Škrtice, Škrtice (Lampshade Media, 2016.)

 cd-skrtice

Škrtice ne škrtare s bučnim gitarskim riffovima, valjajućim grooveom i karakterističnim Canetovim tekstovima i isporučili su jedan od ponajboljih domaćih (i regionalnih) albuma prošle godine. 

O bendu Škrtice prvi sam put pisao još u listopadu 2014. na starom blogu kada sam ih najavio kao možda prvu pravu supergrupu na ovim prostorima. Škrtice čine Cane iz Partibrejkersa kao vokal, Kole iz Velikog prezira i Boris iz Jarbola na gitari te Danilo bubnjar i Boško basist, ritam sekcija benda Straight Mickey and the Boyz. Glazbenici iz tri različite generacije, različitih senzibiliteta i muzičkih backgroundova, ali koji iskreno vjeruju u rock kao glazbu koja još uvijek nije za staro željezo.

Cijela priča započela je kad su Partibrejkersi počeli održavati probe u legendarnoj zgradi BIGZ-a u Beogradu gdje su počela i druženja s mladim glazbenicima, predstavnicima nove srpske scene, pa su tako momci iz benda Straight Mickey and the Boyz pozvali Caneta kao svog velikog idola da zajedno snime jednu pjesmu. Cane je pristao jer je već izvjesno vrijeme planirao napraviti jedan side projekt izvan Brejkersa: imao je neke tekstove za koje je smatrao da nisu za njegov matični bend pa su krenuli malo da prčkaju po njima, onda su im se na probama priključili Boris i Kole i cijela priča se zakotrljala.

Bend je od samog početka izazvao velik interes javnosti ili, da upotrijebim staru hrvatsku riječ još iz vremena naših kraljeva, hype 🙂 , no dosta je vode proteklo Dunavom dok se album konačno nije pojavio. Ja to pripisujem obavezama s njihovim matičnim bendovima: Brejkersi su upravo u to vrijeme dovršavali svoj posljednji album „Sirotinjsko carstvo“, Mickey i dječaci su dovršavali svoj jako dobar debi album, a Kole i Boris su bili tražena roba kao snimatelji i producenti. Čekanje je konačno dovršeno pred sam kraj prošle godine kada se na tržištu pojavio debi album jednostavno naslovljen imenom grupe u izdanju agilne izdavačke kuće Lampshade Media.

Kao „škrtičnjak“ poslužili su beogradski studio O gdje je album snimljen i Koletov najbolje naslovljeni studio na ovim prostorima, Šamarčina u Vrbasu, gdje je miksan. Donosi deset pjesama ukupnog trajanja 52 i pol minuta i najkraće bi se mogao opisati kao bomba koja je upravo detonirala, poput teksta jedne od pjesama, „Tik-tak“. Sve ono što je ekipa najavila svojim demo snimcima, na ovom albumu su uspješno prenijeli u dugosvirajući format: iskustvo koje nose na grbači, ali i spremnost za eksperimentiranje, za izlazak iz svoje zone komfora i za ples na žici bez zaštitne mreže. Tri generacije glazbenika izvrsno se nadopunjuju i uživaju u svirci zajedno, i ta kombinacija sirovosti, iskrenosti ali i opuštenosti itekako se osjeti.

skrtice-1

Krenimo od vokala. Cane je Cane, on je u prvom planu kao unikatan i specifičan vokal i najviše je bilo dilema hoće li to naškoditi Škrticama obzirom da ga je nemoguće odvojiti od glazbe Partibrejkersa. Kao vokal i autor većine tekstova ovdje, Cane je nastavio sa svojim kratkim, jezgrovitim i oštrim „canizmima“ kojima secira društvenu situaciju i svakodnevnicu oko sebe: tekstovi o slobodi, ljudskosti i nadi koje se polako gube, o vremenu koje neumitno prolazi… Mora se priznati da se Cane dosta potrudio izaći iz šablona i pjevati drugačije nego s Brejkersima, opuštenije i rasterećenije, bez da izgubi žaoku po kojoj je poznat.

