Najbolji filmovi 2016.

hunt_for_the_wilderpeople_ver7

Privodim kraju izbor naj naj u prošloj godini, ostalo mi je još riješiti filmove i možda albume godine. Kažem možda jer sam slabo obrađivao i pratio albumčiće tako da je to pod velikim upitnikom, ako bude, bit će negdje tijekom siječnja, dok preslušam ono što nisam stigao do sada. Ali, bacimo se mi na urgentnije stvari, na naj filmove 2016… 

U recenziji najboljih serija rekao sam da sam se malo više orijentirao na televiziju jer je TV produkcija bolja i obimnija no ikada, ali stignem pogledati tu i tamo pokoji filmić. Pratim koji filmovi dobivaju nagrade (Oscari, Globusi, pobjednici europskih festivala), pa škicnem što stignem. Veliku pomoć imam i u kinu Urania koje svako malo organizira cikluse i projekcije europskih filmova, pa to ošacujem koliko stignem i to je izuzetno važno zbog kvalitete europske kinematografije ali i zbog banalnih stvari poput titlova – engleski ili njemački film mogu pratiti bez titlova, do neke mjere čak i francuski, ali rumunjski ili madžarski – no way Jose! A drkariti po internetu tražeći titlove mi se ne da.

Prošlogodišnja produkcija je bila sasvim solidna, pa se tako u mom izboru našlo 8 američkih filmova, 6 europskih i jedan, nećete vjerovati, novozelandski, i to vrlo visoko plasiran. Možda sam među 15 najboljih mogao ubaciti i Tarantina, Jarmuscha, „Tonya Erdmanna“, „Zvizdana“ i još poneki, ali onda bi to bio top 20 ili top 30, pa evo kojih 15 filmova je na kraju prošlo:

  1. The Nice Guys (Shane Black)

Baš kad se činilo da buddy-buddy filmovi polako izumiru, jedan od začetnika revivala ovog krimi podžanra, Shane Black, autor „Smrtonosnog oružja“, odlučio je oživjeti staru, isprobanu formulu, a kao glavne glumce uzeo je čovječju ribicu Ryana Goslinga i pomalo ocvalog Russella Crowea, ubacio ih u mračni polusvijet seksa, droge i filmskog glamura Hollywooda s kraja 70-ih, i dobio jedan od najzabavnijih filmova godine. Užitak je gledati ovu dvojicu kako prcaju jedan drugog u zdrav mozak dok rješavaju slučaj ubojstva porno glumice, film ima nešto od atmosfere klasičnog film noirea i knjiga o privatnom detektivu Phillipu Marlowu, humora ima na tone, i šteta što film ne uspijeva zadržati eksplozivnost do samog kraja već je finale pomalo klišeizirano i isforsirano. Ipak, treba tu i tamo pogledati neki filmić koji od vas ne traži mnogo razmišljanja, već samo da si nabavite špice, kokice, kikiriki, čips ili neki drugi otrov po izboru, zavalite se u naslonjač i pustite mozak na pašu…

 

  1. Victoria (Sebastian Schipper)

Dvoumio sam se između „Tonya Erdmanna“ i ovog filma, no na kraju je za picinu dlaku prošla „Victoria“. Schipperov film na papiru zvuči kao neki eksperiment njemačke filmske akademije: scenarij je bio samo skiciran, većinu dijaloga činila je improvizacija glumaca, a cijeli film od gotovo dva i pol sata snimljen je u jednom kadru i kroz na trenutke predugih 140 minuta prati avanture mlade Španjolke Victorie (sjajna Laila Costa) jedne noći u Berlinu. Film počinje kao urbana komedija, da bi potom bešumno prešao u napeti triler s tragičnim završetkom. Po mnogočemu jedan od najzanimljivijih i najintrigantnijih filmova prošle godine ali i šire.

