Dokumentarac o balu vampira, odnosno koncertu „Povijest osječkog rocka“

Prije nekoliko tjedana pojavio se dokumentarac „Večeras su zvijezde samo za nas“ koji nam dočarava atmosferu od 10. lipnja 2011. kada je u klubu Mini teatar u Osijeku održan koncert pod nazivom „Povijest osječkog rocka“. 

Na tom koncertu nastupila su 23 benda iz 70-ih i 80-ih godina, kada je Osijek još bio rock grad (zlobnik poput mene bi dodao: kada je Osijek još bio grad J): Duge, THT, Nehajni skakači, Ritam 33, Čin, Intriga, Nessi, Stare kosti, Rushbush, Timšel, Blue Jean Band, Bangkok, Privatnici, Spin, Enola Gay, Gea, Max Band, Plastična operacija Band, OK Band, Valter, Galebovi i Astrozombie. Tu je i Anti-Music Bend koji je nastupio umjesto Novih igara na razočarenje organizatora. Obzirom na brojno stanje, svaki je bend izveo samo dvije pjesme, isključivo vlastite, pri čemu su neki od glazbenika prevalili dalek put od Londona, Helsinkija ili Njemačke, a neki su prvi put uzeli instrumente u ruke nakon 20 ili 30 godina (što se i vidjelo i čulo 🙂 ).

Iako je već tada bilo najavljeno da se cijeli hepening snima i da će se taj snimak pojaviti u nekom obliku, to se dogodilo tek nedavno, nakon gotovo šest godina, kada se na YouTubeu pojavio ovaj dokumentarni film u trajanju od 50-ak minuta u produkciji tvrtke „Paradigma“ iz Osijeka.

Dokumentarac je solidno napravljen: brz je, dinamičan, na trenutke zabavan, jedino po običaju iritira Dragušica koji iskače iz svakog kadra. Takav je bio i na koncertu, takav je i ovdje, kao da je ovo film o njemu a ne o ocvalim rockerima iz doba dinosaura. I naravno, intervjuirao je uglavnom bendove s kojima je bio dobar, otprilike kako je koncipirao i kompilaciju „Pogonsko gorivo“ koja se i u ovom filmu opisuje kao nekakav sveti gral, najznačajniji dokument od svetog pisma, a zapravo je riječ o kompilaciji bljutavih pop/rock bendića za domaćice po izboru Dragušice i Radio Osijeka.

Pored snimaka s koncerta u Mini teatru, u filmu su korišteni i rijetki arhivski snimci i fotke bendova iz onog vremena, kao i izjave ljudi koji su bili povezani s osječkom scenom u tom razdoblju (Dražen Dragušica, Antun Nikolić-Tuca, Nikša Bratoš, Željko Nikolin, Miroslav Škoro…). I sad kad pogledate ta imena i kakva estradno-tamburaška žgadija danas govori o rock sceni, shvatite da nije ni čudo što je rock kao žanr mrtav ili se održava na aparatima za disanje.

Puno je tu žalovanja za starim dobrim vremenima, čak i od strane onih glazbenih proizvođača čija su nedjela učinila da to budu malo manje dobra vremena; ima tu i naivaca koji s optimizmom govore o rock sceni Osijeka danas i koji očito žive u nekoj Trumpovoj paralelnoj stvarnosti, a ima i onih koji su glasno zazivali reprizu ove svetkovine. I dobili su ju, godinu dana kasnije u klubu Oxygen, i to je bila takva katastrofa od bendova i nastupa da im ta ideja više nikada nije pala na pamet.

Ovaj dokumentarac vrijedi pogledati, meni je dobro došao da se prisjetim tog događaja ali i izvještaja koji sam na rahmetli Mikrofoniji objavio dan-dva poslije i koji je onomad izazvao veliku buru nezadovoljstva uključenih strana, pa sam vam odlučio taj izvještaj re-printati dolje u tekstu, u cjelini i cijelosti. Ono što sam tada rekao o ovom koncertu manje-više potpisao bih i danas. Pa uživajte!

