Napokon sam pogledao film o pionirima gangsta rapa u Americi, bendu N.W.A., i moram reći da je dosta dobar, iako neujednačen. Ali, ako ništa drugo, film trebate pogledati, ako već niste, da vidite kako je moćan i snažan hip hop pokret bio u ono vrijeme krajem 80-ih i koliko se razvodnio i komercijalizirao do danas…
OK, film je malo bajat, priznajem, imao sam ga na sticku još krajem 2015. dok sam radio s izbjeglicama u Sl. Brodu, jednom sam ga počeo gledati i iz nekog razloga nisam ga odgledao do kraja. U međuvremenu se nagomilalo mnoštvo dobrih novih serija i filmova tako da mi je ovaj film nestao s radara, ali sinoć sam ga konačno pogledao u cjelini i cijelosti na HBO-u i dovoljno me impresionirao da napišem par riječi.
N.W.A. su bili jedna od najvažnijih gangsta rap grupa i rap grupa općenito svih vremena, pioniri svoga žanra i uzori stotinama bendova koji će doći kasnije. Iako su bili aktivni relativno kratko vrijeme, svega par godina, njihove pjesme na prva dva albuma, posebno na debiju po kome je film i nazvan, imaju važno mjesto u povijesti rap glazbe.
Film se dugo kuhao, izmijenilo se tu i scenarista i producenata i redatelja, no kad se dim razišao režija je povjerena F. Gary Grayu koji je surađivao s Ice Cubeom i Dr. Dreom još od početka 90-ih na režiji njihovih video spotova i filmova u kojima su glumili, iako je ozbiljan kandidat bio i John Singleton koji je režirao klasik „Boyz N’ Tha Hood“ početkom 90-ih.
Gray je obavio dobar posao radeći na scenariju Jonathana Hermana i Andree Berloff koji su bili nominirani za najbolji originalni scenarij na prošlogodišnjoj dodjeli Oscara. Scenaristi su vrlo uvjerljivo dočarali atmosferu odrastanja u crnačkim getima Los Angelesa sredinom i u drugoj polovici 80-ih: siromaštvo, beznađe, ratove bandi, bujanje tržišta droge te posebice policijsku brutalnost i represiju. Već u uvodnoj sceni filma vidimo drotove kako upadaju kod nekog sitnog dilera i to doslovno upadaju s oklopnim vozilom s ovnom montiranim naprijed kao na tenku, a članovi benda će biti maltretirani od strane bijelih policajaca u pauzi snimanja prvog albuma ispred zgrade studija samo zato što su stajali tamo, a droturija je to odmah protumačila kao udruženi crnački zločinački pothvat. Na temelju tog iskustva Ice Cube je napisao tekst za pjesmu „Fuck Tha Police“ koja će bend učiniti planetarno poznatim i, zar ste sumnjali, ne baš omiljenim u policijskim krugovima. Film prikazuje i scenu s koncerta u Detroitu kada su, prije izlaska na binu, lokalni policajci zaprijetili bendu da ne izvode tu stvar jer će biti belaja, a ovi su ih odjebali, izveli stvar i razvalili dvoranu nakon čega je murija koncert prekinula a N.W.A.-ovce odvela u pržun i time im priskrbila neviđen publicitet.
Prvi dio filma je sjajan: brz, dinamičan, s odlično montiranim scenama bendovih energičnih nastupa na kojima su razvaljivali. Nažalost, u drugom dijelu film jako pada u tempu, posebice pred sam kraj kada Easy-E saznaje da je HIV pozitivan i da ima još svega nekoliko mjeseci života. Tada film prerasta u klasičnog „tearjerkera“.
„Straight Outta Compton“ naglašava onu odliku koja je N.W.A. izdvajala od drugih, a to je da je bend bio sastavljen od pet jakih individua koje su se dokazale i kroz grupu i kao samostalni glazbeni rabotnici. Ice Cube je jedan od najboljih tekstopisaca u rap glazbi svih vremena, Dr. Dre je producent i čarobnjak „iza zastora“, DJ Yella je vrsan beat maker, MC Ren je osim emceeinga bio i dobar tekstopisac, a sve je to nadopunjavao Easy-E kao odličan reper i strašan frontmen koji je svaki njihov nastup činio napetim i ekspolozivnim, poput hoda po rubu litice. Dajem ruku u vatru da nikada ni prije ni kasnije nismo imali tako jaku rap ekipu okupljenu u jednom bendu.