 

13. The Lobster (Yorgos Lanthimos)

Grčki redatelj Yorgos Lanthimos svojim debijem na engleskom jeziku snimio je jedan od najbizarnijih filmova posljednjih godina. Vrlo kafkijanski i montipajtonovski, film je distopijska dramedija bazirana na suludoj premisi: nakon što prekine s curom, samac mora ići u posebni hotel za samce gdje ima rok od 45 dana da pronađe srodnu dušu ili ga društvo pretvara u životinju po svom izboru te ga puštaju u šumu. Colin Farrell ostvario je jednu od najboljih uloga do sada, ali ima oštru konkurenciju u kolegicama Rachel Weisz i Lei Seydoux. Lanthimos sjajno secira totalitarno društvo nalik na Orwelovo, no najzanimljiviji je twist kada Farrell pobjegne iz hotela u šumu gdje sreće grupu samaca koji navodno žive u slobodi, ali im je sustav još rigidniji i totalitarniji od onog državnog. Na trenutke težak za gledanje, ali u konačnici film koji niti jedan filmofil ne bi smio propustiti.

 

  1. The Revenant (Alejandro González Iñárritu)

Veliki dobitnik Oscara na prošlogodišnjoj dodjeli instalirao je Iñárritua kao najvruću redateljsku robu u Hollywoodu trenutno (tek treći redatelj u povijesti koji je dvije godine za redom osvajao Oscara za najbolju režiju, prethodno ju je dobio za sjajnog „Birdmana“), ali je napravio ono što nisu uspjeli ni Baz Luhrman, ni Spielberg, ni Cameron ni Scorcese – pretvoriti Lea DiCapria u velikog glumca dostojnog Oscara za najbolju mušku ulogu. „The Revenant“ je težak, surov i opor poput razdoblja u kome se odigrava (početak 19. stoljeća) i lokacije na kojoj se odigrava – opasne planine i šume negdje u pripizdini američkog divljeg zapada. Dijalozi su svedeni na minimum ili ih uopće nema, ali svejedno bez daha pratimo priču o snazi ljudskog karaktera, odlučnosti i naposlijetku – osveti. Iñárritu je vizualno sjajan, naravno da mora ubaciti i malo religijskog mumbo-jumbo drkarenja ali srećom ne previše, a ako ne volite Di Capria, kao što ga ja ne volim i ne cijenim, uživat ćete u mučnoj sceni borbe na život i smrt s medvjedom (i naravno navijati za medu… 🙂 ).

 

  1. Spotlight (Tom McCarthy)

A evo i filma koji je „Revenantu“ ispred nosa oteo titulu najboljeg filma na prošlogodišnjim Oscarima. Svojevrsno iznenađenje, ili možda nastavak tradicije da glavna nagrada zaobilazi razvikane filmove i ide u ruke malima („Crash“, „Zaljubljeni Shakespeara“, „The Hurt Locker“…), „Spotlight“ Toma McCarthyja, snimljen prema istinitim događajima, je ansambl drama koja govori o redakciji novina The Boston Globe koji istražuju i na kraju razotkrivaju zlostavljanja djece unutar katoličke crkve i zataškavanja istih od strane crkvenih vlasti. Iznenađujuće za uspjeh ovog filma je to što se on doima gotovo dokumentaristički – veoma je usporen i uglavnom se svodi na dosadno obavljanje novinarskih poslova poput zivkanja telefonom, intervjuiranja, fotokopiranja… Nije baš materijal za nagrade i naslovne stranice. Kvalitetni glumci s A-liste (Michael Keaton, Rachel Adams, Mark Ruffalo…) savršeno su se prilagodili takvom scenariju i nitko ne odskače, ali nije da napetosti u filmu manjka: meni osobno najbolje su scene kada novinari nailaze na zid šutnje ali ne samo od Katoličke crkve, koja pedofile sustavno štiti stoljećima, već i od lokalne zajednice, policije, sudstva ali i samih žrtava pedofilije u katolički dominantnom Bostonu. Način kako su novinari Globea uspjeli prijeći ili srušiti te zidove i raskrinkati jedan krak zločinačke katoličke hobotnice je vrijedan gledanja, čisto zbog čovjekovog duševnog zdravlja…

