U pauzi od nastupa Goblina otišao sam preko puta do susjednog Quartera ovjeriti Repetitor i nije mi bilo žao. „Jagode su jagode“, ali Repetitor je jak… 🙂
Izvještaj s koncerta Goblina u Fabrici ste imali prilike pročitati, pa kako sad i izvještaj s koncerta Repetitora koji se održavao u isto vrijeme? Jebiga, uz malo žrtvovanja, stiglo se i jedno i drugo. Sva sreća da su Fabrika i Quarter doslovno preko puta pa to nije problem, da se koncert Repetitora održavao recimo u CK13, ovo vjerojatno ne bih uspio izvesti.
Dakle, plan je bio ovakav: odgledati Zeku i prvih 45-50 minuta Goblina, potom skočiti do Quartera na Repetitor i onda, ako stignem, još uloviti kraj Goblina. Ispostavilo se da sam stigao. Naravno, kolateralna žrtva bila je predgrupa Repetitoru, bend Klotljudi, no sigurno će se naći mjesta i za njih na mom blogu, makar u rubrici Play of the Day.
Za razliku od Fabrike koja je pucala po šavovima koliko je ljudi bilo, u Quarteru nas je bilo po slobodnoj procjeni oko 250. Nije loše, ali čovjek se pita koliko je posjet mogao biti veći da nije bilo konkurencije preko puta. Boris se u jednom trenutku obratio publici riječima „Ima nas gomila“; je li to bilo zadovoljstvo brojem ljudi, razočarenje istim ili jednostavno ironičan komentar na veliki hit starijih kolega preko puta, nijesam siguran…
Repetitor pratim od njihovih samih početaka, od pojavljivanja na kompilacijama „Jutro će promeniti sve“ i „Zdravo zdravo zdravo“, preko njihovog prvog nastupa u Zagrebu na open air festivalu kada su, kao nepoznat bend, svirali u kasno poslijepodne pred šačicom ljudi, i od samog početka su me oduševili. Gledao sam ih barem tuce puta za sve ove godine i vrlo brzo mi je ponestalo hvalospjeva za njihovu snagu, energiju, stav, muda – sve ono što jedan rock bend mora imati, a pogotovo ako ga čine dvije cure (Milena Milutinović za bubnjevima i Ana-Marija Ćupin na basu i kao vokal) uz Borisa Vlastelicu kao lead vokala i gitarista. Tako da mogu čista (i oštećena 🙂 ) srca reći da su, dijelom zahvaljujući i mojim hvalospjevima, Repetitor postali ono što danas jesu: velika regionalna, pa i šire od toga, atrakcija. Ah da, tome su malo pomogla i tri odlična albuma i nekoliko velikih turneja po Evropi, uključujući i nastupe u Americi, Kini i tko zna gdje sve ne 🙂 . To je razlog zašto nisam recenzirao njihov posljednji album „Gde ćeš“ – svaki novinarčić, kritičarčić, blogerčić i slični mudroseri doslovno su prepisivali laude jedni od drugih i ja nisam osjećao potrebu da ponavljam tuđe „mudre“ misli. Što sam imao reći o bendu govorio sam onda, gdje i kada je to trebalo…
I eto mene matore podrtine ponovno licem u lice s njima. Nisam ih gledao nekoliko godina, putevi nam se jednostavno nisu ukrštali, a ekipa je došla u Novi Sad kako bi promovirala svoj gore pomenuti treći album ali i otvorila novu europsku turneju koja će ih voditi kroz Austriju, Njemačku, Madžarsku i Sloveniju, a posjetit će i Hrvatsku, točnije Zagreb, Zabok, Hum na Sutli i Orahovicu. Svirka je počela u 23:15, točno kako je organizator i najavio, a prva stvar koju sam uočio kad sam se približio bini su – kosijaneri. Ovoliko kosijanera nisam vidio još od EXIT-a kada odem na Explosiv binu ovjeriti neke metal bendove: da, Repetitor su počeli privlačiti i takvu publiku. Na njihovim koncertima manje je šutki, a više se headbanga i maše kosurinama, što je rezultat činjenice da su još na drugom albumu u svoj zvuk počeli ubacivati i metal/stoner/sludge elemente. Današnji Repetitor tako spajaju sirovu energiju ranih Stoogesa s bukom Fugazija, mladenačkim buntovničkim stavom Nirvane i izmjenama muško-ženskih vokala u stilu Sonic Youth, a tome su pridodali i masne metalizirane rifove koji vuku na stare Black Sabbath. To je najbolje došlo do izražaja u pjesmama s posljednjeg albuma kojeg su izveli gotovo u cijelosti, gdje je intenzitet svirke bio toliki da sam mislio da će se strop srušiti po nama.
