S povećim zakašnjenjem odgledao sam prve dvije sezone jednog od najuspješnijih Amazonovih proizvoda ikada i mogu reći da je šteta što ih nisam počeo gledati ranije jer ovo je tako dobra serija da bi sigurno bila u mom Topu 3 u izboru najboljih za prošlu godinu. Pa, pretpostavljam da ću ju morati nekako ugurati u izbor za 2017…
Neoprostivo je što ovoliko kasnim s gledanjem ove odlične serije obzirom da je premijeru imala još u studenome 2015. Naravno, mogu se ponovo izvući na to da sam dobar dio 2015. i 2016. radio u Sl. Brodu, ali činjenica je da sam prvu sezonu serije imao na jednom od stickova i planirao sam ju gledati u slobodno vrijeme ili tijekom noćnih smjena, ali nekako nije došla na red, a onda su ju izgurale druge, aktualnije serije i pala je u zaborav. No, u prosincu prošle godine počelo je emitiranje druge sezone, taman u vrijeme kad sam svodio račune za prošlu godinu, tako da sam tek tijekom siječnja konačno krenuo s gledanjem. Svih 20 epizoda sam doslovno progutao i, po tko zna koji put, pokazalo se da sam kreten što sam ovoliko čekao (Ah, priča mog života… 🙂 ).
„Čovjek“ je rađen po romanu poznatog SF pisca Philipa K. Dicka po čijim su djelima snimljeni, između ostalih, genijalni „Blade Runner“ i manje genijalni „Totalni opoziv“, „Minority Report“ ili „The Adjustment Bureau“. To je bio prvi Dickov veći književni uspjeh koji mu je donio nagradu Hugo te je otvorio put njegovim kasnijim, mnogo poznatijim djelima. Zbog toga što je uvijek nekako bio u drugom planu, „Čovjek“ nikada nije stekao veliku popularnost i prepoznatljivost i ne sjećam se da ga je itko pokušao ekranizirati do ove serije. Za showrunnera je Amazon uzeo Franka Spotnitza, poznatog po radu na „Dosjeima X“ (kasnije autora hvaljene serije „Medici: Masters of Florence“ koja još čeka da skrenem pozornost na nju) koji je kratki Dickov roman znatno izmijenio i proširio, a među izvršnim producentima je i kompanija Big Light Productions Ridleya Scotta i Davida Zuckera, a kad ta dvojica na nešto bace oko, to obično ispadne dobro.
„Čovjek“ je serija koja se odvija početkom 60-ih u alternativnoj stvarnosti u kojoj su Hitler i nacistička Njemačka pobijedili u Drugom svjetskom ratu tako što su prvi uspjeli razviti atomsku bombu i u prosincu 1945. baciti ju na Washington pri čemu su zbrisali kompletnu vladu, Bijelu kuću i Pentagon i, nakon kopnene invazije, podjarmili cijeli kontinent. Amerika je podijeljena na Veliki nacistički Reich na istoku s New Yorkom kao središtem te Japanske pacifičke države na zapadu sa San Franciscom kao glavnim gradom, dok se između njih nalazi neutralna zona, područje koje gravitira prema Stjenovitim planinama, gdje operiraju i Nijemci i Japanci, ali i ostaci bivše američke vojske koji su razbacani u džepove pokreta otpora.
Serija ima više glavnih junaka. U San Franciscu su to Juliana Crain i njezin momak Frank Frink, naizgled sasvim obični Amerikanci koji se snalaze kako znaju i umiju pod japanskom vladavinom, no oboje će se uključiti u pokret otpora: Juliana nakon što joj japanska tajna policija Kempentai ubije polusestru Trudy, a Frank nakon što mu strada sestra i njezino dvoje djece. Japansku stranu predstavljaju ministar trgovine Nobusuke Tagomi, pripadnik stare škole koji ne doživljava Amerikance kao neprijatelje niti se osjeća ugodno u ulozi okupatora te glavni inspektor Kido koji, s jedne strane, ne provodi do kraja nacističku politiku rasnih zakona („Kod nas u Japanu ionako nema Židova“, reći će u jednom trenutku), ali s druge strane bez milosti će narediti odmazdu i strijeljanje civila nakon svake uspješne akcije pokreta otpora.
Najzanimljiviji i najslojevitiji likovi dolaze iz New Yorka. Obergruppenfuhrer John Smith je de facto upravitelj grada, što je zanimljivo jer se lik borio na strani Amerikanaca do samog kraja kada je atomska bomba zbrisala Washington, a Smith je odjenuo nacističku uniformu prateći valjda savjet mudrog Grunfa o tome kako najlakše poraz pretvoriti u pobjedu: tako da navučeš uniformu neprijatelja! J Svaka sličnost s komunistima i HDZ-om s početka 90-ih sasvim je namjerna… Smith je postao veći Hitler od samog Hitlera, a njegov štićenik je mladi Joe Black kao nacistički undercover agent koji se pretvara da je pripadnik pokreta oitpora i koji je rastrgan između misija koje obavlja za svoje poslodavce i vlastitih želja da sve to skupa batali i posveti se obiteljskom životu sa ženom i djetetom od kojih se, zbog posla, prilično udaljio.
