Ako ste čitali moj tekst o glazbenicima koji su nas napustili prošle godine, možda ste u tom moru imena preskočili ono Sharon Jones. Nije vam za zamjeriti, pored divova poput Bowieja, Cohena, Glenna Freya, no odličan prošlogodišnji dokumentarac o Miss Sharon Jones svakako bi trebali pogledati te se tako, makar i posthumno, upoznati s jednom sjajnom ženom i velikim borcem koju je rak gušterače otrgnuo s ovog svijeta taman kada se činilo da počinje probijati lokalne njujorške okvire i kreće u njegovo osvajanje…
Sharon Jones je bila čudna biljka. Žena je u glazbeni biznis ušla tek s 40 godina što je u današnje vrijeme instant zvijezda i zvijezdica neobično. Nije da nije imala aspiracije i ranije: kao velika vjernica, počela je još kao dijete pjevati po crkvama rodne Južne Karoline, no rane ambicije da pokuša nešto u show biznisu skršio joj je djelatnik izdavačke kuće Sony koji joj je otvoreno rekao da je „precrna, premala, predebela i prestara“ da bi postala uspješna pjevačica i tako ju totalno ubio u pojam. U životu se bavila svim i svačim, uključujući i posao zatvorskog čuvara, no kada je upoznala lidera benda The Dap-Kings, Gabriela Rotha, karijera joj je napokon krenula u dobrom pravcu. A onda se pojavio rak…
Tu negdje u priču ulazi Barbara Kopple, poznata redateljica dokumentarnih filmova za koje je dobila dva Oskara do sada. Ja ju znam po dokumentarnom filmu o ženskom country bendu The Dixie Chicks „Shut up & Sing“ od prije desetak godina koji prikazuje kako se bend našao na udaru konzervativnog country establišmenta nakon što su javno kritizirale Bushov napad na Irak. Barbara voli jake žene u svojim filmovima, pa je poziv da upravo ona radi film o Sharon nekako logičan.
Snimanje je započelo 2013., nakon što je Sharon, tada u 57. godini, saznala da boluje od raka gušterače te nakon što je otišla na operaciju kojom su joj odstranili dobar dio unutarnjih organa. Počinje simbolički rezanjem dreadova po kojima je bila poznata, i ta fizička metamorfoza odlično prati sve druge promjene koje će ju snaći u životu, od promjene prehrane nadalje, pri čemu ju najviše brine to što su ona i bend nekoliko puta morali odgađati rad na posljednjem albumu „Give the People what They Want“ iz 2014. kao i to što su morali otkazati velik broj svirki zbog njenog zdravstvenog stanja, a upravo od svirki su svi oni živjeli: Sharon, bend, menadžerica, njena zamjenica, nutricionistica te cijela Sharonina velika biološka obitelj.
Ali, u filmu nema kukanja. Sharon ne kudi sudbu hudu niti okrivljuje boga ili vraga za to što ju je snašlo. Ona rak prihvaća kao borac, žena koja se cijeli život borila protiv prepreka, od rasnih predrasuda do predrasuda zbog visine, pa je ovo još jedna prepreka koju treba preskočiti. I doista, takav pozitivan i optimističan stav jedini je ispravan: s takvim gledanjem na život, Sharon će uspjeti (nažalost samo privremeno) izaći na kraj sa zloćudnom bolešću, dovršiti album koji će postati njezin najveći uspjeh do sada i osvojiti nominaciju za Grammy za album godine te odraditi trijumfalni povratnički koncert u njujorškom Beacon Theatru.
Koppleova se nije zamarala kronološkim banalnostima praćenja Sharonine karijere od stoljeća sedmog. Umjesto toga, kroz voice-over iza scena njezinih odlazaka na kemoterapiju ili posjeta kući u Južnu Karolinu saznajemo nešto o njenom trnovitom putu do uspjeha, međutim Koppleovu zanima ono što se događa sada, u trenutku snimanja filma. Sličan pristup imala je i kod Dixie Chicksa: manje ju je zanimao njihov uspon na tron najpopularnijeg i najtiražnijeg country benda druge polovice 90-ih, a više reperkusije njihove javne tirade protiv Busha zbog čega su dospjele na crnu listu country radio postaja, koncerti su im redom otkazivani, a njihovi albumi javno su spaljivani. Sloboda govora uništila je karijeru tog benda baš kao što je rak uništio karijeru Sharon Jones i njezinog benda.
