Kopam ja tako po nekim stickovima koje dugo nisam koristio i naiđem na neki zaboravljeni folder s naslovom „Dokumentarci“. I vidim da je tu nekoliko dokumentaraca iz 2015. godine o Pulpu, Manic Street Preachersima i još neki koje sam pripremio za gledanje još dok sam radio s izbjeglicama i živio u Slavonskom Brodu ali sam jednostavno zaboravio na njih. Jedan od njih, prvi kojeg sam pogledao, je dokumentarac o jazz i soul ikoni i aktivistici za prava crnaca Nini Simone koji zaslužuje da napišem nešto o njemu…
Kao i većina nas rođena 70-i-neke, za Ninu Simone sam prvi put čuo 1987. kada se na top
listama ponovo našao njezin klasik „My Baby just Cares for Me“ zahvaljujući tome što je bila korištena u reklami za Chanel parfem. Možda se sjećate, druga polovica 80-ih donijela je velik broj reizdanja klasika zahvaljujući korištenju u reklamama, a posebno je tu prednjačio Levis 501 u čijim smo reklamama mogli čuti „Stand by Me“ Ben E. Kinga, „I Heard it through the Grapewine“ Marvina Gayea ili „When a Man Loves a Woman“ Percyja Sledgea. Tako je i „My Baby…“ uspješno uskočila na taj vlak, bio je tu i super animirani video spot, a svijet se barem nakratko ponovo sjetio velike jazz i soul pjevačice koja je u tom trenutku bila gotovo zaboravljena.
Kad slušate tu stvar, odmah čujete sve ono što je obilježavalo glazbu Nine Simone: senzualan soul bariton, jazzy stvar s prekrasnom dionicom na klaviru ali i snažan utjecaj klasike. Nina Simone je, između ostalog, bila velika i zato što je strogoću klasike uspjela uklopiti u improvizatorski, slobodarski duh jazza i sve to nadograditi iznimnim vokalom. Bila je popularna, bila je obožavana, ali težak karakter, obiteljsko nasilje i radikalni politički stavovi uspjeli su joj uništiti karijeru. A kako se to dogodilo, dočarava nam ovaj film redateljice Liz Garbus.
Pitanje iz naslova filma je stvarno pitanje koje je velikoj pjevačici postavila aktivistica za prava crnaca, pisac i pjesnikinja Maya Angelou, u tekstu u časopisu „Redbook“ 1970. I doima se prikladnim: film počinje scenom s Nininog povratničkog nastupa na festivalu u Montreuxu 1976. gdje ju vidimo kako izlazi na scenu uz veliki pljesak publike, pokloni se, a zatim stoji i zuri negdje u prazno tupog i beziizražajnog pogleda. Potom sjeda za klavir i nastavlja buljiti u prazno, publika se počinje nakašljavati, a onda netko iz publike poviče: „Spremni smo, Nina“ i tek kao da ju je to probudilo iz sna, nasmijala se, obratila se okupljenima s riječima: “Jedini način da vam kažem tko sam ovih dana je kroz pjesmu” i krenula svirati. I to je zvučalo, pa, čarobno…
A što se zapravo dogodilo Nini Simone, talentiranoj pijanistici koja je još kao mala sanjala da bude prva crna klasično obrazovana pijanistica koja će nastupiti u slavnom Carnegie Hallu? U ovom dokumentarcu koji više manje kronološki prati životni put Nine Simone od siromašnog odrastanja u segregacijom i rasnim pitanjima opterećenog malog gradića Tyrona u Sjevernoj Karolini preko strelovitog uspjeha i bogatstva koje joj nije donijelo sreću, naprotiv; angažmana u radikalnom pokretu za prava crnaca koji joj je doslovno uništio karijeru; obiteljskog nasilja te kasnijeg postepenog „povratka otpisane“.
Tri su ključne točke ovog dokumentarca koje pojašnjavaju Ninin uspon i pad: prvi je obiteljsko nasilje kome je bila izložena od strane muža Andyja Strouda, bivšeg policajca koji joj je postao menadžer. Stroud je bio sposoban menadžer koji je Nininom karijerom upravljao čvrstom rukom, ali je ta čvrsta ruka bila i teška, što je Nina više puta osjetila na vlastitoj koži (jednom prilikom ju je pretukao, uperio joj pištolj u glavu i potom ju silovao. Krasan mužić 🙂 ). A što je najgore, i Nina će poprimiti takve karakteristike pa će se i sama pretvoriti u bullyja u odnosu prema svojim bližnjima, prije svega kćerki Lisi Simone Kelly koja se često pojavljuje u filmu ali je ujedno i njegova izvršna producentica.
