Goran Končar & Darko Jurković Jazz Quartet – Meeting Point @ Arheološki muzej, 20. 12. 2016.

p1000517

Meeting point je mjesto gdje se susreću, u viziji violinista Gorana Končara i jazzera Darka Jurkovića sa svojim bendom, klasika i jazz, gdje se sudaraju stroga disciplina klasike s improvizacijom i slobodom free jazza. Rezultat je sjajan nastup vrhunskih glazbenika i svirka za prste polizati… 

Kad ste posljednji put čuli da su se u Osijeku u tri dana održala tri jazz koncerta, a da nije riječ o nekom festivalu? Nikad, zar ne? Dobrodošli u klub, ali evo, božić je, vrijeme darivanja, pa nas je Grad odlučio darivati s nekoliko jazz sviraka. Sinoć smo imali svirku u bivšem Arheološkom muzeju, večeras (srijeda) nastupa Miro Kadoić u novootvorenom Muzeju okusa, a u četvrtak na trgu u Tvrđi ponovo Miro ali s drugačijim, božićnim repertoarom. Ova stara raga planira obići sve to i napisati pokoju riječ, ako preživi naravno, što u ovim godinama, po ovakvoj hladnoći i s ovakvim srcem više nije dječja rabota… 🙂

Elem, prva od te tri jazz skakaonice održala se u Arheološkom gdje smo imali priliku gledati poznatog violinista Gorana Končara kako ukršta mačeve, pardon instrumente, s također poznatim gitaristom Darko Jurkovićem i njegovim kvartetom (Zvjezdan Ružić klavir, Henry Radanović kontrabas i Adriano Bernobić bubnjevi) te uz gošću Ljerku Končar Gamulin na violončelu kako zajednički predstavljaju osječkoj publici njihov posljednji album „Meeting Point“.

E sad, što je toliko neobično kod ovog projekta i ovog albuma? Projekt ima jako zanimljivu povijest. Ugledni violinist Končar svojevremeno je u arhivu Jugoslavenske radiotelevizije otkrio zagubljeno i nikad izvedeno djelo što ga je naš poznati skladatelj Boris Papandopulo napisao 1963. – „Capriccio za solo violinu i jazz kvartet“. Končar, kome suradnja s jazzerima nije strana jer je još u 70-ima u Londonu svirao s legendarnim pijanistom Chickom Coreaom i vibrafonistom Garyjem Burtonom, udružio se s jazz glazbenicima okupljenima u Jurkovićevom kvartetu kako bi snimili i uživo izveli ovu pjesmu, a onda se ta gruda snijega zakotrljala i pretvorila u lavinu. Kad se ispostavilo da svi članovi Jurkovićevog kvarteta imaju sklonost prema komponiranju, projekt se proširio i rezultat toga je album i serija koncertnih nastupa pod nazivom „Meeting Point“ – mjesto susreta izvrsnih glazbenika otvorenih istraživanju i eksperimentiranju na području tzv. crossovera klasike i jazza.

p1000518

Na koncertu u Osijeku projekt je nastupio u ponešto izmijenjenom sastavu u odnosu na onaj koji je snimio album: umjesto Krunoslava Levačića nastupio je Adriano Bernobić na bubnjevima i odlično je obavio svoj posao, iako mi je malo žao što starog jazz mačka Krunu nisam imao priliku vidjeti drugi put u manje od mjesec dana, nakon što je s Tamarom Obrovac nastupio u kinu Urania.

Svirka je počela s akademskim kašnjenjem od 15 minuta i – zanimljivo – djelo oko kojeg su se okupili, Papandopulov „Capriccio“ uopće nije izvedeno. Umjesto njega dobili smo osam skladbi s albuma plus jednu Ljerkinu autorsku stvar i jednu autorsku stvar Končarovog mentora na konzervatoriju u Rusiji što je vjerojatno pokazatelj kako ovaj projekt želi u što većoj mjeri iskoristiti talent koji njegovi članovi posjeduju. Dakle, sve skladbe izvedene sinoć bile su autorske što uvijek pozdravljam čak i u jazz glazbi koja, zahvaljujući raznim varijacijama sastava, može postići to da dobro poznati standardi zvuče svježe i drugačije, ovisno o sastavu u kome se izvode.
Koncert su otvorili legendarnom skladbom Miljenka Prohaske „Adieu“, zanimljivom utoliko što je ona doživjela razne verzije od svog nastanka 1994., a posljednja je bila verzija iz 2013. koju je autor preradio za violinu, violončelo i jazz kvartet i poklonio je ovoj ekipi ali nažalost nije dočekao njezinu praizvedbu jer je preminuo nekoliko mjeseci ranije. Ipak, vjerujem da bi bio ponosan da čuje novo ruho u koje su Končar, Jurković i jataci obukli ovu skladbu s karakterističnom i dobro poznatom temom koja zvuči nekako filmski, poput zagubljene skladbe Henryja Mancinija.

