Osijek je dobio novi ugostiteljsko-koncertni prostor, ali ako se po jutru dan poznaje užitak nam neće biti zajamčen: prostor uopće nije prilagođen za žive svirke, atmosfera je bila šugava a bend razočaravajuće sterilan i ziheraški…
Prije nekoliko tjedana, baš za Dan grada, Osijek je dobio restoran – kavanu Muzej okusa koji se nalazi u Paviljonu Gradskog vrta u Divaltovoj ulici, odmah pored Gradskih bazena i stadiona NK Osijek. Riječ je o prostoru koji je prije rata služio kao sportski objekt, a onda je 25 godina čekao uređenje propadajući što od starosti, što od oštećenja u ratu. Onda je grad uložio ogromne pare da ga komplet obnovi te su ga dali u najam, a novi vlasnik ili najmoprimac tu je otvorio Muzej okusa.
Bio sam na otvorenju, skupilo se tu svakojake političke gamadi jer je došao Plenki iz Zagreba, a uz njegove skute bili su gradonačelnik Vrka i župan Šišljo, i još je samo falio predsjednik Sabora kum Božo pa da imamo kompletirana četiri jahača apokalipse. No dobro, bio je tamo Vlado „vidi malu votku poslije kiše“ Šeks, tako da smo imali kvartet asova. 🙂 Uglavnom, lokal je vrlo fensi-šmensi, s cijenama klope koje su bar 15-20% više od usporedive konkurencije tako da me neće viđati kao gosta-gurmana.
A prilikom otvorenja vlasnik lokala je najavio kako će se u njemu organizirati i kojekakvi kulturni sadržaji i vidi vraga, nije lagao. Prvi od tih kulturnih sadržaja održao se u srijedu, a riječ je o nastupu poznatog jazzera Mire Kadoića i njegovog kvarteta.
Da neće baš sve ići kao po loju uvjerio sam se čim sam stigao u Muzej. Uđem u veliku dvoranu u prizemlju, a tamo – večera. Kažem ja konobaru da sam došao slušati jazz a ne klopati, nema problema kaže on, možete sjesti negdje sa strane ili otići gore na kat. Konzultirao sam se s friendovima, dvoglavom aždajom koju čine drug S. i drugarica Z., te smo odlučili otići gore na galeriju.
U sredini prostorije na katu se nalazi starinski austrougarski balkon na kome je bio smješten bend koji je upravo odrađivao tonbsku, ispod njih je zrakoprazan prostor, a sa strane se nalaze dvije galerije, jedna lijevo, a druga desno od balkona. Tamo su postavljeni stolovi i nas troje smo okupirali jedan u kutu u galeriji desno, naručili cugu i desert, i čekali početak svirke.
Svirka je počela s 15-ak minuta kašnjenja. Po mnogima najbolji hrvatski jazz alt-saksofonist Miro nastupio je s jakom ekipom – Ivan Kapec (gitara), Nikola Matošić (kontrabas) i Boris Beštak (bubnjevi). Sve stari jazz mačci s puno utakmica u nogama i očekivanja su bila velika, ali rezultat dosta razočaravajuć.
Jebada je bila u tome što je ekipa odlučila set listu prilagoditi prilici i uglavnom izvoditi božićne pjesme u smooth jazz aranžmanima. Božićnih pjesama već mi je puna kapa, ali još je veći problem što ih je bend izveo rutinerski, svirački precizno, ali beskrvno. Čista tezga. Ja od jazza očekujem slobodu, improvizaciju, jammiranje, uživanje u svirci, sve ono što su mi večer ranije ponudili Goran Končar i Darko Jurković bend, ali je to izostalo. Miro i ekipa doimali su se zarobljeni u formulaičnim božićnim standardima („Have Yourself a Merry Little Christmas“, “White Christmas“, „Joy to the World“, „Let it Snow“…) gdje bi Mirin alt sax krenuo s uvodnom glazbenom dionicom, potom bi Kapec odsvirao solo, da bi potom opet Miro na saksu za kraj ponovio početnu melodijsku liniju, dok su kontrabasist i bubnjar „rudarili“, odrađivali posao bez mnogo prigode da se iskažu. Solo dionica na basu u „Joy to the World“, nekoliko zanimljivih ritmičnih prijelaza i vrckavi bossa nova ritam u „Let it Snow“ nisu bili baš mnogo – da sam sportski novinar, ostavio bi ih neocijenjene.
I taj se obrazac ponavljao iz pjesme u pjesmu, sve jedno te isto što bi rekao Rambo. Bilo je tu i par hrvatskih božićnih napjeva („Narodi nam se“ u Kapecovom aranžmanu) gdje je Miro umjesto saksofona svirao klarinet (to mu je i prva ljubav, taj je instrument i diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu) i to je bilo jedino po čemu su se te pjesme razlikovale od drugih. Nemam ništa protiv light jazza, smooth jazza ili jazza za (ne)ugodno starenje, zovite to kako god hoćete, ali nisam bio zadovoljan.
Ono što je još više smetalo je samo okruženje. Imao sam dojam da smo u svatovima: ekipa je sjedila dolje i žderala, a bend je tu bio samo kulisa. I sad zamislite ekipu kako svira, a dolje se krkači na veliko: sav taj žamor, zveketanje priborom za jelo, vriska djece – čisti kretenizam. Imao sam dojam da smo nas troje jedini koji smo tamo došli uživati u glazbi, što je vrlo vjerojatno i točno, ali nekog velikog užitka tu nije bilo.
Bend je svirao 50-ak minuta, a onda su napravili pauzu i rekli nam da se vidimo za 20 min. I tako mi sjedimo, cugamo, slušamo pop hitove u jazz verzijama („Material Girl“, „Holding back the Years“, „Viva la Vida“), u jednom trenutku pogledam na sat, a ono prošlo već pola sata, a benda nema. Sljedeći put pogledam – 40 minuta prošlo, a od svirke još ništa. Ustao sam se, pozdravio s ekipom i otišao, razočaran i raspižđen. Osjećam da su mi Miro i ekipa ostali dužni i nadam se da će u nekoj doglednoj budućnosti opet doći u ove predjele, ali bez božićnih gluposti i u nekom primjerenijem prostoru.
A što se kulture tiče – gledajući što Muzej okusa smatra kulturom, svatovsku krkačinu uz bend kao pozadinsku kulisu – poserem vam se na takvu kulturu! Ovo je bila klasična „biseri pred svinje“ priča, uz dužno poštovanje prema svinjama što ih uspoređujem s osječkom publikom… 🙂
Hadžo koji grokće ali ne ujeda
P.S. Ovaj posjet Osijeku Miri i drugovima neće ostati u lijepom sjećanju. Dan kasnije svirali su i na Adventu u Tvrđi, navratio sam u prolazu, ostao desetak minuta, vidio da izvode isti repertoar kao i u Muzeju, pa se nisam dulje zadržavao. Atmosfera je bila otužna kao i večer ranije: nitko ih nije zarezivao ni tri posto, trg je bio gotovo pust i bend je imao nešto kao javnu probu. K vragu, nisu se udostojili doći čak ni osječki jazz glazbenici. Ova dva nastupa Mire Kadoića samo su potvrdila da Osječani jako slabo mare za jazz i da je ne znam kako jako ime došlo u naš grad, rezultat bi bio vjerojatno identičan.
zlihadzoponovojase 