Ivan Konev održao je besplatan pijanistički sat za sve wannabe pijaniste i priuštio nam jedan od nastupa koji ulazi u ozbiljnu konkurenciju za pobjednika cijele ove sezone.
Koncertni ciklus Osječka glazbena srijeda vratio se na svoje staro mjesto zločina, u Arheološki muzej, nakon male šetnje po alternativnim prostorima grada, od bivše sinagoge, Građevinskog faksa pa do Muzeja likovnih umjetnosti. Vratio se i svom core businessu: klasičnoj glazbi, s naglaskom na klavirske recitale. „Svuda pođi, kući dođi“ moglo bi se reći, premda ja podržavam takav šaram-baram pristup: bilo bi premonotono svaki tjedan ili dva ići u isti prostor i slušati uvijek iste sumnjivce u izvedbama drugih izvođača.
Za ovaj put Herr Bobić i ekipa priredili su nam piano recital po godinama još mladog ali po iskustvu već veterana, Ivana Koneva (ne ga miješati s onim ruskim generalom što se u 2. Svjetskom ratu najebao mamice Švabama na istočnoj fronti 🙂 ). Lik je rođen u Ukrajini, obrazovanje je stekao u Moskvi, a doktorat u SAD-u gdje i danas živi i predaje na River Falls Sveučilištu u Wisconsinu te na konzervatoriju u gradu St. Paul, Minnesota. Osim što predaje studentima, nastupa po cijelom svijetu, što solo što u različitim pretumbacijama, često sudjeluje na koncertima komorne glazbe, a u Americi je poznat i po svojoj „Lunch with…“ seriji gdje jednom mjesečno drži besplatne koncerte u vrijeme ručka za sve zainteresirane.
Na OGS-u se predstavio sa zanimljivim programom kojim se dosta udaljio od standardnog repertoara, jer je osječkim glazbenim gurmanima predstavio nekoliko rijetko izvođenih djela i izvođača. Naglasak je bio na Rahmanjinovu, ali djelima drugih skladatelja koje je ovaj aranžirao i prerađivao ili, što bi se današnjim modernim rječnikom reklo, „remiksirao“. 🙂 Dakle, Rahmanjinov serviran na više načina, i u ulozi skladatelja i u ulozi aranžera, a la male tajne velikog majstora piana Ivana Koneva.
Početak nam je donio lagano zagrijavanje i dostizanje radne temperature uz Beethovenov graciozni rondo „Andante Favori“ te Rahmanjinove kratke minijature „Jorgovan“ i „Tratinčice“, prikladno jer smo upravo dan ranije i službeno zakoračili u proljeće. „Tratinčice“ su posebno zanimljive zbog dvije melodije koje se odlično spajaju u jednu i već se tu vidjelo da pred nama svira majstor svog zanata, koji duboko razumije i osjeća starog Raha i u stanju ga je „izuti iz cipela“. Dok gledate iz prvog reda maestra kako mu prsti lete po tipkama, Konev uspijeva u onome što samo veliki interpreti klasične glazbe mogu: učiniti da vam se sviranje ovih kratkih, ali teških za izvoditi vinjeta, učini najjednostavnijom stvari na svijetu.
„Menuet“ iz suite „L’Arlesienne Suite“ Georgesa Bizeta, u Rahovoj transkripciji, u osnovi je čisti Bizet, ali malo ritmičkih caka u srednjem dijelu ukazuju na to da je Rah tu umiješao svoje prste. No, prvi pravi tour de force dobili smo izvedbom Bachove „Partite za violinu u E duru“ gdje je do izražaja došla Rahmanjinova genijalnost i bravurozna Konevljeva izvedba tri stavka iz te Partite (uvodni „Preludio“, središnji „Gavotte“ i zaključni „Gigue“) koje je Rah preradio za piano. Konev nam je savršeno vjerno prenio Rahovo viđenje ove komplicirane partite, gdje nije riječ samo o običnom copy/pastiranju iz jednog instrumenta u drugi, već o dodavanju cijele palete boja i ugođaja koje samo savršeni pijanisti mogu prenijeti slušateljima. Rahmanjinov je Bachovo izvorno djelo nadogradio, obogatio, dodao mu novu teksturu i harmonije te zapravo stvorio jedno novo i originalno djelo. Čista petica i za Rahmanjinova i za Koneva.
Razigrani Mendelssohnov „Scherzo“ iz „Sna ivanjske noći“ bila je još jedna savršeno izvedena minijatura koja nas je uvela u posljednji dio koncerta gdje je Konev opalio iz sveg oružja. Dva kratka ljubavna komada Fritza Kreislera, „Liebeslied“ i „Liebesfreud“ (za ovo prvo, ljubavnu tugu, znam da postoji, a ovo drugo, ljubavna radost, je nešto poput Jetija: mnogi kažu da postoji, ali to još nitko nije dokazao 🙂 ), također u Rahovom aranžmanu, u nadahnutoj Konevljevoj interpretaciji poput duhova su izašle iz glasovira i obuzele sve prisutne, da bi nas majstor za sam kraj oduševio poemom Mauricea Ravela „La Valse“, zamišljenom za cijeli orkestar a ovdje izvedenom samo u klavirskoj verziji, ali s takvom dubinom i punoćom zvuka da ste imali dojam da slušate cijeli orkestar kako izvodi tu stvar. Jedno od Ravelovih možda manje poznatih djela, ali sjajno po tome što motive klasičnog valcera dekonstruira i ponovo sastavlja ali od drugačijih fragmenata, dodajući svemu tome jednu znatno mračniju, depresivniju notu koju je Konev filigranski precizno prenio. Eksplozija pljeska koja se prolomila dvoranom nakon efektnog završetka pokazala je da je osječka publika prepoznala kvalitetu.
Uslijedila su čak tri kratka bisa, a poslije svirke Konev se družio s obožavateljima, razgovarao s njima i potpisivao flyere, no što se mene tiče sve što je trebao reći rekao je tamo gdje i treba: na pozornici, priredivši pravi spektakl za ljubitelje klasične (i malo manje klasične) glazbe. Trebaju vam pravi majstori da ovako savršeno ožive glazbu različitih stilova i epoha, a Konev je pokazao da je jedan od njih. Ukrajinska veza očito jako dobro šljaka: ovo je bio, po meni, nastup koji se po kvaliteti može mjeriti s onim Konevljevog mlađeg sunarodnjaka Dmytrija Chonija: ne samo među najboljima ove sezone, već i među najboljima otkako OGS postoji.
Vezist Hadžo
http://www.ivankonevpiano.com/
zlihadzoponovojase 