. Helena, osim što je vrsna pijanistica, ujedno je i moderator, konferansje, ili moderno hiphoperski rečeno MC – Master of Ceremony. Ona komunicira s publikom, prije svake pjesme ukratko predstavi nekoliko zanimljivih detalja o skladatelju ili skladbi, i sve to napravi na vrlo otkačen, zabavan način koji slušatelje uvodi u priču i olakšava razumijevanje pojedinog djela, čime publika prestaje biti tek pasivan promatrač kome se djelo „servira“.
Još jedna odlika ovog ansambla su česte „pretumbacije“ tijekom samog nastupa: svaka skladba (a izveli su ih ukupno 11) izvedena je u drugoj postavi. Helena za klavirom je jedina konstanta, dok se ostali glazbenici izmjenjuju i to koncertu daje posebnu dramatiku. Suradnja s gostima omogućila je Veronici da (još jednom) pokaže raspon svog moćnog soprana, a meni osobno neki od najboljih trenutaka koncerta uključili su Goranov fagot, instrument koji nemamo priliku baš često slušati a koji je idealan sparing partner klaviru i/ili violini. Način na koji su neke od izvedenih skladbi odjenuli u nove aranžmane i uklopili te različite instrumente u jednu skladnu cjelinu zaslužuje skidanje kape jer je ekipa pokazala da se ne kreće dobro utabanim stazama već da voli eksperimentirati, istraživati i pronalaziti nove mogućnosti glazbenog izražavanja.
Ansambl se i repertoarno razlikuje od drugih. Njihova je želja, kako su sami rekli tijekom nastupa, predstaviti glazbu i skladatelje koji se rijetko izvode, a obzirom da je ovo ipak Hrvatsko – rusko društvo a ne, štajaznam, latvijsko-haićansko društvo, uglavnom su se opredijelili za djela ruskih i hrvatskih skladatelja za koja smatraju da su ovdje prilično slabo zastupljena ili čak zapostavljena. Naglasak je na romancama, romantičnim skladbama iz vremena Carske Rusije i Dubrovačke Republike i skladateljima poput Prokofjeva, Rimskog-Korsakova, Hačaturjana, Rahmanjinova, dok su „lijepu našu“ predstavljali Rudolf Matz i Boris Papandopulo.
U ovom miksu našao se i poznati rumunjski skladatelj Eugen Doga, jedan od najcjenjenijih skladatelja 20. stoljeća i njegov poznati valcer iz filma „My Sweet and Tender Beast“ te britanski skladatelj Thomas Hardy i njegov „Nokturno“ koji, iako formalno-pravno nisu Rusi, imaju svoje mjesto u ovoj selekciji jer su njihova djela nastala pod velikim utjecajem ruske klasične glazbe.
Neću sad ići u epsku širinu pa secirati svaku od 11 skladbi jer bi to bilo previše čak i za moje poznate skribomanske porive, ali moram posebno istaknuti „moderniziranu“ verziju „Dubrovačke kontradance“, tradicionalnog engleskog plesa koji je Dubrovačka Republika „uvezla“ i popularizirala, a koja je u Papandopulovoj verziji (i Heleninim spretnim prstima) potpuno transformirana, s lijepom renesansnom naslovnom temom koja, kako skladba odmiče, sve više mutira i dekonstruira se, da bi u posljednjem dijelu od nje ostali jedva prepoznatljivi fragmenti, ali sve je izvedeno jako prirodno i logično. Matzova „Balada“ sadrži elemente međimurskog narodnog melosa s prekrasnom glavnom temom izvedenom u međuigri piana, violine i fagota, dok je sjajno zvučao i monumentalni, velebni Hačaturjanov valcer iz suite „Maskerada“, inače korišten u više od 30 filmova, uključujući i klasike poput „Ane Karenjine“ (kojeg nisam nikad odgledao do kraja, meni su i knjiga i film smeće, pa vjerujem izvođačima na riječ…).
Bio je ovo neobičan, nesvakidašnji koncert koji konceptom odudara od ustaljenog koncepta OGS-a ali to je ovdje dobra stvar. U skladu sa svojim imenom, ovi dubrovački glazbenici i njihovi osječki gosti potvrdili su da je umjetnost univerzalni jezik kojega razumiju svi ljudi svijeta i most kojim se spajaju priče o Rusiji i Hrvatskoj, njihovoj povijesti i tradiciji te da se uz pomoć glazbe najbolje dokidaju i brišu granice među nacijama, državama i ljudima. Umjetnost ne poznaje granice i to je, vjerujem, glavna poruka koju je svatko od nas odnio s ovog nastupa.
Hadžo koji ne poznaje granice
zlihadzoponovojase 