 

  1. Nocturnal Animals

Tom Ford je modni dizajner koji je svoje iskustvo u svijetu mode uspješno prenio na film, a to se itekako vidi u „Noćnim životinjama“. Vizualno jedan od najzanimljivijih redatelja današnjice, uz gore pomenutog Iñárritua, ovim je filmom napravio pravo malo remek djelo stila, bez da žrtvuje priču. Film se odigrava na tri razine koje se zanimljivo isprepliću u pomalo Lynchovskom „Mullholand Drive“ stilu (genijalna uvodna scena) gdje jedan krak priče prati događaje iz umjetničkog svijeta u mondenom i bogatom Los Angelesu, a drugi surovost i okrutnost provincijske zabiti negdje u zapadnom Teksasu. Kada dođe i treća priča, u kojoj se pojavljuje Jake Gylenhaal, koji glumi i u drugoj priči, stvari doista odlaze na Lynchovski teritorij. Ispreplitanje stvarnosti i fikcije izvedeno je savršeno, film je vizualna poslastica za sve cinemaljupce, no ispod svega ipak su duboka emotivna priča (opet o osveti) koju iznose Gylenhaal i Amy Adams. To je film za 21. stoljeće!

 

9. Elle (Paul Verhoeven)

A evo još jednog, i to od čovjeka od koga to možda nismo očekivali: Nizozemac Verhoeven je u poznim godinama (a banki je 8, da parafraziram YU grupu) i činilo se da su njegovi najbolji i najpoznatiji filmovi daleko iza njega („Robocop“, „Basic Instinct“, „Starship Troopers“…), kad evo ti njega iza kamere u ovom sjajnom francuskom filmu u kome glavnu ulogu tumači legendarna Isabelle Huppert, njezin treći film ove godine (druga dva nisam gledao što ne znači da neću). I ovaj je film o osveti na određeni način, a ima sličnosti s prethodnim utoliko što je glavni junak žena, što je bogata, uspješna, ali i sjebana do daske. I ovdje imamo preplitanje mašte i stvarnosti, no Verhoeven, stari voajer i sadist, odlazi još dublje u mračne kutke ženinog uma (nama običnim muškarcima i oni dobro osvijetljeni uglavnom su nepoznanica 🙂 ) i, praćen Huppertičinom ulogom za Oscara, radi film o osobnoj osveti ali i o široj poruci ženskog buđenja i osvješćivanja. Ako vas rajca ideja o silovanju uspješnih, bogatih žena, nakon ovog filma potražit ćete nešto drugo na što će vam se dizati…

 

  1. Deadpool (Tim Miller)

„Deadpool“ je možda i najzabavniji film o superherojima ikad (uz sjajnog „Kick Assa“ Matthewa Vaughana, ali ne samo zbog manje ili više uspjelih šala i pošalica koje štrcaju iz filma poput kokica na vatri, već i zbog toga što je to anti-superherojski film. Ryan Reynolds se ovdje zabavlja kao nikad u životu i film je toliko rađen po njegovoj mjeri da mi se sve čini da su i redatelj i scenaristi samo pseudonimi iza kojih se krije Ryan. Film je nekakav spin-off X-Men serijala, pojavljuju se tu i neki drugi superheroji koji mu pomažu u (opet!) osvetničkom lovu na „britanskog negativca“ Eda Skreina kako je čovjek prozvan u uvodu filma gdje umjesto imena glumaca stoje izrazi poput „najseksi muškarac po izboru časopisa Vogue“, redatelja se naziva „netalentiranim balavcem“, šefovi studija su „šupci“, a negativac je Britanac, naravno. Da biste pratili ovaj film i uživali u njemu morate biti dobro naoružani znanjem o pop kulturi, filmovima, glazbi, morate biti cinični i ništa vam ne smije biti sveto. Ili možete jednostavno biti adrenalinom gonjeni klinjo od 15 do 20 godina koji ništa ne kuži ali voli gledati makljažu. I toga ovdje ima napretek…