Cane se prilagodio drugačijem okruženju koje mu je ostatak Škrtica ponudio. Ispostavilo se da se, unatoč razlici u godinama i senzibilitetima, ekipa odlično razumije i nadopunjuje. „Škrtice“ zvuči poput dugog neprekinutog jam sessiona s jako mnogo energije i eksperimentiranja sa žanrovima gdje svatko od igrača donosi nešto svoje i onda to zajednički pretaču u bend. Album je eksplozivna kombinacija klasičnog rhythm and bluesa, bluesa, hard rocka, punka, grungea i psihodelije. Kole i Boris se izmjenjuju kao leadovi na gitarama i donose ogromnu količinu energije, oštrih, sirovih i plamtećih riffova ali i sklonosti eksperimentiranju i jammiranju, što je posebice odlika Borisovih Jarbola. Mlada ritam sekcija je postojana kano klisurina, poput buldožera gazi sve pred sobom i daje ubitačan ritam koji razvaljuje čak i u onim rijetkim lakšim trenucima na albumu kakvi su, primjerice, „Kulise“, meni jedna od najdražih još od vremena kada je bila samo demo snimka ili mračni, sedmominutni psihodelični blues „Horizonti“.

 

Zapravo, čak pet pjesama na albumu traje preko šest minuta, i upravo su to stvari na kojima posebno dolazi do izražaja stvaralačka alkemija svih članova Škrtica na kojima su dobili najviše prostora da pokažu što znaju u sviračkom i skladateljskom smislu. Tour de force albuma su „Mudrolije“, osmominutni raspašoj koji iz uvodne psihodelije lagano prelazi u bučni garažni rock, a svakako treba izdvojiti i završnu „Tik tak“ koja i glazbeno i tekstualno idealno zaokružuje album, uz Canetovo grlato upozorenje kako „Sve što potiskuješ preti da eksplodira!“.

Što se mene tiče, album jest eksplodirao. OK, mogu mu zamjeriti par pjesama u kojima se duh Partibrejkersa možda čuje više nego što bi trebao (uvodne „Vreme“ i „Zaborava nema“ te hard blues „Moja ljubav je teška“ koja kao da je sišla s njihovog trećeg albuma), ali i te se stvari lijepo uklapaju u cjelinu kakva su „Škrtice“. Nema tu mnogo mudrovanja, pa ni otkrivanja tople vode: ovo je pošten rock album, odsviran srcem i mudima, koji vraća vjeru svakom ljubitelju glasnog i žestokog gitarskog zvuka da ovaj žanr još nije otišao u tri pičke materine, iako je na najboljem putu… 🙂

 

A što se budućnosti Škrtica tiče, tu je sve otvoreno. Većina stranih supergrupa nije dugo trajala – neke zato što su od početka i bile zamišljene kao usputna postaja u karijerama matičnih bendova, no većina njih bi jednostavno implodirala pod teretom nabildanih ega. Nadam se da se ovoj grupi to ipak neće dogoditi: Brejkersi kao veliki bend albume objavljuju rijetko, svakih pet-šest godina, Prezir i Jarboli više nisu jako aktivni ni diskografski ni koncertno, jedino su Mickey i bojsovi aktualni na oba plana i jašu na valu svog vlastitog hypea. Ima tu dakle dosta prostora za Škrtice, a ohrabruje i činjenica da na živim nastupima izvode i pjesme koje se nisu našle na ovom albumu, a navodno ih imaju preko nekoliko snimljenih, što znači da drugi album uopće nije nemoguća misija.

Kad je riječ o porciji dobrog, kvalitetnog rocka, Škrtice na svom debiju definitivno nisu škrtarile…

Škrtac Hadžo

https://www.facebook.com/skrticnjak/

Ovaj unos je objavljen u Recenzije albumića. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s