Umri muški: Glazbenici koji su prdnuli u čabar u 2016.

die-hard-funny-pictures

Drugarica Smrt je imala vrlo sretnu i berićetnu sezonu prošle godine. Umiralo se naveliko: političari, sportaši, glumci, obični ljudi, ali čini se da je rijetko koju branšu tako pogodila kao glazbenike. Ovo ovdje je samo jedan mali pregled muzičara koji su otegli papke prošle godine, u nadi da će ove godine Smrt malo olabaviti uže jer pakao je sigurno već prenapučen (a jedno mjesto je rezervirano za mene, i to neposredno uz Luciferovo prijestolje, poziv su mi uputili još prije pet godina, ali su ga očito poslali hrvatskom poštom pa ga još nisam primio… 🙂  ) 

A da godina neće biti dobra (ako niste Smrt, naravno) dala je naslutiti smrt legendarnog Lemmy Kilmistera iz Motorheada pred sam kraj 2015. Spominjem ga zato što sam 70-godišnjeg Lemmyja gledao na EXIT-u te godine i baš se vidjelo na nastupu da se muči, da ga glas izdaje, a tijekom cijelog koncerta uopće se nije micao sa svog mjesta, a jedini pokreti tijela bili su kada je rukom grabio bocu piva na stalku pored mikrofona. Ajd’, bilo mi je drago što sam ga ipak imao priliku gledati uživo, za razliku od Kurta Cobaina (Ljubljana), Jamesa Browna (Zagreb), Solomona Burkea (Niš) ili Amy Winehouse (Beograd), čije sam nastupe iz ovog ili onog razloga propustio, a nedugo nakon toga oni su si trasirali put za vječna lovišta…

Još nismo pošteno ni Lemmyja oplakali, a 10. siječnja stiže možda i najveći šok godine: u 69. godini umro je David Bowie, jedna od istinskih legendi rock glazbe i glazbe općenito. Ali ne samo što je to bio šok za mnoge, pa i za mene, koji pojma nismo imali da mu je situacija sa zdravljem toliko loša jer je to vješto skrivao od javnosti, već tajming nije mogao biti bolji: njegov posljednji album „Blackstar“ izašao je na njegov rođendan, samo dva dana prije smrti, i naravno da je razvalio top liste, vjerojatno usrećivši one koji na ovakvim situacijama i inače omaste brke: diskografsku kuću i nasljednike… 🙂

  1. siječnja u hotel California na nebu čekirao se Glenn Frey, pjevač i gitarist legendarnih Eaglesa. S partnerom Donom Henleyjem autor je većine hitova ovog sjajnog country-rock benda, a imao je i uspješnu solo karijeru sredinom 80-ih. Nakon što mu se zdravlje totalno pogoršalo pa ga je napalo više boleština nego Jeremiju iz Alana Forda, konačno je predao meč i to je definitivni kraj Eaglesa koji su i dalje sporadično nastupali od svog comebacka sredinom 2000-ih. „The eagle has landed“, rekli bi zlobnici. Indeed, nažalost…

A samo dva tjedna kasnije u 53. godini napustio nas je Colin Vearncombe alias Black, engleski pop-pjevač kojeg se svi sjećamo po megahitu „Wonderful Life“ iz 1987. Colin je nastradao u prometnoj nesreći 10. siječnja, na dan Bowiejeve smrti (bit će da je upravo čuo vijest na radiju pa je, šokiran, izgubio kontrolu nad vozilom), a da mu život baš nije završio divno govori podatak da je dva tjedna bio u komi iz koje se nije izvukao. Ironično za lika čiji se drugi veliki hit u karijeri zvao „Everythings’ Coming up Roses“…

