Izložba Ljiljane Mihaljević „Gozba“, otvorena sinoć u galeriji Waldinger, definitivno je najukusnija izložba na kojoj sam ikada bio, he he he…
Eat works je koncept koji začudo u Slavoniji nije baš čest, a predstavlja umjetničke radove koji se temelje na prikazivanju i izlaganju hrane kao umjetničkog djela, pri čemu vrlo često to umjetničko djelo biva konzumirano. Prošle godine je u sklopu POP UP-a u Eurodomu bila instalacija Ivana Šeremeta „Smrt umjetnika“ gdje je umjetnik održao minutu šutnje nad komadom pečene prasetine a potom istu kanibalistički razrezao i podijelio s nama, a sada smo dobili jednu mnogo više elaboriranu verziju Ljiljane Mihaljević pod nazivom „Gozba“.
Ovo je bila vrlo dobro posjećena izložba, što se vidjelo već po gužvi pred ulazom u galeriju. Naravno da će cinik poput mene uzroke ovako dobrog posjeta pronaći prije svega u činjenici da se ovdje radi o hrani kao umjetničkom djelu ali tko zna – možda je netko došao i jednostavno zato što voli umjetnost J. Njet, takvih je malo, baš sam pričao friendici da pola tih ljudi ne bi bilo tamo da je Ljiljana kojim slučajem izlagala slike, to garantiram! Ali kad je hrana u pitanju, odjednom se kod ljudi pobudi velika ljubav prema umjetnosti… 🙂
O čemu se ovdje konkretno radi? Kao što samo ime izložbe kaže ovo je gozba: imate švedski stol dugačak šest metara na kome su različite delicije, od kanape sendviča preko kolača, slatkiša, voća, raznih pića, sve do velike torte na tri kata. No, do te hrane i cuge nije lako doći. Naime, stol je podignut dva metra u vis i posjetitelji nemaju jasan pregled čega tu sve ima i što se nudi. Cilj ovog hepeninga je da se ostvari interakcija između konzumenta i izložene hrane tako da se testira snalaženje posjetitelja izložbe u svladavanju prepreka (visina stola) da bi došao do cilja (nažnjopao se hrane i cuge). Posjetitelji, dakle, moraju prevladati visinske prepreke da bi, u konačnici, došli do hrane.
Naravno, prije toga smo imali uvodnu besjedu voditeljice galerije Ljerke Hedl, zamjenika gradonačelnika Denisa Ambruša koji je izložbu proglasio otvorenom te same autorice koja je ispričala kako joj se ideja za ovu izložbu rodila – prikladno, zar ne? – u Velikoj jabuci, New Yorku, gdje je često nastupala samostalno ili u paketu s drugim umjetnicima. Rekla je i da joj je Osijek sretan grad jer je svoju jedinu izložbu kod nas imala prije deset godina u tadašnjoj Galeriji likovnih umjetnosti, a nakon toga je dobila poziv da s njom otputuje u New York, pa je izrazila nadu da će se nešto slično ponoviti i ovaj put.
Uz čašu šampanjca izložba je i službeno otvorena, a onda je počeo sam happening. Ljiljana svoj švedski stol tretira kao neku vrstu socijalnog eksperimenta jer metode pomoću kojih su posjetitelji posezali za hranom pokazuju ujedno i metode kojima ostvaruju svoje ciljeve u životu, kao i neke karakteristike koje ih definiraju.
Apsolutna zvijezda izložbe, osim same umjetnice, bio je moj prijatelj David, Irac koji živi u Osijeku, koji je došao s djevojkom i donio sa sobom drvene ljestve. To pokazuje da je studiozan (proučio je najavu izložbe da vidi o čemu se radi i pripremio se), metodičan (ipak je on profesor) ali i snalažljiv. Snalažljivost su pokazali i neki posjetitelji koji su ‘ladno uzeli pladnjeve s kanape sendvičima s visokog stola i nudili sebe i druge, što sam ja okarakterizirao kao varanje, ali me to nije spriječilo da se pogostim 🙂 . Bilo je tu ljudi koji su samo stajali sa strane i čekali Godota, u smislu da im netko ponudi sendviče ili cugu. Jedan lik mi se požalio da želi probati vino ali da ne vidi otvarač, na što sam mu ja odgovorio da otvarača sigurno ima na stolu, samo se treba popeti na ljestve i potražiti ga. On to, naravno, nije učinio, već je sačekao da netko drugi otvori bocu vina, a onda se prošetao i natočio sebi. Klasičan oportunist.
Ja sam pokazao da sam pravi predator kad je hrana u pitanju. Čim je dan znak za start ja sam bio pored stola i počeo sam s operacijom pražnjenja pladnjeva sa sendvičima. Pokazao sam i želju za upoznavanjem nepoznatog jer sam bez gledanja hvatao čačkalice na kanapeima, što se nije uvijek pokazalo uspješnim jer neki od tih sendviča sadržavali su rajčicu koju ja organski ne podnosim, pa sam nju spremio u salvetu a ostatak sendviča pojeo. Tako vam to i inače ide kod upoznavanja nekoga ili nečega novog: neće vam uvijek sve biti po guštu…
Pokazao sam i dobru dozu organiziranosti. Nakon što sam završio sa sendvičima, pažnju mi je privukla trokatna torta te sam organizirao akciju načimanja iste. Obzirom da je David viši od mene, njega sam zamolio da se popne na ljestve i odreže gornji vrh (koji je meni bio malo previsok) te smo se pogostili odličnom čoko tortom s puno kreme i šlaga, baš po mojoj mjeri. Mi smo podijelili svoj dio plijena i potom se povukli sa strane da ga požderemo, ostavljajući ostatak torte drugima. Moja susjeda s desetog kata u jednom trenutku se popela na ljestve i počela rezati tortu za sebe i muža da bi ju potom okružio čopor gladnih usta kojima je ona nesebično dijelila komade. Time je pokazala da voli pomagati ljudima, da je nesebična, ali i da dopušta da je se iskorištava.
Naravno, izložba/gozba ima i šire implikacije, recimo može govoriti o stanju društva danas gdje nam se pružaju brojne ponude, baš poput švedskog stola, no iako je on nominalno svima ponuđen, kako je autorica rekla u uvodu, „samo najspretniji, najsnalažljiviji i najbeskrupulozniji mogu doći do njega“. Naravno, u tome će nam od pomoći biti prijatelji na visokim pozicijama i važnim funkcijama, odnosno u ovom slučaju na ljestvama… 🙂
Također, ne znam da li se osječka gozba snimala video kamerom kao i prethodna uprizorenja iste jer bi bilo zanimljivo povući paralelu između prehrambeno/umjetničko/konzumerističkih navika posjetitelja u različitim gradovima i državama. Na jednoj izložbi negdje u inozenstvu 70% eksponata ostalo je netaknuto, dok smo mi Osječani dobro počistili ponuđeni švedski stol. Jesmo li mi veći gladuši, je li to odraz loše gospodarske situacije kod nas, svašta bi se tu dalo iščitati. Inače, „Gozba“ traje do isteka zalihe hrane i pića, tako da ono malo što je ostalo možete kušati i danas ili sutra, ako ste slučajno propustili otvorenje…
Mislim da neću pogriješiti ako ponovim ono što sam rekao u uvodu, a to je da je izložba Ljiljane Mihaljević „Gozba“ najukusnija izložba na kojoj sam ikada bio i da bih volio da je više takvih…
Gurman Hadžo
zlihadzoponovojase 