The Wing Singers Gospel Choir @ Donjogradska sinagoga, 22. 02. 2017.

p1000783

Čak i nevjernik i otpadnik poput mene koji iskonski mrzi sve što ima veze s crkvom nije mogao ostati imun na glasovne i, hm, fizičke čari mađarskog duhovnog zbora The Wing Singers Gospel Choir koji je sinoć nastupio u bivšoj donjogradskoj sinagogi u sklopu koncertnog ciklusa Osječke glazbene srijede. 

Zna se da su rijetki petci (ili srijede) kada moje kopito prekorači prag neke od crkvenih ustanova, a obično je riječ o koncertima koji mi se učine dovoljno zanimljivim i vrijednim jebade. Prošle sam godine tako gledao nastup HPD-a Lipa u konkatedrali, a u crkvi kod Mignona gledao sam nastup Zagrebačkih solista. Dovoljno za jednu godinu, ne? Uostalom, i većina tzv. velikih Hrvata crkvu posjeti dvaput godišnje, za Uskrs i za Božić (nemaju vremena češće jer se bore za svoje lažne braniteljske povlastice, uhljebništvo u nekoj od državnih firmi, ograničavanje prava drugima i drugačijima, smjenjuju ravnatelje HAVC-a i slične aktivnosti izdašno sponzorirane od strane države)…

A još kad imate mješoviti zbor sastavljen od 30 članova, uključujući preko nekoliko zamamnih mladih dama, nije čudo da sam se ukazao u sinagogi. Dvorana je bila gotovo puna, ali prvi red bio je prazan pa me drug Bobić poslao tamo uz napomenu, znajući kakav sam, da će mi dati tabletu za smirenje ako bude trebalo. Nakon što sam se smjestio, prošetao sam po dvorani i detektirao najlakšu rutu bijega ukoliko dođe do potrebe za tim. Uza zid u dnu dvorane se nije moglo ići jer je tamo bio smješten miks pult, ali između zadnjeg i predzadnjeg reda klupa postoji širok prolaz da se kroz njega može zdimiti. Sinoć mi to nije trebalo, ali je korisno znati za ubuduće…

Inače, zbor The Wing Singers Gospel Choir čini skupina mladih glazbenih entuzijasta koje su 2012. godine u Pečuhu okupili osnivač i voditelj zbora Hermann Pastika i dirigent zbora Szabolcs Balásy. Svi su članovi mađarske kršćanske zajednice mladih ili tako neke sekte kojima je cilj približiti gospel glazbu i zborsko pjevanje mladim generacijama kroz česta gostovanja i sudjelovanja na humanitarnim koncertima. Ovo im je drugo gostovanje u Osijeku u posljednjih šest mjeseci, prošle godine su sudjelovali na natjecanju zborova Croatia Cantat gdje su osvojili zlatnu nagradu za interpretaciju duhovne glazbe, a dirigent zbora Balásy dobio je i nagradu za poseban umjetnički dojam.

p1000792

Zbor je nastupio uz glazbenu pratnju Balásyja za klavirom, bio je tu i jedan momak s cvikama koji je lupao u cajon, a alfa i omega zbora Hermann Pastika, osim što i sam pjeva, u nekoliko je navrata pokazao i da je dobar saksofonist. Početak nastupa bio je poprilično dosadan. Ekipa je nanizala nekoliko srcedrapajućih baladetina kakve vjerojatno ni ocvale vedete poput Mariah Carey ili Celine Dion danas ne bi snimile. „I Believe I Can Fly“ R. Kellyja uvijek je očajna bez obzira tko ju izvodi (a izvode ju svi zborovi svijeta, manje više), a o onih nekoliko mađaronskih popevki bolje je ne trošiti tipkovnicu. Reći ću samo da su izveli i jednu autorsku skladbu klavirista i zborovođe napisanu za potrebe rock mjuzikla „Zrínyi 1566“, no ako to ima veze s rock glazbom, ja sam mladi papa… Taj dio zaključen je još jednim modernim gospel standardom, „You Raise Me Up“ Josha Grobana, koji također zvuči ljigavo, ali ajd’ bar sam uživao u atributima prsate plavuše koja je tu stvar otpjevala. Drug Š. i ja smo se poslije koncerta složili da bi tu plavušu rado okrenuli na roštilju…da smo 10 ili 20 godina mlađi. Ovako matori, mogli bi ju eventualno zamoliti da nam nešto skuha… 🙂

