Jazz orkestar oružanih snaga RH @ Građevinski fakultet, 08. 03. 2015.

Redovni gosti koncertnog ciklusa Osječka glazbena srijeda, Jazz orkestar Oružanih snaga RH, nisu razočarali ni ovaj put, ali betonsko-staklena gromada kakav je hol Građevinskog faksa u određenoj je mjeri umanjio užitak slušanja, barem meni… 

Jazz orkestar Oružanih snaga RH ponovo se ukazao Osječanima u sklopu OGS-a. Prošle godine ih nisam gledao jer sam bio dislociran izvan Osijeka, ali se dobro sjećam njihovog nastupa prije dvije godine, također početkom ožujka u Arheološkom, kad mi je društvo pravila drugarica V. iz Londona sa svojim zamamnim mirisima jointa, a prije početka koncerta ispred ulaza u Arheološki došao je jedan Mercedes oldtajmer iz kojeg je izašlo par mladih cica s Umjetničke akademije.

Ovoga puta nije bilo ni drugarice V. ni Mečkinog oldtajmera, premda je oldtajmera u publici bilo preko nekoliko. Svi koncerti ovog orkestra dobro su posjećeni gdje god nastupali, što je tradicija koju osječka publika očito vuče još iz doba socijalizma kad su s jednakim žarom pohodili nastupe vojnih orkestara iz cijelog SFRJ-ota u bivšem domu JNA. Pale se ljudi na uniforme, šta ćeš… 🙂

Očekivao sam da će koncert biti održan u nekoj dvorani osmišljenoj za ovakve manifestacije jer nova, moderna zgrada Građe sigurno ima neku takvu multifunkcionalnu dvoranu, no nula bodova – koncert se održao u holu fakulteta i, kao čovjek koji se nagledao koncerata u životu, odmah sam se uplašio da će ovo biti više buka nego koncert jer su beton i staklo smrtonosna kombinacija za ovakve svirke. Još kad mi je drug Bobić rekao da je tonska proba bila grozna, nisam baš bio preveć optimističan.

Dobra stvar za publiku je to što je glavni hol uređen stepenasto, pa su stolice bile poredane kao u kinu i svatko je imao dobar pogled na izvođače. Nešto iza 19:30 Jazz orkestar Oružanih snaga stupio je pred publiku naoružan saksofonima, trombonima i trubama, plus gitara, bas, bubanj i klavijature (jedina cura u bendu – Josipa Bartovčak). Ako sam ih dobro prebrojao, 16 glazbenika. Kao što sam već rekao prošli put, Jazz orkestar u ovom ili onom obliku postoji još od sredine 90-ih, no s ozbiljnim radom započeli su 2013. godine i svi članovi orkestra su akademski obrazovani glazbenici.

Nakon par instrumentala za postizanje radne temperature, pred publiku je izašao dirigent i konferansje, odnosno kako bi se to danas modernim hip-hop rječnikom reklo MC Davor Dropuljić, koji je zadužen za kontakt s publikom i čovjek je doista dobar u tome. Duhovit, opušten, spreman na zajebanciju, ima i neke odlike stand-up komičara (improvizirana zajebancija s ljudima koji su propustili prvih par pjesama) ali, što je najvažnije, suvereno upravlja orkestrom kao njihov lider. I ne samo to, čovjek ima i glas, što je pokazao u pjesmi „Just a Gigolo/I ain’t got Nobody“ Louisa Prime gdje je odlično parirao prvom grlu večeri, pjevaču i glumcu Gradskog kazališta Komedija iz Zagreba, Adalbertu Turneru Juciju.

To je bio najveći odmak u odnosu na prethodni koncert ovog orkestra, što su sa sobom poveli pjevača zaduženog za vokalni dio nastupa. Osječkoj publici Juci je možda najpoznatiji iz mjuzikla „Mamma Mia“ koji je 2015. gostovao u prepunoj dvorani Gradski vrt, no tamo je on bio jedan od mnogih i možda nije toliko došao do izražaja, ali bogami sad je dokazao da ima glaščinu za dva čovjeka, ne jednog. I bez problema skače iz žanra u žanr – od Sinatre, preko Blues Brothersa do Joe Cockera. On i Davor su se dobro skompali podjebavajući cijelo vrijeme jedan drugog između pjesama čineći atmosferu opuštenijom.

