„Green Room“ ima nekih slabih mjesta, ali u cjelini to je vrlo dobra, napeta i na trenutke zastrašujuća priča o hc punk bendu koji se u oregonskoj pripizdini bori na život i smrt protiv ekipe lokalnih neo nacista.
Za film „Green Room“ prvi sam put čuo prošle godine, ali iz nekih totalno ne-filmskih razloga. Naime, jednom od glavnih glumaca u filmu, Antonu Yelchinu, ovo je bila jedna od posljednjih uloga pošto je izgubio život u bizarnom incidentu kada ga je njegov terenac prikovao za ogradu od kuće u kojoj je živio. Nisam tome tada pridavao mnogo pažnje obzirom da nisam ljubitelj lika i djela mladog glumca koji je najpopularniju ulogu dr. Checova ostvario u rebootiranom serijalu Star Dreka koji je baš to – drek na šibici.
A onda, kad sam posložio svoju listu najboljih filmova za prošlu godinu, krenuo sam malo gledati da vidim liste ljudi koji se, za razliku od mene, u film nekog kurca razumiju 🙂 , a nekoliko njih je preporučilo upravo „Green Room“. I to me je zaintrigirialo, kao i činjenica da su glavni glumci članovi punk benda a glazba je ipak moje primarno područje interesa, o kojoj također ne znam ništa, ali me to ne sprečava da svoje neznanje dijelim sa svima… 🙂
Elem, priča ukratko ide ovako: kvartet The Ain’t Rights je hc punk bend koji se potuca po zabitima američkog sjeverozapada. Nakon što im otpadne gig, prihvaćaju ponudu da sviraju u nekoj birtiji u šumi u blizini Portlanda za koju se ispostavlja da je okupljalište lokalnih neo nacista i bijelih suprematista, no kada odrade set, u backstageu svjedoče ubojstvu jedne cure iz publike nakon čega se zabarikadiraju unutra. Vlasnik kluba odluči da nitko od svjedoka ne smije ostati živ te šalje svoje odane ljude da ih pokokaju i počinje napeta borba na život i smrt nakon koje neće mnogo ljudi dočekati jutro stojeći na nogama…
Ovo je treći film mladog redatelja Jeremyja Saulniera. Prva dva nisam gledao tako da ne mogu vršiti usporedbe. Sam redatelj je priznao da je bio opsjednut ovom idejom dosta dugo vremena, no potrajalo je dok se kotačići nisu pokrenuli (čitaj: pronašli papci voljni da ulože pare u tvoje umotvorine). Početkom 90-ih Saulnier je bio pjevač u hc punk bendu te groupie koji je pratio velik broj koncerata tako da je u filmu (čiji je i scenarist i redatelj) iskoristio i neka stvarna iskustva svoja i drugih bendova, a i Yelchin je kao klinac pjevao i svirao u hc punk bendu tako da je obojici to bio dobro poznat teritorij.
Film se može ugrubo podijeliti na tri dijela. U prvom gledamo kako izgleda život punk benda (pjevač Tiger, gitaristica Sam, basist Pat i bubnjar Reece) na cesti: voze se u kombiju koji je odavno prošao svoje najbolje dane, dekintirani su, nemaju love za gorivo pa ga u najboljoj tradiciji Mad Maxa kradu iz drugih vozila, spavaju gdje stignu, najčešće kod lokalnih couch surfera… Ekipa ima muda poput bundeve: svoj nastup pred gomilom skinjara i neo nacija započinju ni manje ni više nego s „Nazi Punks Fuck off“ Dead Kennedysa riskirajući javni linč, no kada krenu izvoditi vlastite stvari uspijevaju pridobiti ekipu.