Taj prvi dio koncerta bio je žešća debilana, no onda – aleluja! – ekipa je ubacila u višu brzinu. Došao je onaj momak koji udara u cajon i koji je digao ritam cijeloj priči, a zbor se iz uspavanki prebacio u izvedbu življih, bržih i energičnijih stvari koje su izazvale i dobru reakciju publike. Tradicionalni afroamerički standard „Happy Day“ zvučao je uzvišeno i dovoljno glasno da ga se čuje do neba, što je valjda i svrha te pjesme, a meni je jedan od highlightova cijelog nastupa bio njihov spoj gospela i hip hopa u temi „Most Élsz“ u kojoj je jedan muški član zbora repao (na mađarskom!) iznad zborske pratnje, a drugi je stao ispred mikrofona i pokazao svoje sposobnosti kao human beatbox. Priča iz mađarskog geta, znam da kad ovo čitate to zvuči kafkijanski ili montipajtonovski, ali možda baš zato što je totalno uvrnuto i opičeno, to super funkcionira. Ne zajebavam se!

U skladbi „Beautiful“ B. J. Putnama jedan lik iz zbora zamijenio je maestra Balásyja na klaviru i to je odlično zvučalo, nabijeno ritmom i energijom poput kakvog dance/pop hita The Pointer Sisters iz 80-ih ali s kršćanskim tekstom. „Into Jesus“ je dao priliku muškim članovima zbora da se malo iskažu (veći dio nastupa nekako su ostali u debeloj sjeni svojih kolegica), stvar nosi žovijalni piano kao iz nekog vodvilja ili kabarea, a tekst „Hey you, I’m into Jesus“ dođe mu ga nešto kao vizit karta ovog benda. Odmah vam daju do znanja koliko je sati i da se ne nadate karačini nakon prvog spoja, premda svašta se priča da se radi po tim seminarima i ljetnim kampovima katoličke mladeži… 🙂

p1000785

Koncert se na trenutak ponovo vratio u laganije vode sjajnom izvedbom „All for Love“ američkog kolektiva Hillsong United koju su odlično gradirali, od laganog početka do himničnog, uzvišenog finalnog krešenda. Moj drugi vrhunac večeri. Svirka od sat i kusur privedena je kraju klasikom „Oh when the Saints“ koja uvijek postigne svoj cilj da publika plješče u ritmu ili se čak ustane i zapleše, ali to je već toliko izraubovana i isprostituirana stvar da ja zijevam na nju. Stvarno, svi ju izvode, kao da dođeš na koncert nekog mladog rock benda i onda čuješ „Highway to Hell“ ili „Teške boje“ – pa dokle više, bre?!

Nije bilo bisa, ekipa se naklonila, povukla u backstage i to je bilo to. Najveće razočarenje za mene je što su iz set liste izostavili legendarnu „Mas Que Nada“ Sergia Mendesa čiji bi se zavodljivi brazilski ritam dobro uklopio u nastup i dao mu dodatnu dinamiku, a da su izbacili neku od onih ljigavih baladetina s početka. No, što je tu je, ipak mislim da smo svi koji smo bili na koncertu otišli zadovolj(e)ni. Nastupom u bivšoj sinagogi ovaj je zbor potvrdio kvalitete pokazane prošle godine, OGS je dobio prijeko potreban žanrovski odmak od prevladavajuće klasike, a ja sam se nagledao mladog mesa. Znači, svi smo na dobitku… 🙂

A žanrovska raznolikost OGS-a nastavlja se za dva tjedna, u srijedu 8. ožujka, koncertom Jazz orkestra Oružanih snaga RH iznimno u dvorani osječkog Građevinskog fakulteta. Vidimo se tamo!

Hadžo kome su odrezana krila

p1000791

Set lista:

  1. Raise It Up (Impact Repertory Theatre)

2. I Believe I Can Fly (R. Kelly)

3. Ha Van Közös Akarat (Levente Moravetz, Krisztián Horáth, Szabolcs Balásy)

4. Édenkert (Friderika Bayer)

5. A szeretet mindig él (Pajor Tamás)

6. You Raise Me Up (Josh Groban)

7. Happy Day (tradicional)

8. The Prayer (David Foster)

9. Most Élsz (Pajor Ábrahám)

10. Beautiful (B. J. Putnam)

11. Into Jesus (Jamie Grace)

12. All for Love (Mia Fields)

13. Victory (Yolanda Adams)

14. Oh When The Saints (tradicional)

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s