Vjerujem da bi velika većina Osječana na spomen imena Dragan Zvonarić Đokica zbunjeno slegnula ramenima, ali Đokicu vrlo vjerojatno znaju čak i ako toga nisu svjesni: svatko tko je šetao promenadom za lijepog dana u blizini pješačkog mosta sigurno je vidio lika s karakterističnom šiltericom kako hrani golubove, priča i druži se s njima, čak im je nadjenuo imena i oni reagiraju na njih i bez straha mu prilaze. To vam je Đokica, jedan od posljednjih boema Osijeka.
A od sinoć je Đokica i službeno postao filmska zvijezda obzirom da je o njemu snimljen kratki filmić „Đokica čita pm3xpjesme golubovima“ u režiji Anđelka Mrkonjića koji je premijerno prikazan u sklopu Dana Matice hrvatske u novom prostoru koji studenti i profesori Odjela za kulturologiju pokušavaju promovirati – Laboratoriju za medijsku kulturu.
Zanimljiv prostor smješten je na prvom katu Odjela za kulturologiju (prođete kroz ulaz u Rektorat, izađete na dvorište i oštro desno i voila – tamo ste!), a fora mi je što se u njega ulazi kroz – wc!? Bit će da je to prostorija koja se koristila kao vojna spavaonica ili nešto slično, pa na ulasku možete oprati i ruke i noge ili što već. Sam Laboratorij dosta je velika prostorija ali mnogo prostora zauzimaju stari, masivni ormari koji ga baš zagušuju i s njima bi trebalo što prije raus. Iako, prije početka projekcije netko se zajebavao da bi Đokica možda trebao izaći pred okupljene iz jednog od tih ormara, ali se od toga odustalo, valjda zato što bi taj „izlazak iz ormara“ mogao imati i drugačije konotacije… 🙂
A što se broja okupljenih tiče, dovoljno je samo pogledati sliku. Okupilo nas se jedva desetak, a među njima sam ja bio jedan od mlađih 🙂 , što nije loše samo po sebi ali pitanje je – gdje su jebeni studenti? U osmišljavanju sadržaja ovogodišnjeg programa sudjeluju sve četiri katedre Odjela – Katedra za knjižničarstvo, Katedra za kulturologiju, Katedra za kulturalni menadžment i Katedra za medijsku kulturu, ali nitko živ se nije pojavio. Znam da dobrovoljno neće doći, ali da ih nisu uspjeli ni prisiliti da dođu davanjem potpisa i sl., to mi je čudno. No dobro, ja i inače imam najgore mišljenje o današnjim generacijama studenata koje se samo dodatno potvrdilo, i baš mi nešto padne na pamet da nam, uz ovakve „kulturnjake“, ne trebaju filoustaški politkomesari poput Hasanbegovića – kultura će nam krepati sama od sebe blagodareći novim generacijama koje će se baviti njome.
Naravno da projekcija nije mogla početi bez tehničkih problema, izgleda da nam je to u krvi, pa tek nakon telefonske intervencije s tehničarem (koji, naravno, nije bio prisutan, zar ste sumnjali?) i desetminutnog natezanja zvuk se pojavio i bili smo lišeni povratka u zlatno doba nijemog filma. Trominutni film Anđelka Mrkonjića prikazuje Đokicu kako, okružen golubovima, čita (ili pokušava čitati, što nije nimalo lako kad oko tebe kruže desetine pernatih aviona) iz knjige istog tog Anđelka Mrkonjića „Alta i Mira“ čija je posebnost to što je pisana ideogramima – slikovnim jezikom, što svakom čitatelju omogućuje bezbroj različitih opcija za čitanja i tumačenja. Đokica je tako u tim simbolima prepoznao svoje prijatelje ptice ali i motiv slobode zaključivši tijekom čitanja: „Ptice su slobodne – i čovjek bi trebao biti“.
Poslije projekcije Đokici su društvo pravili dr. Vladimir Rismondo, predsjednik Katedre za medijsku kulturu, koji je održao kratko izlaganje vezano uz sam film i redatelj spota Mrkonjić. Bilo je pomalo čudno gledati skromnog boema Đokicu koji je baš ono – čovjek iz naroda – kako mu je neugodno i dok sam priča o sebi ali i dok sluša kako ga drugi hvale. Čovjek stvarno stekne dojam da je njemu ljepše u društvu ptica nego ljudi. Na moje izravno pitanje, Đokica je istaknuo kako u njegovoj komunikaciji s golubovima nema nikakve tajne sposobnosti – golubovi, kao i sve životinje, jednostavno osjete voli li ih netko ili ne i tu ljubav znaju uzvratiti baš poput psa ili mačke. Dakle, nismo otkrili novog Dr. Doolittlea ako se netko ponadao…
Rismondo je malo prećerao s dubinskom analizom ovog kratkog filmića koja je trajala tri puta dulje nego sam video, a onda se i Mrkonjić priključio tom prekomjernom verbalnom granatiranju da sam stekao dojam da je Đokica pao negdje u treći ili četvrti plan. Mislim da je on i sam bio zbunjen količinom interpretacija koju su ova dvojica izvukli iz njegove, po njemu, uobičajene, svakodnevne aktivnosti: razgovora i druženja s pticama. A što se tiče izraza „pm3x“ iz naslova (čita se protomatriks), on je u izravnoj korelaciji s naslovom Mrkonjićeve knjige: Altamira je poznata špilja u Španjolskoj s velikim brojem slika na zidovima iz doba paleolita, a nove generacije prave zaokret unatrag pa se uz pomoć novih tehnologija vraćaju slikovnoj komunikaciji sa svim tim simbolima, smileyjevima i drugim pizdarijama. Da, današnja mladež je sve nepismenija, ali zato se emotikonima služe da to nije normalno. I onda sam ja zlobnik, gunđalo i matora iskopina kad ih nazovem idiotima…
Dani Matice hrvatske u suradnji osječke MH i Odjela za kulturologiju nastavljaju se do sredine prosinca, bit će tu još zanimljivih kulturnih sadržaja, a ja planiram ovjeriti izložbu kataloga Slavonskih biennala u Osijeku u ponedjeljak, 28. 11., pa projekciju kratkometražnog igranog filma „Po čovika” Kristine Kumrić u utorak 29. 11. (na Dan Republike! Mogao bih dofurati crvenu kapu i maramu) te predstavljanje knjige „Nostalgija: kratka povijest zaborava” Zlatka Kramarića u ponedjeljak, 12. 12. u knjižari Nova. E sad, to što ja planiram je jedno, a što će mi kurva život baciti pod noge to ćemo tek vidjeti. Kao što je rekao moj prijatelj na cugi u Novom Sadu: „Sve ide po planu, samo se plan mijenja“. 🙂 🙂 🙂
Hadžo, posran od golubova
zlihadzoponovojase 