Izložba „Ilustrirani tjednici i filmovi“ Željka Kipke @ Galerija Kazamat, 11. 04. 2017. 

Matora konjina poput mene odlično se provela na otvorenju izložbe „Ilustrirani tjednici i filmovi“ umjetnika Željka Kipke jer ona spaja dva meni draga umjetnička formata, film i stare časopise. 

Otvorenje izložbe bilo je najavljeno za 20 sati, a prije samog otvorenja, u 19 sati, održao se razgovor s umjetnikom. Nisam bio siguran ići li na to ili ne, no najava izložbe učinila mi se zanimljivom, pa rekoh why not? Ispostavilo se da je to bila mudra odluka, jedna od onih rijetkih mudrih odluka koje donesem u bilo kojoj jedinici vremena.

Naravno da je odaziv bio razočaravajuć, ali od Osijeka kao grada kulture već sam odavno digao ruke pa me desetak ljudi koliko se skupilo na početku doista više ne može iznenaditi. Pogotovo mene koji se još živo sjeća vremena NNNI…

Razgovor ugodni održao se u ulaznoj prostoriji galerije jer su sve tri izložbene prostorije bile „okupirane“ umjetnikovim radovima. Novi voditelj galerije Ivan Roth i bivši voditelj Igor Loinjak bili su moderatori, premda nekog velikog moderiranja tu nije bilo: Kipke je lik koji voli pričati, jako voli pričati, jedan od onih ljudi kojemu kad postaviš pitanje „Koliko je sati“ on odgovara cijelim jednim odlomkom. Ali, za razliku od naših političara, Kipke je zanimljiv i ugodno ga je slušati.

Čovjek je umjetnik širokih interesa – počeo je umjetničku karijeru kao slikar, kasnije je bio performer, pisac (između ostalog piše filmske kritike), ali i filmski redatelj kojega najviše zanima eksperimentalni i dokumentarni film. Poziv za izložbu „Ilustrirani tjednici i filmovi“ stigao je, zanimljivo, najprije iz Subotice gdje je nedavno bila premijera, a izlaganje u Osijeku je prvo u Hrvatskoj. Ajd’ da smo i mi u nečemu prvi…

Kipke je godinama sakupljao stare filmske časopise i magazine obilazeći staretinarnice u svakom gradu u koji je putovao te mu je palo na pamet da spoji te svoje dvije ljubavi – stare časopise i film – tako što će tekstove iz tih časopisa koristiti kao predložak, temelj na kojemu će snimiti filmove. Ukupno je snimio pet takvih kratkih eksperimentalnih filmova od kojih su tri prikazana u Osijeku.

Prvi film se zove „Socijalna koža ’60–’62“ iz 2013. i najkraći je od ova tri, traje četiri minute, a Kipke ga je podijelio u desetak segmenata. Film je snimljen na osnovu nasumično izabranih ilustracija iz pet različitih časopisa kupljenih u jednom talijanskom dućanu u ljeto 2012., a sastoji se od niza filmskih permutacija kojima je zajedničko to što se događaju u razdoblju iz naslova i što opisuju društvene okolnosti onoga vremena. Svaka scena iz filma ima svoj naslov, no Kipke se poigrao s time tako da je pomiješao scene i naslove što gledanje filma čini još zanimljivijim.

Autor je tijekom razgovora rekao da mu je cilj bio pokazati koliko društvene okolnosti onda i danas nisu toliko različite kao što se misli – film počinje scenom nemira u Teheranu koji su doveli do rušenja šaha, a poveznica s današnjim arapskim proljećem lako je vidljiva svima. Nixonova šetnja po lunaparku djeluje pomalo idiotski, ali ne zaboravite da su Amerikanci u posljednjih 15 godina dva puta birali dokazane idiote za predsjednike – Georgea W. Busha i prošle godine Trumpa. Zanimljiva je i slika susreta El Commandantea Fidela Castra i predsjednika sovjetskog Politbiroa Nikte Hruščova – danas imamo situaciju da se Fidelov buraz Raul sastaje s Obamom, što pokazuje koliko su se odnosi Kube i Amerike promijenili. Film počinje i završava slikom djevojčice koja vozi leoparda u dječjim kolicima, kao svojevrsno upozorenje na brojne predatore koji vrebaju djecu, samo što danas to možda nisu divlje zvijeri već zvijeri u ljudskom obliku koje se koriste internetom i modernim tehnologijama. Ima tu još zanimljivog materijala, a štosno je i to što je zvuk za film snimljen ni manje ni više nego u hotelu s pet zvjezdica. Ta dislokacija slike i zvuka česta je kod konceptualnih umjetnika, pa je Kipke spomenuo kultni Gotovčev film „Plavi jahač“ i Faktorov film „Das Lies ist aus“ koji su primjenjivali isti princip.