E sad, na trenutke sam imao dojam da se Juci bori za prostor s orkestrom što je možda posljedica akustike hola, odnosno nedostatka iste. U prvom redu zvuk je bio toliko glasan da nas je doslovno šamarao: prvi redovi su se ovaj put pokazali lošim izborom jer je zvuk bio bolji tamo gore gdje je bilo više ljudi koji su upili svu tu buku i jeku, dok je nas naprijed frontalno udaralo poput bure na moru. Ima to veze vjerojatno i s disperzijom zvuka i sličnim fenomenima o kojima sam možda nešto učio u srednjoj školi na satovima fizike, ali mi nije baš mnogo ostalo… Ne kažem da je zvuk bio loš, svi su se instrumenti mogli čuti, svaki solo bio je izveden kako spada, ali bilo je to malo previše decibela za mene. A ja sam odrastao na glasnim rock koncertima. Zvuk mi je bio najbolji u laganijim dijelovima koncerta, poput Sinatrine „My Way“, no pljeskanje publike oko mene pokazalo je da ljudima to nije smetalo.

Davor nam je priprijetio da orkestar neće ići doma dok nas sve ne podigne na noge, što mu je i uspjelo Cockerovom „You Can Leave Your Hat on“ izvedenom za kraj prvog dijela. Tu pjesmu stvarno svatko izvodi i čuo sam ju u toliko dobrih i manje dobrih verzija da ih ne mogu sve niti nabrojiti, no Juci je po kvaliteti izvedbe tu negdje pri vrhu.

O kvalitetama orkestra ne treba mnogo pričati, kao što ni oni mnogo ne pričaju već govore svojim instrumentima dok prelaze iz big bendovskog zvuka u swing, jazz, Cubanu, rock i blues (sjajna izvedba Cab Calowayeve „Minnie the Moocher“ iz „Blues Brothers“ filma). I repertoar je bio totalno drukčiji od onog prije dvije godine, usporedio sam set liste i niti jedna stvar se nije ponovila, što samo svjedoči koliko su versatilni ovi glazbenici.

Ako bih morao uspoređivati, rekao bih da mi je koncert u Arheološkom bio za picinu dlaku bolji, iako ni tamo akustika nije savršena za ovakve velike orkestre ali mi jeka nije toliko smetala. Protiv sam ponavljanja pjesama („My Way“ na bisu stvarno je bila nepotrebna), a „La Bamba“ i „Guantanamera“ su previše izlizane i isprostituirane stvari (nije vrag da svaki orkestar kojeg sam gledao zna samo te dvije pjesme iz golemog opusa južnoameričke glazbe?). Kako je maestro Davor iskoristio priliku da damama čestita Dan žena, pitam se zašto niste umjesto već prežvakanih hitova Frenkie Boya izveli „Love and Marriage“ iz sjajne serije „Bračne vode“ – ženama kao čestitku, a nama muškarcima kao upozorenje… 🙂 No, to su sitne zamjerke. Sam orkestar svoje je otprašio iznimno kvalitetno, dovođenje Jucija bilo je pun pogodak i što drugo reći nego – dovedite ih i na godinu, zaslužili su!

Građevinar Hadžo

P.S. Davor je u jednom trenutku spomenuo pobjedničku hrvatsku vojsku. U našim se medijima već tjednima vode rasprave o uvođenju obaveznog vojnog roka, ali u nekoj light verziji, kao, trotjedno logorovanje gdje će mladići po završetku srednje škole steći osnovna vojna znanja, bla bla bla. Evo da vas ja nešto pitam: kakva je korist od takvog vojnika? Zamislite da je Jazz orkestar imao takvu trotjednu obuku na svojim instrumentima, da li biste ih ikada zvali da održe koncert? Naravno da ne bi. Biti vojnik, glazbenik ili „pekar lekar apotekar“ zanimanje je za koje se školuješ i stručno usavršavaš cijeli svoj život, a ne nešto što odradiš preko kurca jer su te na to natjerali oni koji sami vojsku nisu niti služili (Plenković, Petrov, Kolinda i ostali šljam koji upravlja ovom državom). I nadasve, to što radite morate voljeti i samo tako ćete postati vrhunski u tome. Jazz orkestar je takav, vrhunski ansambl, koji očito uživa u sviranju i voli to što radi, a da bi dosegli ovaj status trebalo im je „malko“ više vremena od tri tjedna ubrzanog tečaja u prirodi…

 

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s