Dva dana kasnije, 28 siječnja, preminuo je Paul Kantner, osnivač psihodeličnog rock benda Jefferson Airplane iz San Francisca, s kojim mi rođeni u prvoj polovici 70-ih nismo imali mnogo doticaja. Bend nikad nije bio velik u Evropi koliko u Americi, a kad sam malo odrastao i otkrio ih, meni je to bilo dosadno izdrkavanje koje mogu slušati samo napušeni hipiji. Nisam se u svojim formativnim godinama baš usrećio ni s bendom Starship (u kome doduše nije bilo Kantnera), AOR grozote nastale iz pepal Jefferson Airplanea i Jefferson Starshipa, poznate po pop/rock hitićima „We Built this City“ i one grozomorne „Nothing’s Gonna Stop Us now“. Zanimljivo, istoga dana preminula je i Signe Toly Anderson, originalna pjevačica Jefferson Airplanea, koja je s njima snimila samo debi album prije nego što je shvatila da joj je majčinstvo važnije od tumaranja po bespućima glazbene zbiljnosti, a njen odlazak otvorio je vrata za dolazak Grace Slick.

Ni veljača nije donijela predah od umiranja glazbenika. 4. veljače riknuo je Maurice White, bubnjar i glavni autor hitova legendarnih funkera Earth, Wind & Fire. Završio je pokopan, iako bi bilo primjerenije, barem po imenu grupe, da je kremiran i da je potom njegov pepeo ostavljen vjetru da ga raznosi diljem zemlje. Sva četvorica članova mladog indie rock benda Viola Beach plus njihov menadžer skončali su 13. veljače u nikada do kraja razjašnjenoj nesreći kad su tijekom turneje po Švedskoj autom sletjeli s mosta u kanal. Nije im baš neka utjeha, ali kad im se debi album pojavio, nekoliko tjedana nakon tragedije, odmah je završio na prvom mjestu britanske ljestvice albuma. Kažem vam, sve je u tajmingu…

  1. ožujka se ciklus nastavio u velikom stilu odlaskom u vječna lovišta Sir Georgea Martina, koji je bio najpoznatiji kao producent i neformalni peti član The Beatlesa, a manje kao jako dobar skladatelj i aranžer. Dobacio je čovjek do 90. što nije mala stvar, dobacio je i do titule Sira, nekoliko Grammyja, Oscara – ako mene pitate, bio je to „La Vida Loca“ prije nego što je s dijamantima posjetio Lucy na nebesima…

Dva dana kasnije, 10. ožujka, u 71. godini, samoubojstvo je počinio Keith Emerson, klavijaturist i osnivač grozomornog prog rock benda koji je drmao 70-ih, Emerson, Lake & Palmer. Kažu „o mrtvima sve najbolje“, ali ja da mi stavite pištolj na sljepoočnicu ne mogu reći ništa lijepo o glazbi ovoga benda koja utjelovljuje sve ono najgore što obično vezujemo uz glazbu 70-ih: pompoznost, ispraznost, izdrkavanje u dugim i nepotrebnim solažama… To s jedne strane, disco s druge, stvarno sam sretan što sam 70-e najvećim dijelom propustio. Ja da sam bio dio tog zločinačkog pothvata zvanog ELP, samoubojstvo bih počinio davno ranije… 🙂

  1. ožujka umro je Phife Dawg, reper i glavni motor kultnog hip hop benda A Tribe Called Quest. Čovjek koji je volio slatko, i kao jelo a i u krevetu, baš poput mene, s time što se on nije morao brinuti oko toga hoće li mu se posrećiti ili ne 🙂 . Ostatak ekipe mu je u čast prije nekoliko mjeseci objavio prvi album benda od 1998., „We Got it from Here… Thank You 4 your Service“ s nekoliko pjesama koje je Phife napisao davnih dana, a na kome su pokazali da old school hip hop kika es ovom modernom smeću koje se danas smatra hip hopom.