 

„Operacija iskapanja artefakata osječke rock glazbe od strane trojice glazbenih arheologa-amatera podsjećala je na obilježavanje 30 godina mature: maraton s dosta dobre glazbe, dubokih emocija, ali budimo iskreni – dobar dio tih iskopina nije ni zaslužio da bude iskopan.

Ono što je započelo kao jedna od mnogobrojnih akcija preko Facebooka tipa «pronađimo davno izgubljene prijatelje» ili «prisjetimo se nekih starih dobrih vremena» uz mnogo se truda i rada od strane trojice organizatora – dr. Igora Bereckog, Berislava Crnkovića i Roberta Predrijevca – pretvorilo u maratonski 5 i po satni rock koncert čija je svrha bila okupiti rock bendove koji su nastupali u Osijeku u razdoblju od 1975. do 1990. godine. Nakon što se lavina zakotrljala pokretanjem Facebook grupe „Povijest osječkog rocka“, razmjenom fotografija i snimaka iz tog vremena, logično se došlo na ideju da se neki od tada aktivnih bendova ponovo okupe i zajedno zasviraju, neki gotovo 30 godina otkako su okačili instrumente o klin i krenuli se baviti pametnijim stvarima u životu…

Nije to bio lak zadatak, daleko od toga – od kontaktiranja bendova, dogovaranja tko će nastupiti, organizacije cijelog tog koncerta… Ali, gore pomenuta trojka uz pomoć još nekolicine prijatelja i jataka to je izvela i taj trud im se ne može osporiti. O svim drugim stvarima može se razgovarati i pisati, a otrovan i zloban kakvim me je priroda stvorila neću oklijevati da uputim i pokoju žaoku na račun cijele priče. No, krenimo redom.

Kriteriji za nastup bili su sljedeći: da će se okupiti osječke rock grupe koje su nastale i djelovale u razdoblju od 1975. do 1990. godine, generacija tadašnjih srednjoškolaca i studenata, da će nastupiti autorske grupe koje su imale vlastite pjesme te da grupe trebaju nastupiti u originalnim postavama ili, u nemogućnosti okupljanja originalne postave, da je većina originalnih članova. Obzirom da su se javile čak 23 grupe, odlučeno je da će svaka izvesti po dvije pjesme. Cijeli koncert bio je sniman s četiri kamere, a prenosio se i preko Interneta putem live-streaminga.

Cijeli ovaj posao bio je rabota iz ljubavi, bez honorara za organizatore i sudionike i bez klasičnih ulaznica: izvođači su dobili određen broj akreditacija za sebe i svoje, dok su potencijalni posjetitelji mogli rezervirati pozivnicu čiji je broj bio ograničen zbog kapaciteta Mini teatra. Naravno, interes je bio velik i do pozivnica se nije moglo lako doći, tako da je bilo priča o tome da su sve pozivnice podijeljene unaprijed «po babi i stričevima» što ne mogu potvrditi, ali ni opovrgnuti – jebiga, znamo svi u kakvoj zemlji živimo…Obzirom da je teren bio idealan za igru, topla i ugodna ljetna noć, pravi pogodak bila je odluka da se za gledatelje u ograđenom vanjskom prostoru postavi video-zid preko kojeg se projicirao čitav festival, bez potrebe da se svi prisutni guraju u klubu. Time je izbjegnuta opasnost disanja na škrge jer 24 benda x 4 čovjeka u prosjeku plus njihovi članovi obitelji – izračunajte sami. U jednom trenutku sam nabasao na Krešu, voditelja kluba, koji se zahvaljivao svim svecima što je imao ovo događanje jer em je imao ogroman broj ljudi, em su to bili ljudi koji privređuju, barem većina njih, pa im nije problem zavrnuti rundu ili dvije, tako da su pivo i drugi napitci tekli u potocima. Jedan do dva ovakva koncerta mjesečno i Teatar bi bio komercijalno isplativ prostor, he he he…