Drugi dio bavi se događanjima u backstageu nakon ubojstva. Saulnier je vrlo dobar u sporom dizanju tenzija i stvaranju napetosti u uskom i klaustrofobičnom prostoru backstagea, a očiti su uzori klasičnih filmova poput Carpenterovog „Napada na policijsku postaju 13“. Ta napetost svoju kulminaciju doseže ulaskom u priču vlasnika kluba i glavnog negativca kojega glumi – nećete vjerovati – Patrick Stewart alias Keptn Pikar iz Star Dreka: njegov šekspirijanski londonski stil glume i gotovo budistička mirnoća, zajedno s blagim i smirujućim glasom, naizgled djeluju kao sidro u oluji, glas razuma u svom tom kaosu i metežu. On obećava zabarikadiranim članovima benda da će se sve dobro završiti, prešućujući im onaj dio iza zareza: „dobro za mene, ne za vas“. 🙂
I onda kreće treći dio, pičvajz i klaonica, kada pregovori s vlasnikom kluba propadnu i članovi benda shvate da je lovostaj ukinut i da kreće njihov odstrijel. U nekim trenucima film odlazi gotovo u horor/slasher vode tipa „Brda imaju oči“ ili „Tekaški masakr motornom pilom“: ljudi se ubijaju mecima, mačetama, noževima, rezačem za kutije, svime što vam dođe pod ruku kad je u pitanju vaš opstanak.
Ovdje se Saulnieru treba odati priznanje na izbjegavanju klišeja: za razliku od velikog broja današnjih holivudskih redatelja koji glamuriziraju nasilje i ubijanje prikazuju kao nešto visoko stilizirano, Saulnierovo nasilje je mnogo životnije i stvarnije: ljudi umiru na glupe i naivne načine, ali većina ubojstava je takva: glupa, sirova, realistična. Kada psi čuvari napadnu jednog od članova benda u pokušaju bijega rastrgat će ga pred našim očima; mi to doduše ne vidimo ali čujemo lika dok vrišti u agoniji i ta scena koja traje čitavu minutu ako ne i dulje i završava polaganim utišavanjem krikova jedna je od nastrašnijih u filmu. A i naučimo i neke korisne stvari, npr. da nož zabijen u lubanju ne ostavlja mnogo krvi. Krv počinje šikljati tek kad nož izvadite iz glave. Što vam može dobro doći ako imate ubilačke sklonosti prema svojim bližnjima, a ne želite zaprljati tepih koji ste prije tjedan dana dali očistiti… 🙂
Realističnosti i autentičnosti cijele situacije pridonose i sami glumci. Nisu ovo nekakvi performansi za Oscara, ali njihov strah se doima stvaran, gotovo opipljiv. Kada ih gledate onako zbunjene k’o kokoši bez glave kako paničare, toliko su uvjerljivi da prosto poželite povikati: „Budale jedne, ne radite to!“ zaboravljajući da ste vi u svom udobnom naslonjaču, a ne pod opsadom neo nacista u nekoj američkoj vukojebini. Nitko od glavnih junaka nema prošlost bivšeg marinca, niti je godinama trenirao karate, niti ima bilo kakve druge nadnaravne vještine koje će im pomoći da s lakoćom svladaju svoje protivnike. Ne, to su obični klinci, punkeri koji će se naći u životno pogibeljnoj situaciji, pa iako ne znam je li to bio dio Saulnierovog plana, ali zanimljivo je promatrati kako se oni razvijaju i kako od običnih ljudi postaju životinje, nalik onima kako se pretvaraju na bini.
Saulnier ubacuje tu i tamo i elemente humora što je također ljudska potreba da u najtežim trenucima pokušaju zadržati prisebnost duha. Film izbjegava krupne planove, umjesto toga fokusiran je većinom na „grupne“ scene naglašavajući dinamiku skupine u opasnosti, a neke tehničke finese, poput mosh pita publike prikazanog u slow motionu, vizualno su zanimljive, ali i kao da najavljuju opasnost koja je pred njima.
Uglavnom, vrlo dobar film. Ne znam da li bi ušao među 15 najboljih za prošlu godinu da sam ga pogledao ranije, ali ako želite napet i uzbudljiv film i ne smetaju vam povremeni izleti nekontroliranog nasilja ili bjesumičnog ubijanja, ali sve izvedeno s osjećajem za mjeru, ovaj film vam mogu toplo preporučiti.
Hadžo, manijak iz backstagea
zlihadzoponovojase 