La La Land by Damien Chazelle (2016.)

la_la_land_poster

Ne volim mjuzikle, a romantične drame/komedije jednostavno mrzim, a „La La Land“ predstavlja ono najgore od ta dva svijeta. Ovo je jedno od većih govana koje sam gledao u dugo, dugo vremena, i jedini razlog zašto uopće pišem o ovom filmu je da vas spriječim da napravite grešku i uništite si dva sata života gledajući ovo, a ne daj bože da to napravite u nekom kinu gdje ćete platiti ulaznicu… 

Mnogi će se složiti da su zlatno doba za filmske mjuzikle bile 30-e i 40-e godine prošlog stoljeća, kada je Hollywood štancao takve filmove kao na tekućoj vrpci, većina su bili popularni u kinima, a glumci poput Freda Astaira i Ginger Rogers stekli su nevjerojatnu popularnost. Bilo je uspješnih mjuzikala i kasnije, većina nas se sjeća „Priče sa zapadne strane“ ili „My Fair Lady“ iz 60-ih, a moja generacija odrasla je na „Smislu života Monty Pythona“ i „Brilijantinu“ iz 70-ih ili „Footlooseu“ i „Blues Brothers“ 80-ih („Groznica subotnje večeri“, „Flashdance“ i slični nisu bili mjuzikli već glazbeni filmovi ili obični filmovi u kojima je glazba bila jako izražena).

Početkom novog milenija došlo je do kratkotrajnog revivala mjuzikla, a trend je pokrenuo uvijek otkačeni i razbarušeni Baz Luhrmann svojim ekstravagantnim ali šupljim „Moulen Rougeom“, hit je bio i „Dreamgirls“ da bi vrhunac tog revivala došao kroz film „Chicago“ Roba Marshalla koji je osvojio čak šest Oskara i zaradio brdo para (a ja ga smatram jednim od najgorih filmova ikada snimljenih, već samo zato što u njemu glumi Richard Gere 🙂 ). I „Mamma Mia“ je bio veliki hit, a sada je, čini se, došao red na još jednog blockbustera koji je s rekordnih sedam Zlatnih globusa najavio oscarovsku žetvu. Koja bi se lako mogla i dogoditi, iako se ja svesrdno nadam da neće…

Film je režirao Damien Chazelle kojega se možda sjećate po glazbenoj drami „Whiplash“ koju sam svojevremeno nahvalio na starom blogu, o mladom jazz bubnjaru koji prolazi torturu okrutnog voditelja školskog benda. Zanimljivo je da je scenarij za „La La Land“ napisan dosta prije „Whiplasha“, no tada nepoznatom Chazelleu nitko nije htio dati šansu (a još manje 30-ak milijuna dolara u ruke) da snimi ovaj mjuzikl. Tek kad je „Whiplash“ dobio pet nominacija za Oscara, a potvrdio onu genijalnog J. K. Simmonsa za sporednu ulogu učitelja tiranina i, još važnije, kad je ostvario sjajnu zaradu na kino blagajnama u odnosu na uložena sredstva, studijske glavešine obratile su pozornost na Chazelleov prethodni projekt.

„La La Land“ je Chazelle zamislio kao hommage klasičnim mjuziklima iz 50-ih i 60-ih snimanih širokim CinemaScope objektivom s raskošnim, kičastim koloritom, a film i počinje natpisom „Presented in Cinemascope“ kako je to bilo i u ono vrijeme. Film je ujedno i razglednica iz Los Angelesa, sniman na više od 60 različitih lokacija od zakrčenih autocesta koje vode kroz grad, vila na Beverly Hillsu, zabačenih jazz klubova pa do suvremenih zdanja poput Gryffith opservatorija. No, glavni cilj autora bio je napraviti film o snovima jer to je ono što imaju zajedničko svi stanovnici Los Angelesa: snovi o uspjehu u show biznisu. S time da 99,9% ljudi tamo sanja o tom uspjehu, a onih 0,1% ga je ostvarilo… 🙂

la-la-2

Kao mjuzikl film drži vodu. Ima tu efektnih i odlično koreografiranih scena, posebno masovki, poput sjajne uvodne scene koja se odigrava na zakrčenoj autocesti kada rasna crnka u žutoj točkastoj haljini izlazi iz auta i počinje pjevati pjesmu o žudnji za uspjehom i isticanjem u moru sličnih indikativnog naziva „Someone in the Crowd“, a pridružuju joj se stotine statista u zaista efektnoj sceni. Rasna crnka će potom nestati iz priče, odlučivši očito potražiti svoje mjesto pod suncem u nekom drugom, boljem filmu… 🙂  Znatno su manje uspješne scene gdje imamo samo dvoje glavnih likova: mladu wannabe glumicu Miu (Emma Stone) koja preživljava konobareći dok bezuspješno leti od jedne audicije do druge i jazz pijanista Sebastiana (Ryan Gosling) koji je prisilijen svirati „Jingle Bells“ i slična sranja po klubovima ili nastupati s trećereazrednim cover bendom na posh zabavama bogataša u njihovim vilama.