Za ovo izvući trebaš imati i dobre glumce, a ovi mladci su se definitivno dokazali. Kod Ice Cubea nije bilo mnogo dvojbi: njegov sin O’Shea Jackson Jr. pljunuti je ćaća pa nije čudo da je starog izuo iz cipela. Jason Mitchell kao Easy-E također je fizički jako sličan liku kojega glumi, a dao mu je potrebnu snagu i energiju i uspio je čak i one cmizdrave scene učiniti uvjerljivima, dok mi Corey Hawkins kao Dr. Dre nije tako dobro sjeo. Aldis Hodge kao MC Ren i Neil Brown Jr kao DJ Yella nisu dobili dovoljno prostora i ostali su u sjeni one trojice. Bilo je tu i nekih prepucavanja po društvenim mrežama oko njihovog minoriziranja, no obzirom da su kao savjetnici na filmu bili Cube, Dre i Easyjeva udovica, to me ne čudi. Ali, vjerujem da je i njima kapnula dobra pinka od uspjeha filma i soundtracka jer se više nisu oglašavali…
Od ostalih uloga treba istaknuti uvijek sjajnog i pouzdanog Paula Giamattija kao menadžera benda Jerryja Hellera. Možda najdublja i najkompleksnija uloga u filmu bjelca koji je odmah u startu prepoznao potencijal benda, preuzeo ih, vodio ih kroz sve scile i haribde show biznisa, ali koji je zarađene pare dijelio na način na koji ih je dijelio Broj Jedan u Alanu Fordu: svakom jednako, samo što je njegova hrpica na neki volšeban način uvijek bila veća od drugih. 🙂 Giamatti je odlično portretirao čovjeka koji je „oženio“ bend za velike pare, ali unatoč tome dao je liku dušu, odnosno potrebnu dozu dimenziju empatije da možemo suosjećati s njim.
Kao i obično kod ovakvih biografskih filmova postavlja se pitanje koliko je ono što se u filmu prikazalo bilo istinito, a koliko su neke manje ugodne epizode jednostavno prešućene. Npr., film uopće ne doživljava žene kao bića koja nastanjuju naš planet, osim kada članovi benda pjevaju o „bitches i ho’s“ ili su groupies na njihovim razuzdanim tulumima. Dre je serijski zlostavljač žena s nebrojeno prijava od više partnerica zbog obiteljskog nasilja, no to je elegantno zgurano pod tepih. Momci su prikazani gotovo kao bezgrešni anđelčići, a eventualne zločestoće su pripisane Easyju, koji je rika jelena pa ne može da se brani te rap mogulu Sugeu Knightu koji je film vjerojatno gledao u zatvoru gdje čeka suđenje zbog ubojstva iz 2015.
Osim toga, gledajući film, čovjek stekne dojam da su N.W.A. došli niotkud, po duhu svetom valjda, jednostavno su se materijalizirali i poput alkemičara stvorili gangsta rap ni iz čega. Oni jesu bili nešto novo na zapadnoj obali, ali ne u okviru cijelog žanra. Ne spominje se tako nitko od njujorške škvadre: legendarni Ice-T, praotac gangsta rapa koji je utjecao na N.W.A. da krenu u tom fazonu, ne spominje se proboj rapa i hip hopa u mainstream kroz pojavu Run DMC te pogotovo Beastie Boysa. Konačno, ne spominju se ni legendarni i po mnogo čemu im slični Public Enemy, valjda zato što su svi oni s istočne obale, iz New Yorka, a te dvije škole američkog hip hopa nikada se nisu podnosile, što bi vam mogli posvjedočiti 2Pac i Notorious B.I.G. ako imate sposobnost razgovarati s mrtvima J, no uvjeren sam da su svi ti izvođači utjecali na Cubea i društvo.
No dobro, da je sve to ubačeno u film to bi bila mini serija, dva sata sigurno nisu dovoljna da se dobije baš cijela slika tog razdoblja. No, N.W.A. su zaslužili ovaj film zbog značaja koji su odigrali u razvoju rapa i hip hopa premda, kad se pogleda u kakvu se sprdnju taj žanr posljednjih godina pretvorio, možda bi im trebalo poručiti da su džaba krečili… 🙂
Nigger Hadžo
zlihadzoponovojase 