U drugom izlogu, odnosno drugoj prostoriji, prikazivao se film „Unyielding Look into the Future“ (Neumoljiv pogled u budućnost), 10-minutni film također iz 2013. baziran na šest brojeva bečkog izdanja Wiener Film Revuea tiskanih između 1950. i 1954. godine. Kipke je na temelju naslovnica tih magazina došao na zanimljivu ideju da iskoristi isječke iz poznatih i manje poznatih filmova u kojima su glumili John Wayne, Nancy Olson, Silvia Mangano i drugi kako bi „reklamirali“ njegove vlastite kratke filmove koje je radio tijekom 80-ih. Film je interesantan zbog tog poigravanja obrnutim vremenskim tokovima gdje gledamo glumce iz 50-ih koji idu na premijeru Kipkeovog filma „Bulevar devet života“ koji će biti snimljen tek 2012. i ti različiti materijali odlično se međusobno nadopunjuju (npr. u isječku iz Wilderovog „Sunset Boulevarda“ gdje se uspoređuju legendarna ulica iz L.A. i Kipkeov nepostojeći bulevar). Film je zabavan i duhovit ali i vrlo ironičan jer Kipke, kako je sam rekao, ne voli holivudske filmove pa mu je ovo došlo kao dobar povod da im se malo naruga.

Posljednji film je najzanimljiviji. Riječ je o 18-minutnom filmu „Orsonov putokaz“ iz 2015. koji je rađen po narudžbi povodom 100. obljetnice rođenja Orsona Wellesa. Kipke isprva nije imao pojma kako obaviti taj zadatak, no opet su ga iz gabule izvukli stari ilustrirani tjednici, ovoga puta oni koje je pronašao u Trstu u jednoj staretinarnici. Kipke je odlučio filmu pristupiti na jedan metafizički način, izbjegavajući linearnu vremensku priču i klasičan biografski pristup. Umjesto toga, odlučio se za dosta radikalan eksperiment gdje se ponovo igra vremenskim obrascima i različitim pričama, pa se film ugrubo može podijeliti u sekvence u kojima gledamo kako Kipke ispisuje Wellsovo ime u anagramu (sell nO Worse, dobra fora 🙂 ) na metalnu ploču koja će završiti kao dio njegove velike slike „Mala povijest dualiteta“ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, a ta je rabota ispresijecana starim snimkama ljudi koji su na neki način bili (ili možda nisu) povezani s Wellsom.

Tako tu imate francuskog pjesnika i boema Guillaumea Apolinnairea, američkog silovatelja Caryla Chessmana pogubljenog u plinskoj komori, snimke iz Istre i još koješta drugoga, a na koji je način to sve povezano s Wellsom (i je li uopće) nije lako odgovoriti. Film je izuzetno hermetičan i kompleksan, a to nije samo moje mišljenje već i mišljenje umjetničke savjetnice za eksperimentalni film Hrvatskog audiovizualnog centra koja je odbila financirati ovaj projekt zbog njegovog „kriptičnog i lokalnog karaktera“. Moram priznati da ni nakon dva gledanja nisam uspio odgonetnuti što je pisac ovim htio reći, osim da je snimio čudan, neobičan, možda i hrabar film o velikom Wellsu u kome se sam umjetnik uopće ne pojavljuje. No, zapravo je manje važno što tamo neki Zli Hadžo misli, važno je koliko se to dopalo onima koji su film naručili, a tu informaciju nismo doznali tijekom razgovora s autorom…

Ukoliko volite eksperimentalni film, ovo je izložba za vas. Ako se odlučite posjetiti Kazamat, moj vam je savjet uzeti bocu Coca Cole ili nekog drugog otrova po svom izboru 🙂  i krenuti po redu od prve do treće prostorije, da vam svaki film bude lagano zagrijavanje za onaj sljedeći. Nakon toga pogledajte izložene časopise i magazine i počnite spajati točke. Vjerujem da će Kipkeova izložba uskoro obići i druge hrvatske gradove, pa ako dođe negdje kod vas u blizinu, odvojite si sat-dva vremena. Isplati se!

Staretinar Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s