Ovo je bio jedan od onih koncerata koji su mi u startu simpatični jer nisam najmlađi na njemu, čak bih mogao reći da sam u usporedbi s većinom prisutnih bio dječarac kome su mogli lupati zauške i slati ga do trafike po cigarete. Ovo je doista djelovalo kao obilježavanje 30 godina mature osječkog EMŠC-a (Elektro-metalski školski centar), i to smjer auto-limari… J J. Zapravo, atmosfera je bila vrlo ugodna, opuštena, mnogo je pošalica kružilo klubom tu večer na račun gerijatrije, od mojih pozdrava svakome koga sam vidio: «Znao sam da ću i tebe sresti na ovom balu vampira» pa do dosjetki tipa: zašto je muški wc bio zatvoren? Nije se moglo ući od pelena za inkontinenciju. A bila je dobra i ona: u skladištu Teatra bilo je toliko hodalica, štapova i vještačkih kukova da bi klub mogao otvoriti trgovinu potrepštinama za osobe treće dobi… Bilo je i duhovitih komentara samih sudionika koncerta, najbolji od kojih je bio jedan od tih starih mačaka koji je pozdravio drugog riječima: «Jes ti zalut’o ovdje, posmrtna pomoć se dijeli 100 metara niže»…

Program je imao i svog voditelja, Dražena Dragušicu, radijskog voditelja i glazbenog promotora, o kojemu postoje dvije škole mišljenja: jedni kažu da je radeći na Radio Osijeku jako pomogao u promociji mladih osječkih bendova, dok drugi tvrde kako je upravo Dragušica ubio rock’n’roll u Osijeku. No, ostavimo po strani povijesnu evaluaciju njegovog lika i (ne)djela, Dragušica je bio nekakav MC koji je u najgorem eurovizijskom stilu dočekivao bendove nakon njihovog nastupa i onda ih poput anakonde počeo gušiti kojekakvim manje ili više smislenim pitanjima pričajući bez veze tek toliko da se ubije vrijeme dok se sljedeći bend namještao. Najbolja fora dogodila se pred nastup Privatnika: bend je stajao na bini spreman da počne sa svirkom dok je Dragušica nezaustavljivo mljeo nešto o Osijeku kao tradicionalnom rock gradu bla bla bla i onda se u jednom trenutku Kušo, vokal benda, proderao: «Gdje se ti gasiš?», na što je Dragušica trenutno zašutio a klubom se promolio gromoglasan aplauz, jedan od najjačih te večeri…

Riječ-dvije o bendovima? Neću ići u detaljnu analizu svakog pojedinog benda jer dvije pjesme nisu baš dovoljne za relevantnu ocjenu, pa ću samo spomenuti neke koji su mi ostali u sjećanju, po dobru ili zlu. Prije svega, ja sam generacija ’71, dakle kad sam počeo izlaziti već je bila druga polovica 80-ih i za dobar dio ovih bendova nikad nisam čuo niti sam ih mogao čuti jer se na radiju ne puštaju a mnogi od njih nikada nisu dogurali do nekog izdanja. Od tih bendova iz druge polovice 80-ih oduševili su me gore pomenuti Privatnici jer su njihove pjesme “Čaruga” i “Zelena čoja” i danas genijalni primjeri rocka toga vremena, sa zajebantskim, uvrnutim tekstovima i Kušom kao osebujnim frontmenom, daleko najupečatljivijim od bilo koga te večeri. To je pokazao i prije toga u bendu Nehajni skakači, neobičnoj kombinaciji ska, reggaea i popa gdje je pjevao kao da imitira Zekoslava Mrkvu, a stvari “Ovo bi mog’o biti reggae (ali ne)” i “Život oko mene (mrmori)” su pomalo zaboravljeni dragulji osječkog rocka s početka 80-ih. Kušo se pojavio i treći put kao vokal s Astrozombijem, jednim od kultnih osječkih underground bendova s kraja 80-ih i početka 90-ih čiji bi se otkačeni psihodelični blues dopao ljubiteljima Discipline kičme i Ramba Amadeusa.