Drugi važan aspekt Nininog djelovanja je podržavanje borbe za prava crnaca. S rasizmom se susretala od malih nogu, a zanimljivo je da ju, iako je bila sjajna pijanistica, nisu primili na prestižni konzervatorij u Philadelphiji, najvjerojatnije zbog boje kože. Aktivirala se u pokretu za građanska prava u Americi no, za razliku od Martina Luthera Kinga koji je zagovarao razgovore i suradnju s bijelcima, Nina je zaglibila u ekstremni radikalizam Malcolma X i Crnih pantera koje su se zalagale za sukobe, konfrontaciju i nasilje prema bijelcima, čak do odcjepljenja „crnih država“ od Amerike, a Nina je snažno artikulirala takav nasilan stav zbog čega joj je karijera otišla u trokurac: radio stanice su ju izbjegavale, koncerti masovno otkazivani, a oni rijetki na kojima je nastupala bili su više politički skupovi nego klasični koncerti. Pa ipak, sjajne pjesme poput „Mississippi Goddam”, „Backlash Blues” ili „To be Young, Gifted and Black” smatraju se najvažnijim pjesmama pokreta.
Treći aspekt koji pokušava odgovoriti na pitanje što se dogodilo s gđom Simone je njezino mentalno zdravlje. Usamljenost koju je osjećala još odmalena dok je vježbala Bacha, Chopina i ostale klasičare sedam-osam sati na dan dok su se druga djeca igrala godinama je samo rasla, tu želju da bude prihvaćena nije mogla ostvariti ni u obitelji nasilnika ni u nasilnom i segregiranom društvu i moralo je negdje puknuti. Nini je tek u 90-ima dijagnosticiran bipolarni poremećaj, manična depresija i ostali medicinski termini do tada nepoznati i nekorišteni koji stručno terminološki oslikavaju s kakvim se demonima Nina borila cijelog svog života.
Liz Garbus je imala Nininu kćerku kao izvršnu producenticu i kao glavni izvor informacija, a to automatski znači i pristup rijetkim i nikada do sada objavljenim live zapisima. Neki snimci su stvarno genijalni, poput Nininog nastupa u holivudskoj vili tada mladog Hugha Heffnera (da, ne biste vjerovali, i Hugh je nekad bio mlad J) gdje za klavirom izvodi svoj veliki hit „I Loves You, Porgy“ kao jedina crna osoba tamo, tu su i rijetki snimci s njenih koncertnih nastupa i političkih marševa, no apsolutni dragulj cijelog filma su snimci iz Nininog dnevnika koji je vodila godinama i u kojima se ogoljela do koske. Ti dnevnički zapisi pokazuju ženu koja je užasno htjela biti prihvaćenom ali nije znala kako to postići.
Zanimljivo je i uključivanje njezinog bivšeg muža u film. Strout otvoreno govori o tome da ju je tukao i da je bio nasilan ali, kao i svi nasilnici, pokušava to opravdati Nininom nemarnošću prema karijeri, prema obitelji… U osnovi, on kaže da ju je samo pokušavao dovesti u red, pa ako je koji put i pao koji udarac, šamar, prijetnja pištoljem…To je, je li, za njezino dobro. Uvijek mi je fascinantno kako nasilnici mogu naći opravdanje za svoj teror, ali su mi još fascinantnije žene (znam ih preko nekoliko) koje su takvo nasilje trpjele godinama, neke i dan danas, također opravdavajući postupke nasilnika: „Ma inače je on dobar, ali kad malo popije/kad ima loš dan na poslu/kad hrvatska reprezntacija izgubi utakmicu…Dalje dopunite sami. Tih „kadova“ ima maltene svaki dan…
Ako bih tražio dlaku u jajetu, onda je to činjenica da je Ninina vlastita nasilna strana donekle gurnuta pod tepih. Spominje se tek uzgred da je tukla svoju kćerku ali se to ne elaborira, da je bila teška, ponekad okrutna prema svojim suradnicima i prema publici, ali se uopće ne spominju mnogobrojni incidenti opisani u dvjema autobiografijama o Nini Simone u kojima je ona pištoljem u ruci prijetila čak i prodavaču u trgovini na javnom mjestu jer nije bila zadovoljna kvalitetom cipela koje je kupila. OK, vjerojatno bi svaka kćerka htjela poštedjeti majku i sakriti takve njene javne „podvige“, ali takvi detalji pokazuju koliko je Nina Simone bila složena, kompleksna, pa i sjebana ličnost.
A to dokumentarac Liz Garber u najvećem dijelu nije pokušao sakriti. Nina Simone je prikazana kao ono što je doista bila: genijalna umjetnica, „visoka svećenica soula“ kako su joj tepali i američko nacionalno blago čiji sjaj i uloga u povijesti nikada neće potamnjeti. Ali, Nina je bila i konfliktna osoba, koju su mučili unutarnji i vanjski demoni te je onda ona mučila druge. Bila je i žrtva i nasilnik u isto vrijeme i taj Dr. Jeckyl/Mr. Hyde sindrom vrlo je dobro prikazan, kao i zapaljivo razdoblje 60-ih kada je Americi prijetio novi građanski rat na kojem se, u prvim borbenim redovima, vidjela i sama Nina.
U svakom slučaju, dokumentarac koji vrijedi pogledati.
Hadžo kojemu se ništa ne događa
zlihadzoponovojase 