Borisovo sviranje gitare još uvijek je na prvi pogled na rubu kaosa, ali se vidi da se bolje kontrolira i da ne radi pizdarije kakve je ranije često znao raditi na koncertima. Ana-Marija suvereno vlada svojim basom i su-odgovorna je za lagani potres koji se mogao osjetiti gradom tijekom njihove svirke, zajedno sa ženom-zmajem za bubnjevima, Milenom, koja od prvog nastupa u Zagrebu do danas svaki put bubnja kao da sutra neće doći, da je ovo oproštajni party od civilizacije i da ga treba učiniti tulumom za pamćenje.
Zvuk je bio takav da vam je kidao utrobu ako ste bili blizu bine. Zato nisam ostao dugo tamo već sam se udaljio do šanka gdje se sve solidno čulo, jedino što su vokali bili nerazumljivi, pogotovo ženski. U jednom trenutku netko iz publike se proderao da ne razumije Borisa što pjeva, da bi mu ovaj odgovorio: „Ja ne pevam, ja se derem“ 🙂 . Tako da to možda ide i na dušu benda. Ali, moram pohvaliti tonca koji nije cijelo vrijeme sjedio za miks pultom već je tijekom svake pjesme kao kobac kružio po dvorani, lovio eventualna iskrivljenja zvukova i onda ih pokušavao podesiti na mikseti. Nije uvijek šljakalo, ali da si je čovjek dao truda, to jest.
Meni osobno najbolji trenutak koncerta bila je izvedba laganice sa zadnjeg albuma „Crvena“. Iznenadilo me to što ju je publika tražila od samog početka svirke jer je netipična za bend, a u živoj verziji zvučala je još bolje nego na disku: hipnotička, mantrična, podsjetila me na folk/pagan metal bendove svojim ekološkim tekstom, ženskim pjevanjem koje kao da predvodi neki mračan drevni ritual i baražom usporenih gitara ispod, poput vulkana koji prijeti da svakog trenutka proključa, što se u zadnje dvije minute i dogodi. Ako tražite stvar koja će vam najbolje dočarati staze kojima se Repetitor danas kreće, onda je to ova stvar, uz „Jatake“, „Ekspediciju“ i singl „Suženi snovi“.
I starije stvari su presvučene u novo ruho, pri čemu je najbolje prošla „Pukotine“ koja zvuči još oštrije i energičnije nego ranije, a način na koji Milena udara bubnjeve naprosto boli (bubnjeve, mislim 🙂 ). „Zli sin đavola“ aranžmanski nije mnogo mijenjan i on čak zvuči vrlo poppy u usporedbi s novijim pjesmama, dok je njihov prvi hit singl „Ja“ ostao zakucan negdje na pola puta između onoga kako su ga izvodili nekada i kako bi ga htjeli izvoditi danas. To mi je bio jedini slabiji trenutak koncerta: kao da se cijela stvar pretvorila u poligon za Borisovo deranje glasnih žica.
Prvi dio koncerta trajao je 50 minuta, da bi se bend potom vratio i odsvirao još dvije pjesme za kraj i to je bilo to. Sat vremena točno. Očekivao sam ipak još barem dvije-tri pjesme, sat vremena mi je premalo čak i kad je riječ o ovako agresivnoj i intenzivnoj glazbi, ali treba izdržati sat vremena voziti u petoj brzini bez stajanja. U svakom slučaju, ovo relativno kratko trajanje koncerta omogućilo mi je da se vratim do Fabrike i ovjerim bis Goblina i tako uspješno zaokružim lijepu dvodijelnu rock priču.
I što reći za kraj? Repetitor su već deset godina budućnost rocka na prostoru bivše države ali i šire. I to što su tekstovi na srpskom kod njihove glazbe nije problem: ovo je bend koji može imati prođu u svakom kutku zemaljske kugle, od Kamčatke do Antarktika, bend koji je izgradio prepoznatljiv zvuk i nastavlja raditi na njemu, ali i bend koji je uspio opstati više od deset godina i uspjeti u ovom poseljačenom i izopačenom društvu gdje vladaju kič, primitivizam i cajke. Repetitor su i dalje glas mlade, OK, možda više ne tako mlade 🙂 urbane generacije, i to vrlo bučan glas. Rekao sam to već ranije, ponovit ću i ovdje: Repetitor su danas možda i najbeogradskiji bend od svih na srbijanskoj sceni, onako beogradski kakvi su to bili EKV u 80-ima ili Block Out u 90-ima, i ponosno nose štafetu dok se, jednog dana, ne pojavi netko dovoljno hrabar, lud i uporan poput njih da ju preuzme. Ali ja takav bend u ovom trenutku još uvijek ne vidim.
To je, po meni, znak da će Repetitor i dalje vladati roc k scenom na prostoru bivše Yuge i šire. Ili je možda vrijeme da konačno odem operirati i mrenu na drugom oku…?
Crveni jatak Hadžo
https://hr-hr.facebook.com/repetitorbgd/ ; http://repetitor.bandcamp.com/
zlihadzoponovojase 