p1000514

Najmlađi član ansambla, klavirist Zvjezdan Ružić, predstavio se s dvije kompozicije koje su inspirirane tradicionalnim plesovima dubrovačkog područja – „Linđo“ i „Moreška“. „Linđo“ je vrckav i razigran, s bubnjem u ritmu karakterističnog plesa, dok gudači variraju prepoznatljiv motiv linđa u različitim obrascima ponavljanja. „Moreška“ je pak najeksperimentalnija stvar ansambla, najviše u slobodnom, free jazz duhu, gdje tradicionalni motivi pučkog plesa s otoka Korčule labavo drže na okupu cijeli niz brilijantnih solo dionica gotovo svih članova ekipe.

Bend lider Darko Jurković također se predstavio s dvije autorske skladbe: „Rolling Oranges“ je njegova prearanžirana stara skladba s funk ritmom i žovijalnom klavirskom dionicom koja evocira jazz iz New Orleansa 30-ih godina. U njoj, kao i u drugoj skladbi, „Under the Open Sky“, Darko je imao odličan gitarski solo gdje je demonstrirao sjajno vladanje teškom i zahtjevnom two hands tapping tehnikom (sviranja gitare s obje ruke istovremeno). Šteta što nismo imali priliku vidjeti Darka kako svira dvije gitare istovremeno, a zna i to raditi, ali imat ćemo valjda još prilike i za to…

Kontrabasist Henry Radanović također je dao svoj doprinos ovom Meeting Pointu s dvije skladbe: „Long Distance“ je klasična jazz kompozicija brzog tempa inspirirana Brazilom, sambom, bossa novom, nešto poput točke susreta Charlesa Mingusa i Carlosa Jobima, dok je „Kalamota“ serenada inspirirana istoimenim otočićem, mirna skladba opuštene atmosfere, idealna za zatvoriti nastup.

p1000519

Ljerkina skladba „Summer Memories“, izvorno napisana za violinu, violončelo i klavir pa kasnije proširena za ostale instrumente, balada je mediteranskog ugođaja, dok su mene osobno najviše oduševile preostale dvije skladbe: „Why Did“ Krunoslava Levačića je himnična, nevjerojatno melodična krasotica u kojoj svi članovi benda imaju vremena za kratku ali efektnu solo točku i idealna stvar za ove božićne blagdane. Definitivno najbolji pristup srastanju klasike i jazza dobili smo kroz skladbu „Divertimento“ Igora Frolova koja započinje klasično klasičarski, lijepom baroknom dionicom na violini i čelu, da bi se potom stvar razvijala i eksplodirala u razuzdanom free jazz maniru prije nego što je baroknim završetkom i ponavljanjem uvodne melodisjke linije cijela stvar zaokružena.

Sat i pol izvrsne svirke a samo deset pjesama – pametnome dosta. Izostanak Papandopulovog djela nije se osjetio, premda se ne bih bunio da smo dobili i jedan bis ili biščić, no i ovako možemo i moramo biti zadovoljni. Svjedočili smo jednom iznimnom glazbenom događaju, bliskom susretu treće vrste između željezne discipline klasičnih djela i slobode jazza koji egzistiraju u ravnopravnoj komunikaciji i suživotu preciznosti notnog zapisa i spontanosti improvizacije. Ovi nevjerojatno talentirani glazbenici u Papandopulovom djelu, koje unutar dionica sadrži dijelove za slobodne interpretacije primjerene jazzistima, pronašli su odskočnu dasku za istraživanje i propitivanje granica jazza i klasike. Zaključak do kojeg su došli, i kojeg su podijelili s nama, je taj da je međusobno prožimanje klasike i jazza moguće i da zvuči sjajno.

Volio bih da je više ovakvih točaka susreta…

Hadžo koji izbjegava susrete

p1000509

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s