Toj šestorki glavnih likova treba dodati i vlasnika antikvarnice Roberta Childana čije su mušterije bogati Japanci, kolekcionari američkih umjetnina, koji će se protiv svoje volje naći u ulozi suradnika pokreta otpora i dobijete široku paletu karaktera čije će sudbine povezati filmske role koje kruže po Americi, a prikazuju događaje iz neke druge stvarnosti, one u kojoj su Saveznici pobijedili u ratu. Ti filmovi su zabranjeni i nitko ih ne smije gledati osim ostarjelog i bolesnog Hitlera osobno, a osoba koja ih „dila“ i koja je najtraženija osoba u cijeloj Americi je tajanstveni Čovjek u visokom dvorcu kojega bezuspješno love i naciji i žuti (u knjizi je riječ o stripovima, ali Spotnitz i ekipa odlučili su seriju malo osuvremeniti). Ta mogućnost postojanja jedne ili više paralelnih stvarnosti je točka s koje priča iz distopije skreće u Dicku najbolje poznat teritorij SF-a.
U drugoj sezoni ta će priča posebno dobiti na važnosti kada se ispostavi da ministar Tagomi može putovati iz jedne dimenzije u drugu, pa će i sam nakratko postati diler zabranjenih filmova. U „alternativnoj“ stvarnosti Amerika je američka, on živi mirno sa svojom obitelji, a snaha u toj paralelnoj stvarnosti mu je ni manje ni više nego Juliana. A Juliana će u drugoj sezoni, progonjena i od Japanaca i od članova pokreta otpora, zatražiti azil u New Yorku i doći će izravno pod Smithovu pasku. Postat će i bliska prijateljica njegove obitelji, a njezin pravi cilj je pronaći biološkog oca svoje polusestre koji je vođa pokreta otpora u New Yorku ali i bitan lik za ono što će se događati tijekom cijele sezone. A Smith ima velikih briga kada dozna da mu sin boluje od distrofije mišića, a to po nacističkim zakonima znači da ga se treba eutanazirati. No, umjesto da eutanazira sina, Smith odlučuje eutanazirati obiteljskog liječnika koji jedini zna tu tajnu i tu se javljaju prve ozbiljne pukotine u njegovoj čeličnoj privrženosti nacističkoj ideologiji.
Joe Black će završiti u futurističkom Berlinu, sada centru svijeta, gdje njegov otac nakon Hitlerove smrti preuzima mjesto v.d. kancelara dok se u pozadini vode dvorski ratovi oko toga tko će od velikih riba zapravo zamijeniti Hiću. Iako je trebao biti samo marioneta, Heusmann se otima kontroli i odlučuje atomskom bombom zbrisati San Francisco i podčiniti Japance, pa će Joe i John morati udružiti snage kako bi spriječili otvoreni rat. Frank i Childen će se, sa svoje strane, naći u procijepu između Kempentaija i Yakuza, a Frankov radikalizam toliko će se razmahati da će pristati sudjelovati u samoubilačkom zadatku podmetanja auto bombe u samo središte japanske tajne policije. U drugoj sezoni pojavit će se u nekoliko scena i sam Čovjek u visokom dvorcu, čudan lik koji za svoja skrovišta koristi staje, skladišta i druge objekte i, kad god mu se učini da su mu na tragu, napušta staro skrovište i pri tome ga zapali, uništavajući sve inkriminirajuće dokaze.
Uspoređujući dvije sezone, rekao bih da je prva bila odlična, dok je druga tek za nijansu slabija. Priča se malo previše proširila i razvodnila, više pitanja je otvoreno nego što ih je zatvoreno, a tu je i dalje prisutan problem koji je seriju pratio od samoga početka, a to je da su negativci znatno bolje psihološki profilirani i slojevitiji. Ok, Smitha glumi odličan britanski karakterni glumac Rufus Sewell, a Tagomija Cary-Hiyorki Tagawa s također velikim glumačkim iskustvom, i oni to svoje iskustvo odlično utjelovljuju u svoje likove, čime su potpuno zasjenili manje poznata imena poput Alexe Davalos (Juliana) ili Lukea Kleintanka (Joe). Također, seriji se može zamjeriti malo praznog hoda, posebice u odnosu Juliane i Joea i njihove „hoće li-neće li“ romanse, ali to su manje primjedbe.
„Čovjek u visokom dvorcu“ je vrhunski proizvod, kojemu nije previše zasmetala ni činjenica što je Spotnitz pred kraj druge sezone otišao. Odličan predložak s vrlo zanimljivom i originalnom temom koji je gotovo bez greške pretočen u seriju koja vas drži prikovanima za TV (ili, u mom slučaju, ekran monitora), i bit će zanimljivo vidjeti kamo će serija otići u potvrđenoj trećoj sezoni. Iskreno, pomalo se plašim najava da će se serija još više proširiti na druge dijelove svijeta o kojima ne znamo ama baš ništa (SSSR, Velika Britanija…) jer je najbolja bila onda kada je prikazivala mikrokosmos Amerikanaca kako žive pod njemačko-japanskom čizmom. No, sačekajmo kraj godine pa ćemo vidjeti što i kako, a vama koji još niste pogledali ovu seriju, preporučujem da to svakako učinite, makar i sa zakašnjenjem, jer za kvalitetne serije nikad nije kasno. A, budimo iskreni, sada je sasvim prikladan trenutak da ju pogledate i povučete usporedbe s Trumpom i trumpićima diljem svijeta i zapitate se: Pa dobro, jebote, jesmo li mi to tiho i neprimjetno završili u nekoj paralelnoj stvarnosti, satkanoj od „alternativnih činjenica“? Neki već žive u njoj, na primjer ona guska na Pantovčaku što tvrdi da je predsjednica… 🙂
Hadžo u visokom dvorcu
P. S. Nikako mi iz glave ne ide hipnotična “Edelweiss”, naslovna tema serije, koju izvodi švedska pop pjevačica trenutno nastanjena u Americi Jeanette Olsson. Možda će vam biti poznata iz mjuzikla “The Sound of Music” Rodgersa i Hammersteina, ali ovo je nešto totalno drugačije, kao i sama serija uostalom…
zlihadzoponovojase 