U travnju je baš bila dobra berba. Odmah početkom mjeseca, 2. travnja, posljednji tango u Parizu otplesao je Gato Barbieri, 83-godišnji argentinski jazz saksofonist i skladatelj, najpoznatiji po glazbi za legendarni Bertoluccijev film „Posljednji tango u Parizu“. Kad sam bio klinjo i gledao taj film, posebno me se dojmila scena kada Brando maže kitu putrom prije nego što će silovati Mariju Schneider u bulju. Pitao sam starog nešto kao „Tata, što on to radi?“, a moj stari, uvijek flegma, vjerojatno je odgovorio nešto tipa „Shvatit ćeš kad odrasteš“. Odrastao sam i još mi nije jasno: zašto trošiti putar kad je mnogo praktičnije obično ulje za kuhanje ili ulje za bebe? 🙂

Dan kasnije svojim precima se pridružila Lola Novaković, festivalska i estradna zvijezda bivše države iz 60-ih i 70-ih godina, iz vremena kada je festivalska scena bila jaka, a biti estradnjak nije nosilo negativne konotacije. Predstavljala je Jugoslaviju 1962. na pjesmi Eurovizije s pjesmom „Ne pali svetla u sumrak“ koja je osvojila četvrto mjesto, a bila je i prva „estradnjakuša“ koja je nastupila u bivšem SSSR-u. Nakon udaje za kolegu Dragana Antića povukla se sa scene, pojavljujući se tu i tamo na nekim rijetkim koncertima, ali kažu da ju snažan, osjećajan vokal nije napustio ni u poznim godinama. Diva iz jednog davno prošlog, po mnogima boljeg vremena…

  1. travnja oprostili smo se od Merlea Haggarda, 79-godišnje legende country glazbe, kantautora stare škole i jednog od najpoznatijih country „odmetnika“ koji je uvijek plivao protiv struje. Nije se prilagođavao prolaznim trendovima u country glazbi, držao se svojih priča o malim, običnim ljudima, bio je jedan od rijetkih country izvođača koji se zalagao za povlačenje američke vojske iz Iraka i jedan od rijetkih koji je osudio linč nad članicama ženskog country trojca The Dixie Chicks koje su otvoreno prozivale predsjednika Busha zbog toga. Majstor, nema šta!

I onda 21. travnja, dan koji je mnoge zavio u crno jer je teren napustio legendarni Prince u 57. godini. Toksikološki rezultati potvrdili su da je uzrok predoziranje tabletama protiv bolova. Koji je to bio čemer i jad koji ga je tjerao da cijelu kutiju analgetika strpa u sebe? Tko će ga znati, o njegovom ekscentričnom i raskalašenom načinu života kruže brojne legende, no kao i kod svih velikih umjetnika iza njega ostaje tona dobre glazbe, prvenstveno one koju je napisao u 80-ima. U 90-ima mu je slava dosta potamnjela, a čemu je i sam pridonio svojim mijenjanjem imena u simbol kako bi upozorio na ropstvo koje provode diskografske kuće. Pitam se čisto kakve bismo simbole morali koristiti mi koji smo u pravom ropstvu, onom dužničkom, Švicarci i ostali…

I svibanj nam je oduzeo nekoliko dragulja, odmah početkom mjeseca (3. 5.) u 66. godini otišla je Jadranka Stojaković, još jedna velika zvijezda bivše države, poznata i po svojim festivalskim uspjesima ali i kao jedna od prvih i najznačajnijih ženskih singer/songwritera na ovim prostorima. Pjevala je sve, od zabavnjaka, preko sevdalinki, popa, rocka, folka… Za nju se doista može reći da je dala život za glazbu jer ju je dotukla neizlječiva lateralna skleroza koju je „zaradila“ 2009. nakon pada s bine. Zadnje dane provela je u domu za stare i nemoćne u Banja Luci gdje je, kad nije mogla držati gitaru u ruci, gerijatriju zabavljala svirajući usnu harmoniku, što joj je inače bio i prvi instrument koji je svirala kao mala. I tako je zatvorila puni krug.