Čuo sam dosta zamjerki na njihovo plesanje i pjevanje, no po meni to nije problem. Vidi se da su Stone i Gosling priučeni plesači, ali u toj njihovoj nesavršenosti ima neke djetinje zaigranosti i spontanosti koja sasvim dobro funkcionira. Kod pjevanja je situacija ipak gora jer dok Stone ima sasvim dobar, premda za mene pomalo kreštav glas, Gosling je totalni antisluhist čije pjevanje podsjeća na hrkanje medvjeda u zimskom snu. Vjerujte mi, ja sam dokazani antisluhist i znam prepoznati srodnu dušu… 🙂

No, sve to bi bilo još „ajde bože“ da ovaj film poput kamena oko noge ne vuče ka dnu gluma u neglazbenim segmentima. Chazelle je film zamislio kao mjuzikl ali i kao romantičnu dramediju s mnogo dijaloga i tu film propada: scenarij je toliko površan, naivan, pa i glup, prepun klišeiziranih i stoput viđenih priča o dvoje ljudi koji počinju odnos poput psa i mačke: on je jazz puritanac koji vlastitoj majci ne dopušta da sjedi na tronošcu u kuhinji jer je na njemu navodno sjedio jazz pijanist Hoagy Carmichael, a ona mrzi jazz, no ljubav s velikim „l“ će prevladati te njihove razlike, a snovi o uspjehu će ih ujediniti i učiniti ih jačim, bla bla bla…

LLL d 41-42_6689.NEF

LLL d 41-42_6689.NEF

Brojne rupe u scenariju još su više istaknuli glavni likovi: Stone je simpa cura ali čiji je domet upravo ono što igra u filmu, konobaricu lijepog osmijeha koja ne odskače od desetina tisuća onih poput nje, dok sam Golsinga već prije opisivao kao čovječju ribicu, bezizražajnog glumca tupog pogleda teleta koje vode na klanje. Među njima dvoje nema ničega, nikakve kemije, privlačnosti; jednako su neuvjerljivi i kada, ničim izazvani, započinju vezu, ali i kada ju završavaju, nakon što im se oboma snovi počnu ostvarivati: ona dobije priliku izvesti monodramu u jednom art kazalištu, a on dobije gažu u uspješnom mainstream jazz/r&b bendu koji vodi njegov prijatelj iz škole Keith.

A na ta dva glavna lika doslovno počiva cijeli film. Svi ostali glumci u najboljem su slučaju skicirani, poput Keitha (poznati r&b glazbenik John Legend) koji par scena koje ima troši na popovanje Sebastianu u Yoda stilu kako treba prestati svirati jazz iz prošlosti i osuvremeniti ga, okrenuti ga novoj publici), a u najgorim uvredljivo minimizirani, poput J. K. Simmonsa u minijaturnoj ulozi vlasnika jazz kluba. Reflektori su cijelo vrijeme upereni u ono dvoje nesretnika koje dva sata gledamo kako muče i sebe i nas. Ipak, Chazelle nas je poštedio najcrnjeg klišea, onog da će unatoč svim preprekama glavni likovi ostati zajedno. Oni će doduše ostvariti svoje snove: ona će postati uspješna glumica a on vlasnik jazz kluba, ali njihova veza to neće izdržati. Odlična mi je završna scena filma kada njih dvoje izmjene jedan dugi pogled u klubu koji govori više od njihovih dosadnih, sterilnih dijaloga tijekom cijelog filma. Podsjetila me na onu genijalnu scenu iz filma „Vrućina“ kada Robert De Niro u bijegu od Al Pacina izmjeni pogled s Amy Brenneman, pogled koji govori više od tisuću riječi: on zna da bježi u sigurnu smrt, a ona shvaća da je to njegova sudbina i da se ne može promijeniti. Šteta što takvih scena u „La La Land“ nije bilo više.

Glazba je miks svega i svačega: pjesme je komponirao i aranžirao Justin Hurwitz (koji je radio oridžidži glazbu i za „Whiplash“) na tekstove Benja Paseka i Justina Paula i to funkcionira kada je riječ o glavnoj temi ili jazz brojevima ili kad gledamo Keitha i Sebastiana u pop razvodnjenoj verziji Jamesa Browna (pjesma „Start a Fire“), no kada mikrofon daju onim dvoma „les miserablesima“ ili kada pokušaju emulirati pjesme iz zlatne ere mjuzikala, to je totalni promašaj.

LLL d 29 _5194.NEF

LLL d 29 _5194.NEF

I za kraj: zaslužuje li ovaj film tolike nagrade i priznanja? Apsolutno ne, ali izgleda da se svakih nekoliko godina pojavi žeđ za mjuziklima i „La La Land“ se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Bolji je od „Chicaga“ ako mu je to neka utjeha, premda bi bilo doista teško snimiti mjuzikl gori od „Chicaga“ čak i da ti je to cilj i sigurno je favorit za Oskare broj jedan, ali dati nagradu ovom filmu, ovom scenariju a pogotovo ovim spadalima od glumaca bila bi pljuska u lice svim onim filmašima i glumcima koji rade dobre, vrlo dobre, pa i sjajne filmove.

Moja je preporuka: ako baš morate, skinite ovaj film s nekog od torrenta, obavezno potražite kvalitetnu HD sliku da možete uživati barem u vizualu, a zaboravite opciju odlaska u kino. Ovaj film nije vrijedan vašeg novca, a postoji i mnogo boljih načina da se riješite 30-ak kuna koliko stoji ulaznica. Recimo, da ih zapalite i gledate kako gore… 🙂

Hadžo koji ne sanja o uspjehu

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na La La Land by Damien Chazelle (2016.)

  1. potjernik napisao:

    Skoro sa svime se slazem (ne sa Mouline Rouge, koji mi je imao super muziku) ali moja je slabost sa Emom Stone. “Popusio” sam je jos od “Easy A” i od tada je mogu gledati skoro u svemu (osim Spidermanu).

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s