 

  1. Sing Street (John Carney)

Kao što me je genijalna serija „Stranger Things“ vratila u 80-e, tako je to pošlo za rukom i ovoj simpatičnoj glazbenoj komediji irskog redatelja Johna Carneyja. Radnja se događa u Dublinu sredinom 80-ih, a prati tinejdžera Connora koji osniva rock bend iz najstarijeg razloga na svijetu: da impresionira curu u koju je zaljubljen a koja ga ne zarezuje ni tri posto. Naravno, tu su i snovi o uspjehu i slavi, ali i pokušaj bijega iz opore svakodnevnice (Connorovi roditelji su pred razvodom, otac mu gubi posao, u školi je žrtva bullyinga, znate već). Naravno da ekipa simpatičnih luzera ne zna svirati, ali to nije ni bitno jer, kao što Connora savjetuje njegov stonirani stariji buraz: „Moraš naučiti kako ne treba svirati, a za to ti treba puno vježbe“ 🙂 . Gledati Connora i ostale kako se muče dok pokušavaju zvučati i izgledati poput Duran Durana ovlažit će usta (a možda i pokoju pičku) nas matoraca koji smo proživjeli i preživjeli to razdoblje, a sjajan soundtrack filma (originalne pjesme koje je skladao Gary Clark, vođa popularnog pop benda iz 80-ih Danny Wilson), zarazni optimizam i uspješan spoj glazbenog filma i tinejdžerske romanse natjerat će vas da se zaljubite u ovaj mali filmić na prvu.

 

  1. The Big Short (Adam McKay)

Treći od prošlogodišnjih kandidata za Oskara za najbolji film bio je moj favorit iako je bilo jasno da nema ozbiljne šanse. No, tko mari za čari: McKayev film bavi se temom Wall Streeta ali na jedan drugačiji način, stavljajući u prvi plan nekoliko vagabunda iz svijeta rizičnog ulaganja koji su predvidjeli katastrofu 2008. i – dobro zaradili na njoj. Otprilike kao da uđete u kladionicu i bacite kladu na ogroman koeficijent da će kladionica propasti, što se i dogodi i oni vam još plate masnu vulu za to 🙂 . Steve Carell i Ryan Gosling su u ekipi, no najupečatljiviji je svakako Christian Bale koji u svom uredu prati burzu dok mu Metallica trešti sa zvučnika odvrnuta do daske. Za razliku od „Wall Streeta“ Olivera Stonea gdje burzovni svengaliji suvereno upravljaju našim životima (i parama), ovdje su „kravataši“ prikazani kao egoistični, napuhani i krajnje nesposobni činovničići koji ne znaju čitati ni tumačiti izvještaje koje sami sastavljaju. Film nemojte ni pokušavati gledati bez kvalitetnog prijevoda jer ekonomski termini pršte na sve strane, a toliko su nerazumljivi običnim smrtnicima da je redatelj zgodno ubacio nekoliko poznatih osoba poput pop pjevačice Selene Gomez ili glumice Margot Robbie (koja je, prikladno, glumila u „Vuku s Wolf Streeta“) da nam izravno u kameru pojasne neke termine. Mada, neke posebne nauke tu nema: ne vjeruj bankama i nikad ne uzimaj kredit od njih i život će ti biti mnogo lakši, to govorim iz osobnog iskustva…

 