Koppleova također dobro zna da, kad imaš izuzetnu osobu ispred sebe, ne trebaš ništa drugo raditi nego uključiti kameru i pustiti Sharon da radi ono u čemu je najbolja – da bude Sharon. Svi drugi likovi gurnuti su u drugi plan, no ovdje se takav pristup isplatio jer žena doista gospodari ekranom. Trebate ju čuti kako se zajebava na svoj račun nakon što je ošišala dreadove i gleda se u ogledalo dok isprobava vlasulje u različitim bojama; trebate ju vidjeti u trenucima kada ju napusti optimizam pa počne histerizirati i psovati, što srećom ne traje dugo, trebate ju vidjeti u sjajnoj sceni kada negdje u Južnoj Karolini dođe do staje s kozama i počne im pjevušiti, a one ostave to što koze inače rade u staji i okupe se oko nje pozorno ju slušajući. Ima nešto u tom glasu što i životinje mogu prepoznati…
Ali ako želite vidjeti pravu Sharon, onda je to Sharon na stageu jer žena je kao stvorena za binu. Na početku filma vidimo ju na live snimcima iz vremena prije dijagnoze i to je bomba od žene: energična, stalno u pokretu, glasa sposobnog da izazove potres manjih razmjera, Sharon Jones je opravdala usporedbe s legendarnim Jamesom Brownom. A iza sebe je imala sjajan bend koji, u najboljoj Brownovoj tradiciji, spaja soul, r&b i funk u zapaljivu i eksplozivnu smjesu koja količinom energije može oduvati većinu današnjih izvođača. Ako mi ne vjerujete na riječ, ima na You Tubeu tona video zapisa koji to potvrđuju.
Sjajna je scena snimljena neposredno pred početak njenog nastupa u Beacon Theatru kada vidimo Sharon u backstageu svu nervoznu i istremiranu kako nervozno vrti u ruci čašu vode, nesigurna hoće li na prvom nastupu nakon dugo vremena moći biti ona stara. I onda čujemo glas MC-ja benda kako ju doziva: „Dame i gospodo, Miss Sharon Jones, žena koja se najebala majke raku!“ 🙂 . Izlazi na binu uz ovacije publike i, kao da se protekle dvije godine baš ništa nije dogodilo, održi koncert za pamćenje.
A kao kontrast tome imate scenu kada Sharon prisustvuje nedjeljnoj misi u nekoj maloj njujorškoj crkvici s 30-ak drugih ljudi i u jednom trenutku svećenik ju pozove da im nešto otpjeva. I ona pristaje, kreće s gospel klasikom „His Eye is on the Sparrow”, u početku se malo muči, kao da polako postiže radnu temperaturu, no onda krene punom snagom, s tim sjajnim glasom, i doslovno razvali. Energija i snaga koju je demonstrirala pred tih 30-ak ljudi jednaka je energiji koju pruža tisućama ljudi u velikim dvoranama. To je najbolje opisala jedna od back vokalistica benda rekavši da je „na bini Sharon poput vlaka – najbolje da joj se maknete s puta!“ 🙂
Pa ipak, scena koja će mi najduže ostati u sjećanju je intimni razgovor sa Sharon dok u ruci drži Voice časopis s njom na naslovnici i naslovom „Soul Survivor“. Dok razmišlja o pokojnoj majci suze joj krenu na oči, a ona počne pjevati još jedan gospel standard, „May the Work I’ve Done Speak for Me“, sjajnu i moćnu stvar koja govori o tome kako će ono što smo napravili za života zauvijek ostati kao sjećanje na nas jednom kada napustimo ovu dolinu suza.
Dok se film snimao to se još nije znalo, ali upravo će ta stvar ostati savršen epitaf jednoj izuzetnoj osobi koja je cijeli život rušila barijere: društvene, glazbene, pa za neko vrijeme i zdravstvene. Sharon Jones je bila sjajan glazbenik, ali još važnije od toga, bila je borac do kraja i nikada se nije predavala. I kao takvu ju treba pamtiti, a Barbara Koppel nam je ovim sjajnim dokumentarcem to i omogućila.
Hadžo na rakovoj obratnici
zlihadzoponovojase 