Bend koji me oduševio je Spin, jedini autentični osječki odgovor na novi val i post punk zvuk prve polovice 80-ih i bend za kojega bih se zakleo da dolazi iz Rijeke, a ne iz grada na Dravi. Bend je nastupio u kompletnoj originalnoj postavi izvodeći pjesme “Radi promjene” i “Tko sam ja» i žao mi je što ih, bar koliko se sjećam, nikada nisam gledao uživo u ono vrijeme, ali i ovako zvuče dovoljno zrelo da zasluže svoj vlastiti reunion nastup.

Kad smo već kod reuniona, jedini bend iz te grupe koji se nedavno aktivirao su Galebovi, koji zvuče svježe i moćno zahvaljujući energiji i svježoj krvi koju su donijeli Matak za bubnjevima i Ranđa na gitari (‘bem ti bend u kome je Ranđa svježa krv, no dobro J). ”Sjene na vodi” i ”Praznička” su pošteno odradili, no meni je bio zanimljiviji Šljamov (vokal) nastup s njegovim ranijim bendom, Stare kosti (dobar lajtmotiv cijelog festivala J) čije su pjesme ”Idilična slika proljeća u gradu” i ”Vodimo ljubav, a ne psa” klasične galebovske stvari prije Galebova, s pjevnim i melodičnim višeglasnim refrenom. Može proći, ali svirački slabiji od Galebova i Šljam ih izvlači svojim glasom i pojavom (kad onako mršav i visok raširi ruke stvarno izgleda poput galeba, ma kurac, poput orla…)

I u području eksperimentalnog rocka Osijek je imao svoje adute, a to su sjajni Rushbush, pioniri jazz rocka kod nas. Navodno bez ijedne održane probe, Damir Mihić, Danko Burić i Dario Dobek su razvalili: ”Csardas” je nešto najbliže što se netko s ovih područja približio Lebu i soli, dok je ”HZ17” poduži komad improvizatorskog free jazza koji je otjerao neke ljude van, ali mi malobrojni koji smo ih odgledali slažemo se da su imali najbolji nastup večeri. Još jedan bend koji bi se mogao lako okupiti, jer koliko znam ta ekipa je još uvijek aktivna, a Damira sam dva dana prije toga gledao u Oxygenu u sklopu programa Jazz srijedom. Dopali su mi se i Nessi u krnjoj postavi (ali s dva saksofona!) i šteta je što su izveli samo jednu stvar jer je njihov funky rock zvučao totalno opičeno, mada neuvježbano i sirovo. Nessi je inače nastavak benda THT, jednog od onih socijalno angažiranih pre-punk bendova iz druge polovice 70-ih, koji su nastupili na početku tog maratona i čija je stvar “Jenny” i dan danas aktualna (genijalna lajna «Tvoje tijelo je radno odijelo»), mada ne mogu reći da su me nešto oborili s nogu.

Zanimljivo je bilo pogledati i Enolu Gay u dosta izmijenjenom sastavu (koliko se sjećam, novi su gitarist Miodrag Babić a.k.a. Lemmy Junior jer je skinuo Lemmyja za sve pare te vokal Miroslav Sauerborn Saki o kome su, dok sam ja išao u srednju školu, kružile legende da je jedan od najvećih fuckera u gradu i svi smo potajno željeli biti kao on). Nebitno, Enola Gay je grunula poput Ilije Gromovnika u pjesmu “Gdje si bio tad” i njihov melodičan hard rock s uduplanim gitarama zvučao je toliko moćno i uvježbano kao da se nikada nisu niti raspali, da bi potom zasrali motku “Ljubavnom”. To je izgleda bilo neko nepisano pravilo kod hard rock bendova koji su nastupili te večeri: odsvirati jednu bržu stvar pa potom jednu ljigavu za rezanje vena.