  1. Son Of Saul (László Nemes)

Ulazimo među prvih pet gdje je samo jedan američki film, što je dokaz vitalnosti neameričke kinematografije, ili jednostavno dokaz da ja nemam pojma ni o čemu 🙂 . Krećemo s dobitnikom Oskara za najbolji strani film, „Son Of Saul“, debitantski film redatelja Lászla Nemesa, ali kakav debitantski film! Holokaustom i naci logorima smrti bavili su se redatelji mnogo puta do sada, ali najčešće iz vizure žrtava ili nacista. Nemes ovoj temi prilazi iz novog ugla, baveći se grupom Židova koji u koncentracijskom logoru Auschwitz-Birenau čine Sonderkommando, postrojbu koja dočekuje novopridošlice, vode ih do plinskih komora i onda se rješavaju tijela nakon što plin odradi svoje, a sve za sitne privilegije poput boljih porcija hrane i činjenice da će preživjeti barem do sutra. Nemesov film je spor, težak i okrutan poput teme kojom se bavi: umjesto glazbe, zvučnu kulisu čine škripe, šumovi i drugi elementi horora, dijaloga je malo, a fokus je na krupnim planovima, prvenstveno licu glavnog glumca Géze Röhriga koje je prazno i bezizražajno, čak i kada među leševima prepozna nekoga tko bi mogao biti njegov sin. Ovo nije film za obiteljska druženja, naravno, ali trebalo bi ga pogledati jer je sjajan, a i pokazuje veliki uzlet mađarske kinematografije koju mnogi, uz rumunjsku, smatraju trenutno najjačom na području bivših komunističkih država.

 

  1. Le Tout Nouveau Testament (Jaco Van Dormael)

Belgijski redatelj poznat je po tome da voli sve što je apsurdno, a u ovom filmu tu je ljubav povezao s otvorenom kritikom kršćanstva. Zamislite boga koji živi ni manje ni više nego u Bruxellesu, u neuglednom stanu u derutnoj četvrti, ima dosadnu ženu domaćicu, zajebanu kćerku i odmetnutog sina (JC) kojeg je kaznio tako što ga je pretvorio u kip koji govori; bog je okrutan, zao, muči i kinji svoje ukućane kako stigne te iz čiste dosade izaziva prirodne katastrofe, nesreće ili požare, a otkrivamo i da je on osobno autor Murphyjevih zakona zamišljenih da ljudima oteža život što je više moguće. Tek kad njegova žena i kćerka uzmu stvar u svoje ruke, svi problemi svijeta će nestati, kaže ovo najnovije evanđelje. Ako to možete svariti a da se ne uvrijedite ili prestanete gledati film, bit će nešto od vas, jer ovo je jedna od komedija godine: vulgarna, crnohumorna, montipajtonovska satira, film koji vam dopušta da se smijete naglas i time izbacite iz sebe svu gorčinu i frustracije zbog terora zločinaca iz katoličke crkve i njihovih HDZ-ovskih pomagača kojemu svjedočimo i koji pokušavaju (i uspijevaju) od sekularne države napraviti Katolibanistan. Možda je to razlog što ovaj film nije postigao veći uspjeh kod nas, ali obavezno ga pogledajte i makar na taj način pokažite srednji prst toj crnomantijaškoj bandi!

 

  1. I, Daniel Blake (Ken Loach)

Dugo sam mislio da će „I, Daniel Blake“ britanskog redatelja Kena Loacha biti pobjednik ovog izbora, ali u pripetavanju je puk’o i završio tek treći. Loach je već debelo u godinama, kao i Verhoeven nosi 8 kuka na grbači, no svojim posljednjim filmom ne samo da je uspio osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu prošle godine (po drugi put u karijeri), već je snimio možda i najdojmljiviji i najpotresniji film o tome kako funkcionira britanska birokracija, posebno britanski Zavod za zapošljavanje. Loach je i ranije oštro kritizirao britanske institucije, no ovoga puta je bio brutalan do kraja: kroz priču o naslovnom, malom čovjeku koji se pokušava boriti protiv vjetrenjača (stand-up komičar Dave Johns) Loach nam pokazuje da je puno toga truloga u državi Engleskoj, ali i da u kafkijanskom svijetu u kome živimo još ima mjesta za suosjećanje, ljubav i pomaganje jednih drugima, kad već država neće da nam pomogne. Nama u Hrvatskoj ovo je dobro poznato jer mi tako živimo već 25 godina, stoga možemo uživati u činjenici da ni u Engleskoj nije mnogo bolje, ali svaki užitak će nas brzo proći kad nam Loach prikaže razarajuće i bolne scene poput one iz lokalne socijalne samoposluge gdje se ljudi na izmaku snaga poput lešinara bore za konzervu graha. Težak film za teška vremena.