Dva tjedna kasnije, 17. svibnja, ovu dolinu suza napustio je Guy Clark, američki folk i country kantautor koji bi, da se kritičarski hvalospjevi mogu pretvoriti u dolare, za života zaradio nekoliko vila na brežuljcima Beverly Hillsa i na Bahamima. Poput Haggarda, i Clark je bio simbol teksaškog, odmetničkog zvuka, a budući je cijeli život radio u srcu country industrije, u mrskom Nashvilleu, može se reći (poput svakog HDZ-ovca koji drži do sebe početkom 90-ih) da je podrivao sistem iznutra. 🙂

Ljeto baš nije najbolje razdoblje za krepavanje jer je hrpa svijeta po godišnjim odmorima, slabo prate medije, jednom rječju, smrt preko ljeta nije baš lukrativna i profitabilna pa umire samo sitna boranija. U lipnju nije oteg’o papke nitko spomena vrijedan, a 16. srpnja smo se oprostili od Alana Vege, člana njujorškog electro-punk dua Suicide koji nisam nikada nešto pretjerano slušao, ali sjećam se da smo Mile Kekin i ja sredinom 2000-ih išli u Berlin na solo akustični koncert Brucea Springsteena. Službeno najbolji koncert koji sam ikada gledao završen je nevjerojatno dirljivom izvedbom Bossa za klavijaturama pjesme „Dream Baby Dream“. Mile je kasnije nabavio i audio snimak tog koncerta te mi ga je presnimio i fiksao sam se njime tijekom čestih vožnji između Osijeka i Zagreba, a ta stvar mi je bila i ostala apsolutni highlight.

 

Kolovoz kao službeni mjesec kiselih krastavaca donio nam je slabo popraćenu smrt Jamesa Wooleyja, klavijaturista benda Nine Inch Nails u njihovom najkomercijalnijem MTV razdoblju prve polovice 90-ih (17. kolovoz) te Matta Robertsa, gitarista indie/grunge rock benda 3 Doors Down u vrijeme njihovih najvećih uspjeha, od kraja 90-ih. Sjećate se ogromnog hita „Kryptonite“? E pa, Matt je službeno pronašao svoj kriptonit a to je, kao i u slučaju Princea, prekomjerno granatiranje lijekovima.

Rujan je također donio zatišje pred buru, a onda je krenula rika jelena sve u šesnaest. 3. listopada preminula je Ljupka Dimitrovska (70), naša poznata pjevačica zabavne glazbe; 18. listopada posljednju partiju šaha odigrao je Phil Chess, osnivač Chess Records, jedne od najvažnijih diskografskih kuću rhythm & bluesa i ranog rock’n’rolla 50-ih koji je s 95 na grbači doživio pristojnu starost; 23. listopada ploču je posljednji put zavrtio Pete Burns, vođa one-hit wondera Dead Or Alive koji su 1985. imali mega hit „You Spin me Round (Like a Record)“ bez kojeg se nije mogao zamisliti niti jedan tulum onih godina, a listopad je zaključio Bobby Vee (73), nekadašnja velika tinejdžerska zvijezda i preteča brojnih teen pop zvijezda koje su se posljednjih godina nakotile (a i dalje se kote).

Vrata pakla ostala su širom otvorena i tijekom studenog, a prvi ulov drugarice Smrt bio je još jedan kapitalac: kanadski kantautor i pjesnik Leonard Cohen otplesao je 7. studenog do kraja ljubavi u svojoj 82. godini. Za Cohena se znalo da je slabog zdravlja i da svaki album koji snima, snima kao da će mu biti posljednji, što se pokazalo točnim u slučaju „You Want it Darker“. Časnu starinu sam imao priliku gledati prije nekoliko godina u Beogradu kada je održao dobar koncert, ali i kod njega se vidjelo da je star, umoran i na rubu snage, i ne bi se zajebavao takvim tričarijama kao što su snimanja albuma ili naporne turneje da ga bivša menadžerica nije opelješila do gole kože. U slučaju Cohena možemo reći da ga je žena otjerala u grob. Što se mirne duše može reći i za svakog oženjenog muškarca: nije bitno od čega si bolovao, brak je ono što te u konačnici dotuče… 🙂

