Još jedan uzbudljiv petak u gradu na Dravi; da nije bilo preklapanja moglo je to biti četiri ili čak pet skakonica, ali obzirom na žalostan prosjek kulturnih događaja u gradu, i tri (laka) komada su sasvim dovoljna, hvala na pitanju…
Naravno, u idealnom svijetu ne bi se događale svinjarije da Lidija Bajuk i Tamara Obrovac nastupaju gotovo u isto vrijeme, ali to je stara, toliko puta ispričana osječka priča: cijeli tjedan nemaš ništa od kulture, a onda ti istu večer nakaleme hrpu događaja koji se moraju preklapati. Ajd’, sva sreća pa je Osijek prčija, malo veći zagrebački kvart, pa se uz malo truda sve stigne…
Prva skakaonica: predstavljanje udruge Star Wars Hrvatska @ GISKO
Ovjerio sam otvorenje Star Wars tjedna u Osijeku u ponedjeljak, potom je uslijedilo nekoliko dana radionica koječega što me nije preveć zanimalo, a onda sam u petak odlučio ošacovati prezentaciju udruge Star Wars Hrvatska u American Corneru GISKO-a. O samoj udruzi nisam mnogo saznao jer sam zakasnio par minuta na početak, pa ili su oni počeli prije predviđenih 18 h ili se o samoj udruzi i nema bogznašto za reći. Ali, lik je ispričao simpatičnu anegdotu o tome kako su članovi udruge kreširali strogo čuvano snimanje epizode VIII u Dubrovniku što se ekipi filma nije baš dopalo (zaštitare da i ne spominjem).
Potom je uslijedio sat tehničke kulture – predavanje uz projekcije o izradi kostima Darth Vadera koju je priredio član udruge Sandrino Požežanac. Mene sama izrada kostima zanima koliko i burzovni indeks u Tokiju, ali momak, inače naše gore list, iz Virovitice, učinio je predavanje zabavnim i zanimljivim uz mnogo anegdota i zajebancije. Highlight večeri: u izradi kostima pomagali su mu i članovi obitelji, uključujući njegovu ču-baku 🙂 🙂 🙂 . A kako to izgleda u stvarnosti Osječani su se mogli uvjeriti u subotu prijepodne kada je Sith Lord Sandrino u društvu Stormtroopera, nekoliko Jedi vitezova i Darth Maulice prošetao ulicama Osijeka s porukom „Neka sila bude s vama“. Ja sam naravno oduvijek navijao za Imperij, valjda zato što su negativci imali bolje kostime, no kako nemam para da kupim kostim Stormtroopera, morao sam se zadovoljiti time da budem rebel scumbag. S tim da izostavite ono „rebel“ iz sintagme i dobijete prilično točan opis mene… 🙂
Druga skakaonica: promocija nove knjige proze Lidije Bajuk @ MLU
Obzirom da su GISKO i Muzej likovnih umjetnosti doslovno preko puta, nije mi jasno kako sam uspio zakasniti i na početak promocije nove knjige proze Lidije Bajuk „Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert“ koja je održana u sklopu Dana Matice hrvatske. Za razliku od pune dvorane American Cornera, ovdje nas je bilo jedva 15-ak što je razočaravajuća brojka.
No, ono što me je više razočaralo, raspizdilo čak, je to što sam ja očekivao Lidijin koncert. Događaj je najavljen kao „večer s kantautoricom Lidijom Bajuk“ i s njenom fotkom s gitarom, niti jednom jedinom rječju nije spomenuto da će to biti promocija knjige na kojoj će Lidija završiti u potpuno drugom planu.