 

2. Hell or High Water (David Mackenzie)

„Hell or High Water“ je, čisto žanrovski gledano, vestern. Doduše, smješten je u današnje vrijeme, negdje u pripizdini zapadnog Teksasa (opet!) gdje ljudi još uvijek jašu konje dok idu na benzinsku po cigarete, ali po svim ostalim parametrima klasičan je vestern: dvojica braće pljačkaju banke, a randžeri ih love, samo što su konje kao prijevozna sredstva zamijenili automobili. Kvaka je u tome što braća (Chris Pine i Ben Foster) pljačkaju poslovnice samo jedne banke i to ne iz želje da se obogate već da bi spasili obiteljsku farmu koju ta banka planira prodati na dražbi. Kemija između Pinea i Fostera je sjajna, prvi je razvedeni otac otuđene djece, a drugi bivši robijaš, no ipak ih nadmašuje kemija između rendžera koji ih gone: Jeffa Bridgesa kao šerifa koji se sprema u mirovinu i njegovog pomoćnika Gila Birminghama, čiji su meksičko-indijanski korijeni izvor mnogobrojnih šala i podbadalica. Film je i duhovit i nasilan, završava polu-tragično, kako to u današnje vrijeme gdje nema ničega što je čisto crno-bijelo valjda i mora biti, a meni je posebno zanimljiva fotografija i kamera koja prikazuje gradiće zapadnog Teksasa kao gradove duhova, napuštene farme (najvećim dijelom na bubnju) i ljude pomirene s takvim stanjem stvari. Još jedan film s kojim se i mi u Hrvatskoj, nažalost, možemo lako poistovjetiti.

 

  1. Hunt For The Wilderpeople (Taika Waititi)

Ta-dam! Film godine, možda iznenađujuće, dolazi s Novog Zelanda, režira ga relativno nepoznat redatelj Taika Waititi (koji će uskoro biti znatno manje nepoznat jer režira novi nastavak “Thora“), nema poznatih i zvučnih imena, osim možda Sama Neilla, a ima mnogo prekrasnih scena prirode. U osnovi je ovdje riječ o dosta puta viđenoj temi odrastanja i zbližavanja dvoje ljudi koji se ispočetka ne podnose ali se nađu u pogibeljnoj situaciji, no Waititi ubrizgava potrebnu dozu svježine i mnogo humora u ovu komediju o maorskom tinejdžeru delikventu Rickyju (Julian Dennison) koji se sticajem okolnosti nađe u bijegu u šumi sa svojim posvojiteljem Hecom (neprepoznatljiv i zapušten Sam Neill koji izgleda poput Grizlyja Adamsa ili običnog grizli medvjeda), a za njima kreće velika potjera u koju su uključeni vojska i policija predvođeni šeficom centra za socijalnu skrb koja se prije doima kao šefica naci kampa. Osnovna kvaliteta ovog filma je to što je jednostavan, zabavan i prepun zanimljivih likova koje dvojica u bijegu susreću na svom putovanju kroz novozelandsku džunglu. Najveće zasluge idu paru glavnih glumaca koji djeluju toliko opušteno, kao da su naturščici koji ne glume već improviziraju na mjestu: kod Neilla kao isluženog veterana to je donekle i normalno, ali iznenađenje je klinjo u glvnoj ulozi koja bi ga, u nekom idealnom svijetu, trebala pretvoriti u superzvijezdu. Mali, čaroban film iz nama slabo poznate kinematografije s drugog kraja planeta koji zaslužuje da ga postavim na pijedestal najboljeg među najboljima. Potražite ga pa mi recite jesam li bio u pravu.

Hadžo, izgubljen u šumi

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s