Netflix je sredinom siječnja objavio cijelu prvu sezonu svoje nove serije „A Series of Unfortunate Events“ prema istoimenoj seriji knjiga Daniela Handlera. Ekstravagantna, otkačena i vizualno izuzetno zanimljiva, serija namijenjena i djeci i odraslima istovremeno je i smiješna i depresivna, puna zanimljivih fora ali nažalost prebrzo dosadi…
„A Series of Unfortunate Events“ Daniela Handlera je serija od 13 knjiga koje su se pojavile krajem 90-ih u vrijeme kada su se knjige za djecu i mlade prodavale u tonama. Iako je i ova franšiza bila uspješna, nekako je ostala u sjeni serijala o Harryju Potteru ili „Kronika iz Narnije“, da ne spominjem obnovljeni interes za Tolkienovog „Gospodara prstenova“. Prije desetak godina snimljen je i film prema motivima prvih nekoliko knjiga i, iako je bilo zamišljeno da to bude trilogija, nakon katastrofalnog rezultata na kino blagajnama nastavci su otkazani. Imali ste prilike gledati taj film i na našoj televiziji, moram priznati da ja nisam izdržao do kraja: odurni Jim Carrey i nepodnošljiva Meryl Streep jednostavno su bila dva prevelika ega na jednom mjestu i doslovno su isisali sav zrak i svu krv iz potencijalno zanimljivog ostvarenja.
No, ono što film nije učinio sada će pokušati televizija: uvijek agilni Netflix prije nekoliko je godina krenuo u adaptaciju svih 13 knjiga koje će podijeliti u tri sezone i 26 epizoda, po dvije epizode za svaku knjigu. Scenarij za seriju napisao je sam autor, Handler, a kao showrunneri pozvani su TV scenarist Mark Hudis i poznati filmski redatelj Barry Sonnenfeld koji je i režirao četiri epizode. Prva sezona od osam epizoda pokriva prve četiri knjige, a u skladu s Netlixovom praksom istovremenog lansiranja kompletne sezone na svojoj platformi, pojavila se u cjelini i cijelosti sredinom siječnja. Dakle, toliko je vruća da se još puši… 🙂
O čemu je tu zapravo riječ? Serija prati dogodovštine djece obitelji Baudelaire, najstarije Violet, njenog brata Klausa i bebe Sunny, čiji roditelji stradaju u tajanstvenom požaru pa ih vlasti daju na brigu različitim starateljima, sve odreda osebujnim, čudnim i uvrnutim likovima. Najgori od svih je Grof Olaf (Neil Patrick Harris), propali glumac sa svojom kazališnom trupom, zapravo bandom baraba, kriminalaca i probisvjeta, koji ih prvi usvaja sa samo jednom misijom: riješiti se klinaca i dokopati ogromnog nasljedstva Baudelaireovih. Nakon što mu propada inicijalni plan, on počinje pratiti djecu dok putuju od staratelja do staratelja maskiran u različite likove, no svi njegovi dobro promišljeni planovi nasukaju se na sprud dječje inventivnosti, zaigranosti i inteligencije. Ovako na brzinu prepričano ne djeluje baš bog zna kako zanimljivo, klasično štivo za djecu, right? Wrong! Po mnogočemu ovo je serija za odrasle, zbog čega sam ju uostalom i počeo gledati, a ja sam dijete bio još u vrijeme dok je car Petar Veliki harao Evropom…
Prvo što je zanimljivo je vizualna komponenta. Serija je skupa, to se vidi, ali izuzetno vješto elaborirana. Postavljena u neko nedefinirano mjesto (neki kažu Boston) i u nedefinirano vrijeme u kome se moderna tehnologija susreće s arhaičnim čudesima, serija se doima kao da ju je radio Tim Burton, kao neka čudna kombinacija „Edwarda Scissorhanda“ i „Alice u zemlji čuda“. Neo-viktorijanski, gotički stil osim s Burtonom vuče poveznicu i sa samim Sonnenfledom koji je režirao oba filma „Adams Family“, posebice u prve dvije epizode kada se radnja odigrava u mračnom, ruševnom dvorcu Grofa Olafa. Ima tu nešto i od Terrya Gilliama, poznatog redatelja i bivšeg Montypythonovca, čiji se uticaj iz filmova poput „Brazil“ ili „12 majmuna“ također vidi (sklonost impozantnim građevinama, snimanje iz čudnih kuteva…).