Glumac osječkog HNK Ivan Čačić čitao je ulomke iz knjige i to je odradio više nego dobro, no moderatorica programa, ne znam tko je ta ženska, upropastila je večer. Očito je sazdana od istog nekvalitetnog materijala kao i ženska koja je nedavno usvinjarila promociju zbirke pjesama Delimira Rešickog jer je, ničim izazvana, osjetila potrebu da nam 15 minuta drkelja o tome kako je ona doživjela knjigu. Pa jebemu mater materečju, mene ne zanima tvoj doživljaj knjige, ako baš hoćeš otvori blog pa piši na njemu svoje impresije kao što uostalom i ja radim, ali kad dovodiš gošću, ona mora biti u prvom planu. Ovako je Lidija tamo sjedila kao drvena Marija i tek negdje pred kraj programa dobila je priliku da i sama kaže par riječi o knjizi. Gitare se latila dva puta, za one koji nisu dobri sa slovima predočit ću to brojkom: 2 puta :)(, s tim da sam morao ranije otići pa je moguće da je izvela čak još jednu pjesmu. Ako se već vodilo računa o vremenu, a moderatorica je svako malo pogledavala na sat, trebalo je to drugačije napraviti, smanjiti broj čitaba i dati Lidiji da govori o knjizi. Šteta, protraćenih sat vremena koji su trebali i morali biti ljepši. Lidiju nisam gledao kako svira još od svoje zagrebačke epohe, a tome ima brat bratu desetak godina, i taj post nažalost još uvijek traje…
Treća skakaonica: Tamara Obrovac i Transhistria Ensemble @ kino Urania
Ali je zato prekinut jedan drugi, također podugačak post. Tamara Obrovac u Osijeku nije bila od 2007., no ja sam ju išao gledati u Baranju, u Lug, prije nekih 7-8 godina, ali mislim da mi je ovo bio prvi put da ju gledam u svome gradu. Naravno, ne trebam niti spominjati da sam i na Tamarin nastup zakasnio nekoliko minuta, tako je to kad letiš s mjesta na mjesto, ali obzirom da su ona i bend svirali puna dva sata, tih nekoliko minuta što sam propustio je pizdin dim.
Dvorana kina je bila gotovo popunjena, unatoč ne baš pristupačnoj cijeni od 90 kuna u pretprodaji i 110 kn na dan koncerta, a zanimljivo je to što sam vidio dosta mladih ljudi u publici, što mi je baš drago. Tamara je došla sa svojom standardnom ekipom Transhistria Ensemblea koju čine Uroš Rakovec – gitara i mandolina, Fausto Beccalossi – harmonika, Žiga Golob – kontrabas i Krunoslav Levačić – bubnjevi, te napravila jedan od najboljih koncerata koje je Osijek vidio posljednjih godina.
Teško je riječima dočarati tu čaroliju koja je dopirala s bine, ali skriboman poput mene će to ipak pokušati. Volite odlične glazbene prostore? Check! Volite kvalitetan zvuk gdje se svaki instrument savršeno čuje? Check! Volite jazz s primjesama Istre i Mediterana? Check! Volite petero fantastičnih glazbenika koji telepatski komuniciraju jedan s drugim, improviziraju i jammaju? Check? Volite kad se izvođači zajebavaju na bini, kad su opušteni, uživaju u tome što rade, i to znaju prenijeti na publiku? Check! Volite kada izvođači komuniciraju s publikom, animiraju ju, uključuju u nastup? Check! Svega toga, i još mnogo više, plus jedna žlica Vegete, ima kod Tamare i njezinog Transhistria Ensemblea.
Tanara i ekipa su na obljetničkoj turneji po Evropi gdje promoviraju svoj okrugli deseti album „Canto Amoroso“ ali i 20 godina bavljenja jazzom, pa je tako osječki koncert bio sačinjen od nekoliko skladbi s novog CD-a u prvom dijelu te izbora skladbi s dosadašnjih CD-ova u drugom dijelu. Na novom albumu Tamara se vraća svom glazbenom izričaju koji joj najbolje leži, spoju jazza i istarskih ritmova te pjevanju na neobičnim dijalektima, pa tako tu imamo „Istrarmensku“, pjesmu napisanu i otpjevanu dijelom na armenskom jeziku, naslovnu skladbu albuma koja je na istromletačkom dijalektu te skladbu „Se me ra morta privari“ („Ako me smrt prevari“) na istrorumunjskom dijalektu koji se govori tek u par sela kod Učke i sa sjajnim, mračnim solom na kontrabasu. Tu je i prpošna „Kažeta“ koja zvuči kao da je pisana za tulum veselog društva u nekoj istarskoj oštariji.