Od bendova kod kojih sam bio sretan što sviraju tek dvije pjesme jer muka brzo prođe, treba po zlu izdvojiti Intrigu i njihov kirvajski rock, sympho/hard rock Duge čiji je zvuk bio passe još dok su ga sredinom 70-ih svirali, Timšel koji zvuče kao da su ideje ukrali iz kućnog otpada Parnog valjka, s Berom – pjevačem, bubnjarem (i organizatorom) koji je i pjevao poput Akija koji pati od zatvora probavnog trakta; Gea nas je uvela u drugu polovicu 80-ih svojom jeftinom imitacijom U2 / Prljavo kazalište zvuka otpjevanog vokalom Žalosne sove, dok su Max Bend zvučali poput tuberkuloznog ispljuvka Brune Langera iz Atomskog skloništa. Ne smijem zaboraviti ni grozomorni Valter, jedan od najgorih hard rock bendova s ovih prostora IKADA, a konkurencija je tu bila doista velika. Trebate čuti onaj ultimativni treš «U ime naroda»…Ili bolje nemojte! To su bendovi zbog kojih praćenje ovog koncerta treba dobiti beneficirani radni staž…

Ugodna vijest dočekala nas je tijekom koncerta: otkazale su Nove igre (budući Leteći odred, hvala kurcu!) i umjesto njih je upao, na samom kraju programa, Anti Music Bend, najkultniji osječki bend ikada, jedan od rijetkih osječkih bendova koji je svirao na EXIT-u i jedini kojeg je publika doslovno otjerala s Fusion bine prije nastupa Ramba Amadeusa. Mihalička je imao pratnju od desetak glazbenika koji su svirali svoje instrument bez ikakve veze i smisla, dok je Miha čitao iz mobitela svoje bolesne stihove, uključujući kultni megahit «Bube u bureku» i novu stvar o ptičem gripu. Ovu kakofoniju zvukova teško je voljeti ako niste iz te priče pa mi je jasno zašto su u Novom Sadu izviždani, dok u Osijeku imaju malu ali vjernu publiku. Uključujući mene. Gromoglasno smo tražili bis, ali ga nažalost nismo dobili…

Treba još spomenuti i dirljivi hommage preminulim osječkim glazbenicima na glazbenu podlogu Floydove «Shine on you Crazy Diamond» što je svakako bila lijepa gesta. Kao što rekoh, cijeli koncert se snimao, a od snimljenog materijala planira se napraviti dokumentarni film te DVD sa snimkom koncerta. Ideja je da se, ukoliko snimljeni audio materijal bude zadovoljavao kriterije kvalitete, objavi i dupli CD sa svim izvedenim pjesmama.

I, što reći za kraj? Ovo arheološko iskapanje zaboravljenih osječkih rock bendova nesumnjivo je jedan od događaja sezone. Činjenica je da je ovakav slučaj privremenog reaktiviranja davno neaktivnih bendova jedinstven slučaj, bar koliko ja znam, no na tome bi trebalo i ostati. Dragušica i neki njegovi sugovornici, poneseni atmosferom, baljezgali su o potrebi da ovo postane tradicionalna manifestacija, da je to bitno za budućnost osječke rock scene…Sranje! Ovo je događaj koji bi trebao ostati ovakav kakav je bio – nesavršen, ali jedinstven, i nema ga potrebe razvodnjavati nekim budućim okupljanjima. Posebice stoga što, budimo iskreni, dobar dio ovih bendova nije bio za kurac ni kad su bili aktivni, tako da je njihovo iskapanje samo otkrilo da njihove lešine jednako gadno zaudaraju kao što su zaudarale u ona vremena. A argument da je to bitno za osječku rock scenu…Ha ha ha, kažem ja, osječkoj rock sceni bitni su novi bendovi, njoj trebaju prostori za svirke, podrška u medijima, to će pomoći onemoćaloj osječkoj rock sceni a ne oživljavanje zombija iz jedne druge ere.

Umjesto ponavljanja ovog hepeninga, bilo bi dobro napraviti neko slično okupljanje bendova iz 90-ih, ali to bi trebala raditi neka druga ekipa, neka druga generacija. Ovoj ekipi treba se zahvaliti na tome što su odradili ovakav velik posao, što se ovaj koncert uopće održao, jer mislim da je to najbitnije od svega.

Hadžo, dobro očuvana iskopina“

https://www.youtube.com/watch?v=QR95rPnowmw