Serija ima i svoga naratora, Lemonya Snicketta (Patrick Warburton), no razliku od većine drugih serija gdje čujemo naratorov glas u pozadini, ovdje se on osobno pojavljuje i to obilato. Na početku svake epizode tako će vam prepričati sadržaj prethodne, uvesti vas u priču, a svako malo će iskočiti iza nekog grma, iz šahta, na plaži ili u izgorjeloj kući Baudelaireovih. Narator (koji postoji i u knjizi) pojašnjava i povezuje neke događaje, komentira i zajebava se obraćajući se izravno kameri, a najbolji je kad na početku svake epizode savjetuje gledatelje da promijene kanal i gledaju nešto drugo, a ne ovu gomilu tuge, jada i čemera kako sam opisuje seriju. Uvodna pjesma „Look Away“ koju izvodi Harris također vas poziva da gledate nešto drugo, kao i stvar koja svira na kraju svake epizode a u kojoj se pjeva kako na svijetu nema pravde i sreće. Ne možete reći da niste upozoreni…
Serija je puna postmodernih referenci. Iako se doima kao da se odvija u viktorijansko doba, tu su reference na kupovinu preko interneta, Uber, Jamesa Browna, Hermana Melvillea (kako tko? Pa autor „Moby Dicka“, jedinica iz strane književnosti 🙂 )… U jednom trenutku Grof Olaf autoreferencijalno kaže u kameru kako više voli Tv serije od filmova, s čime se slažem. Crni humor je dosta prisutan u seriji (kada Olaf opisuje majku djece, kaže za nju da je bila iznimna žena i lako zapaljiva, a u jednom trenutku govori djeci: „Ja ću vam biti otac kojeg nikad niste imali“, na što oni odgovaraju: „Imali smo oca“ 🙂 ) kao i gomila apsurdizama po čemu serija podsjeća na Monty Pythona. Kada pojašnjava izraz “najbliži rođak”, Grof Olaf to objašnjava činjenicom da živi samo 5 km dalje od mjesta izgorjele vile Baudelaireovih, u cijeloj drugoj epizodi likovi raspravljaju o razlici između „bukvalnog“ i „stvarnog“ itd. Ima još sličnosti s legendarnim letećim cirkusom: jedan od staratelja zove se Montgomerry Montgomerry, skraćeno Monty, a bavi se zmijama i u svojoj kolekciji ima i, pogađate, velikog pitona.
Samo ime obitelji očita je referenca na velikog francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea čije kapitalno djelo „Cvjetovi zla“ je također moglo poslužiti kao duhovna inspiracija za seriju. A čekajte tek kad u sedmoj epizodi upoznate vlasnika pilane kojega glumi ni manje ni više nego Don fuckin’ Johnson, Da, ONAJ Don Johnson, zar postoji ijedan drugi? 🙂 Ne znam kako to nadmašiti u sljedećim sezonama, osim ako nekako ne uspiju angažirati Davida Hasselhoffa…
Glumci su tako-tako. Harris malo preglumljuje u ulozi Grofa ali činjenica je da je to najzabavniji lik u cijeloj priči, najbolje napisan i s najboljim lajnama. Po njemu će se serija vjerojatno pamtiti. Nažalost, troje glavnih glumaca mi nisu sjeli: klinac previše liči na Harryja Pottera cirka oko trećeg ili četvrtog filma, njegova starija sestra je simpa cura ali ništa više od toga, dok je najzabavnija beba Sunny koja govori nekim svojim nikom razumljivim „bebojezikom“. Ostali glumci uglavnom su uvjerljivi u svojim manjim ulogama i šteta je što neki od njih, poput Aasifa Mandvija u ulozi ujaka Montyja s onim cool dalijevskim brčićima, nisu izdržali više od jedne epizode…
Serija je općenito vrlo mračna i depresivna za jednu dječju seriju, složit ćemo se, a to je potcrtano i brojnim scenama nasilja. Šamar koji Grof opali Klausu u prvoj epizodi došao je toliko neočekivano i odjeknuo tako jako da sam ga i ja osjetio ispred monitora 🙂 , a serija je puna ubijanja (uglavnom posvojitelja djece), od kojih su neka prilično okrutna i gnjusna, kao što je ubojstvo ujne Josephine na kraju šeste epizode.
Pa je li to onda uopće serija za djecu, upitat će se netko nakon što je pročitao sve ono gore? Ipak jest. Cijela je serija prikazana iz dječje perspektive u kojoj su djeca pametna, sposobna i vlastitom kreativnošću se izvuku iz svake nevolje dok su odrasli uglavnom zli ili nesposobni. Iskreno, smeta mi didaktički karakter serije: svaki put kad se pojavi neka riječ koja bi možda bila nejasna mlađoj gledateljskoj populaciji, netko iz serije će se osjetiti pozvan da ju protumači (najčešće narator). OK, čovjek nauči i ponešto zanimljivo, npr. da latinski izraz „loco parentis“ ne znači da imate lude roditelje već „umjesto roditelja“ 🙂 , ali pretjerana ponavljanja ubijaju željeni efekt.
Najveći prigovor koji imam je što je struktura serije tako repetitivna. Svaka priča može se svesti na sljedeće: djeca dobiju staratelja – Grof Olaf se pojavi, loše maskiran – odrasli ne vjeruju djeci da su u opasnosti – staratelj biva ubijen – djeca uspiju nadmudriti Grofa i osujetiti mu planove – on bježi – djeca završavaju kod novog staratelja – Olaf se ponovo pojavljuje pod novom maskom i sve kreće ispočetka. Kad dođete do pete epizode (treća knjiga), počinjete se lagano dosađvati.
No, serija ima dovoljno aduta da joj ukažete povjerenje svih osam epizoda. Prva epizoda je fenomenalna, ostale jako variraju, ja vam predlažem da seriju gledate dvije po dvije epizode, kao jednu cjelinu, pa ako vam se prve dvije dopadnu, vjerojatno će vam se dopasti i ostatak, ako ne, odustanite od daljnjeg gledanja. Meni je ovo unatoč predvidivosti i povremenom zapadanju u dosadu i monotoniju ipak simpatična serija. Ako ništa drugo, razlikuje se od svega što na TV-u možemo vidjeti u posljednje vrijeme…
Nesretni Hadžo
zlihadzoponovojase 