  1. studenog napustio nas je američki pijanist i kantautor Leon Russell (74), poznatiji po svojim mnogobrojnim suradnjama s A-listašima rock glazbe (Dylan, Stonesi, Clapton i brojni drugi) nego kao samostalni glazbeni proizvođač, a 18. studenog oprostili smo se i od Sharon Jones, jedne od najuzbudljivijih pjevačica crne r&b glazbe danas, koja nikada nije postala onoliko velika koliko zaslužuje, ali je sa svojim bendom The Dap-Kings snimila cijeli nekoliko dobrih albuma na kojima pokazuje kako bi danas trebali zvučati crni izvođači čija glazba ne poznaje i ne priznaje žanrovske granice. 60-godišnja dama dođe mu ga nešto kao ženski odgovor na Jamesa Browna pa se vi mislite.

Kako je počela, godina je i završila u stilu. 7. prosinca otišao je još jedan član omrznutih Emerson, Lake & Palmer, basist Greg Lake (69), koji se nije stigao pošteno ni oprostiti od kolege Keitha Emersona, a već ga je pratio u stopu stepenicama prema paklu. „Obadva, obadva su pala“, povikao bi onaj legendarni hrvatski branitelj, a i bubnjar Carl Palmer je u poznim godinama…

Esma Redžepova (73), pjevačica romske glazbe i serijska posvojiteljica djece bez roditelja, odletjela je u nebo 11. prosinca. Nisam nikad bio ljubitelj njene glazbe, ali nekoliko puta sam ju imao priliku gledati uživo i znala je napraviti dobar show, sama ili s također rahmetli Šabanom Bajramovićem, a imala je srce veliko koliko je bila, hm, velika i sama.

Doktor Kožić vadi nožić, mome kurcu zadnji božić. Te stihove ovog su božića pjevala dva Britanca: Rick Partiff, gitarist legendarnog rock benda Status Quo, preminuo je na badnjak, 24. 12., usred rada na svom prvom solo albumu nakon milijun godina, a dan kasnije, na sam božić, u 53. godini umro je George Michael, jedna od najvećih pop zvijezda 80-ih, solo i s duetom Wham!, čiji mi se „Last Christmas“ svake godine u ovo vrijeme penje na kitu. Znao je Džordži boj napisati i pokoju sjajnu stvar („Praying for Time“, „A Different Corner“, „Careless Whisper…), ali zadnjih godina karijera mu je bila u opasnom knock-downu jer je više pušio karu svome drugaru nego što se bavio snimanjem. Ali moramo ga razumjeti, da nije ništa drugo napisao u životu osim onog božićnog užasa, imao bi love do krova i ne bi ništa morao raditi do kraja života…

I onda za sam kraj, u padu ruskog zrakoplova u Crno more poginuo je gotovo cijeli zbor Crvene armije, više njih jednim udarcem nego svi koje sam spomenuo (plus još neki koje nisam) u ovom tekstu. Kao da je drugarica Smrt odlučila lupiti šakom o stol i dokazati da misli ozbiljno. Drugarice Smrti, ako mogu jednu molbu uputiti za ovu 2017., daj sjeti se ljiga poput Rihanne, Biebera ili Dreka. Okani se Stonesa, Dylana, Van Morrisona i inih, takvi su neuništivi i vjerojatno će i tebe nadživjeti…

Besmrtni Hadžo

a-funny-die-hard-pictures-x

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Svašta nešta. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Umri muški: Glazbenici koji su prdnuli u čabar u 2016.

  1. Ianus Christius napisao:

    …Da, zaista ih je mnogo otišlo…

    Sviđa mi se

  2. Baja napisao:

    Kako ti sako nikako da odabra papke

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s