Od starih skladbi imali smo „Touca ‘La Louna“, prekrasan spoj mediteranske romantike i jazz improvizacija, „Kad te nima tu“ je istarska šansona koju nosi divna dionica na harmonici i zorno pokazuje kako zvuči most između Pule i Pariza; „Črni malin“ je najavljen kao istarski rock i doista zvuči poput izgubljenog brata neke od uspješnica Gustafa, da bi prvi dio koncerta završio nevjerojatno dobrom, produljenom izvedbom Tamarinog najvećeg hita „Daleko je“. Zapravo, sve su pjesme produljene pa i temeljito prearanžirane, ako vam kažem da su za 120 minuta momci i cura izveli tek 11 pjesama, onda znate koliko je sati.
Meni možda i najbolji dio koncerta bio je bis na kome su izveli skladbu „Črno zlo“ s albuma „Neću više jazz kantati“ (čiji se naziv na sreću nije pokazao proročanskim 🙂 ). To je stvar koja pokazuje kako se jazz može kombinirati s funkom, soulom i hip hopom u neki mutirani crossover koji zvuči otprilike poput onoga što je Rambo Amadeus radio sa svojim Mutant Quartetom (a Ramba ne zazivam bez vraga jer je on na tom albumu i surađivao s Tamarom).
Savršena stvar za kraj jednog nezaboravnog nastupa i nadam se samo da neće ponovo proći deset godina dok se opet ne vidimo u Osijeku. Ne znam kakvi su planovi ove ekipe, ali ove koncerte moraju snimiti i objaviti jer ovako zvuči bend na vrhuncu svoje kreativne snage i izvođačke zrelosti. Ovo što smo čuli u Osijeku bile su ultimativne verzije ovih pjesama koje se teško mogu popraviti, poboljšati ili dorađivati, i trebalo bi ih ovjekovječiti za sva vremena na nekom nosaču zvuka. Pa kad jednog dana Zemljana više ne bude, neka vanzemaljska civilizacija dođe na ovu planetu i kažu: Vidi vraga, pa ovi su slušali i dobru mjuzu, a ne samo narodnjake, Rozgu, Olivera i slične. Eh, da su malo više slušali Tamaru a malo manje ove zlotvore, možda danas ne bi bili istrebljeni… 🙂
https://www.facebook.com/tamara.obrovac/ ; www.tamaraobrovac.com
Po završetku svirke nisam ostao na druženju već sam produžio prema Tvrđi gdje je istu večer bilo otvorenje manifestacije Advent u Tvrđi i koncert mojih starih drugara iz Sing Song Quinteta, međutim kakao je već bilo pola 11 svirka je odavno bila gotova. Detaljnije o samoj manifestaciji ćete čitati u nekom od sljedećih tekstova jer će biti dosta koncerata koje planiram popratiti.
A kad sam već u Tvrđi, prošetao sam do kluba Exit gdje je valpovački bend Seed Holden imao promociju svog prvog albuma. Bend je taman završio tonsku što znači da svirka vjerojatno ne bi počela prije 23 h, pa sam odlučio ne čekati ih već produžiti nalijevo, prema home, sweet home. Ja sam već čovjek u godinama i očekujem da u 23 h idem kući s koncerta, a ne od kuće na koncert. Dodajte tome i da patim od kronične kurcobolje i eto…
Ali ni tri skakaonice nisu loše za jednu noć u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, ne?
Daleki Hadžo
zlihadzoponovojase 