Sad kad sam vidio lika kako piša za vrijeme nastupa u sklopu Osječke glazbene srijede, i to u Muzeju likovnih umjetnosti, mogu reći da sam vidio sve u životu… 🙂
U srijedu je održan sigurno najneobičniji nastup u svih pet dosadašnjih sezona koncertnog ciklusa Osječka glazbena srijeda. Sve je bilo neobično u vezi ovog nastupa. MLU je lokacija koja se do sada nije koristila za OGS, ovo nije bio klasičan koncert već prije neki performans, poetsko-glazbeni igrokaz, nikada do sada nismo imali besjednika u glavnoj ulozi i, naravno, nikada još nismo doživjeli da gledamo lika kako piša za vrijeme izvedbe. Ako im je namjera bila da nas iznenade, uspjeli su u tome…
A iznenađenje je bila i prepuna dvorana Muzeja na katu. Možda je lokacija odabrana jer je riječ o manjem prostoru od dvorane u Arheološkom i nije se očekivao bogznakakav odaziv za neki renesansno-barokni glazbeno-scenski performans; ako je tako, organizatori su se preračunali jer je prostor bio pretijesan da primi sve zainteresirane tako da su ljudi stajali sa strane i u stražnjoj prostoriji. Nikad ne znaš s takvim nastupima…
Dramski glumac Zoran Kelava i lutnjist Igor Paro izveli su svoj komad pod nazivom „Marko Marulić i Ana Katarina Zrinski: Protiv današnjeg doba“ u kojemu kombiniraju recitaciju stihova iz vremena hrvatske renesanse (Marulić) i baroka (Zrinski) s glazbom njihovog vremena. Pri tome se oblače u odjeću onog vremena, sviraju instrumente iz onog vremena i trude se odvesti nas vremenskim strojem u povijest.
Program je bio zamišljen kao dvije polusatne cjeline s kratkom pauzom između za presvlačenje. Prvi dio bio je rezerviran za legendarnog dubrovačkog pisca Marka Marulića koji je predstavljen s nekoliko vinjeta iz zbirke „Glasgowski stihovi“ koja je otkrivena tek sredinom 90-ih jer se do tada nalazila u Glasgowu i nije se gotovo ništa znalo o njoj. Zbirka je s latinskog prevedena tek krajem 90-ih i zanimljiva je jer Marulića prikazuje u drugačijem svjetlu: kao zajebanta ali i vrlo oštrog kritičara ondašnjeg vremena i društva. Zoran bi recitirao nekoliko stihova iz zbirke dok ga je Igor pratio na lutnji, a povremeno bi posegnuo i za udaraljkama da cijelom nastupu da malo potrebnog ritma i dinamike.
Stihovi iz epigrama „Protiv loših pjesnika i ostalih pošasti“ su oštre, satiričke strelice upućene njegovim suvremenicima: protiv ovoga, protiv onoga, protiv splitskog nadbiskupa, protiv nesloge velikana… U nadahnutoj Zoranovoj „besjedničkoj“ interpretaciji Marulićevi stihovi pisani prije 500 godina doimaju se i danas aktualni i primjenjivi, a njegovi kritički osvrti na crkvu i politiku nešto su što bih bez jebemti ja i danas mogao potpisati. A najbolji mi je bio dio s dva epitafa, posebno onim u kojem mrtvac s onog svijeta iskazuje zadovoljstvo što se konačno riješio goropadne žene riječima: „Ovdje u smrti počivam sretan“. Marulić je tako davno odgovorio na pitanje ima li života prije smrti: nema! Pogotovo kada si u braku… 🙂
E, tu je u jednom trenutku Zoran recitirao Marulićeve stihove u kojima se spominje pišanje (ne sjećam se detalja, vjerojatno je autor poručivao nekome „popišam se na tebe“ ili nešto slično), a potom je majstor prešao s riječi na djela, okrenuo je leđa publici i popišao se u malu posudu koju je držao ispod stolice. Nakon toga ju je ‘ladno stavio ispred sebe i tamo je ostala do kraja nastupa. Meni je to bila fora ali, iako umjetnički opravdan, ovaj čin izazvao je i negativne reakcije kod nekih posjetitelja, posebice vezano uz pitanje njegove primjerenosti jednom glazbenom događaju ali i prostoru Muzeja kao kulturne ustanove. Osobno nemam problem s tim, samo bih bio sretniji da su za vrijeme pauze i tu posudu odnijeli sa sobom…
Drugi, barokni dio nastupa donio je stihove Ane Katarine Zrinski iz zbirke „Jedno vrime kruto, jalno i zločesto“. Igor je briljirao u tom drugom dijelu, svirajući izuzetno zahtjevan 14-žični instrument teorbu, koji je specifičan utoliko što na zakrivljenom vratu ima osam lutnjinih i šest bas žica, što majstoru omogućuje da istovremeno svira dva instrumenta. To je zvučalo mnogo bolje, snažnije i izražajnije od obične lutnje u prvom dijelu, pa sam s te strane uživao.
Ono u čemu nisam uživao su stihovi. Ana Katarina je dosadna za popizdit’: slušati taj nerazumljivi kajkavski govor muka je samo po sebi ali ajd’, to bih još nekako i preživio, ali te ode smrti Miklovuša Zrinskog, zahvale bogu i slična crkvena sranja malo je too much. Bio sam ovako blizu da se ustanem i pobjegnem vrišteći: mene antikrista ste našli mučiti prispodobama o čojstvu, junaštvu i ljubavi prema svevišnjem? To je kao da vampira izvedete da uživa u divnom sunčanom danu 🙂 . Nabijem na onu stvar i Zrinskog i boga i „moje drago serce“ i slične pizdarije! Taj drugi dio meni je bio mentalno uriniranje, mnogo gore od onog fizičkog kojem smo svjedočili ranije.
Sve u svemu, ovaj nastup baš i nije bio uspjeh kolosalnih razmjera, ali dobro – OGS se trudi unijeti malo svježine u program i kad pogledate da smo u posljednjih nekoliko tjedana imali mađarski gospel zbor, Jazz orkestar oružanih snaga i sada ovo – mogu im čestitati na trudu. Neće svaki nastup biti po mom ukusu, ovaj konkretno to nije bio, bar ne u potpunosti, ali jebeš ga – po prvi put za sve ove godine koliko pohodim koncerte čuo sam kako zvuči teorba, vidio sam besjednika u akciji, a svjedočio sam i uriniranju u sklopu čitanja Marulićevih stihova. Kad podvučem crtu, čovjek ipak ne bi trebao biti nezadovoljan, ne?
Popišani Hadžo
zlihadzoponovojase 