Nova HBO-ova mini serija ima prekrasne interijere i eksterijere, ubojstvo, mračne tajne skrivene duboko iza visokih ograda kuća kalifornijskih bogatuna i, najvažnije od svega, sjajnu glumačku postavu zahvaljujući kojoj uspijeva kormilariti kroz pravo more najcrnjih klišeja.
Kad sam prvi put vidio agresivne reklame na HBO-u za njihovu novu hit seriju nisam bio siguran želim li to gledati. Autor je David E. Kelley, televizijski veteran poznat uglavnom po sapunicama smještenim u sudske dvorane („L.A. Law“, „The Practice“, „Boston Legal“, „Ally McBeal“ – sve smo ih imali prilike gledati na našim televizijama, „Zakon u L.A.-u“ još tamo u drugoj polovici 80-ih u bivšoj državi, petak navečer, 20 sati, odmah poslije Dnevnika 🙂 ) koji zadnjih godina nije baš imao mnogo uspjeha sa svojim projektima, a sama ideja serije u kojoj su glavne junakinje četiri žene previše me podsjećala na „Očajne kućanice“ koja je bila, kako naslov kaže, doista očajna serija (donekle gledljiva možda zbog Eve Longorie – Evo, Evo, volim tvoje tijelo… 🙂 ). No, ovo je ipak HBO, plus serija traje samo sedam epizoda, pa valjda ću pregrmjeti nekako. Uspio jesam, ali nije bilo lako…
Radnja serije smještena je u američki primorski gradić Monterey u Kaliforniji, u pop kulturi poznat po dvjema stvarima: festivalu vina i jazz festivalu (Ne miješati Monterey sa švicarskim Montreuxom koji također ima jazz festival, drugi najpoznatiji na svijetu iza onoga u Montrealu, ovjekovječen u uvodu pjesme „Smoke on the Water“ Deep Purplea: „We all came out to Montreux“). Monterey je gradić u kojemu žive imućni ljudi, u velikim vilama tik uz obalu Tihog oceana, s velikim ogradama i debelim zidovima i velikim tajnama skrivenima iza njih.
Serija počinje policijskim svjetlima i zvukom rotirki: u lokalnoj školi dogodilo se ubojstvo. Kvaka je u tome što ne znamo ni tko je ubijeni ni tko je ubojica, a radnja se potom seli u prošlost, nekoliko tjedana ranije, na prvi dan školske godine. Segment koji se odigrava u današnjici odvija se u policijskoj postaji gdje detektivi ispituju žitelje Montereya o tome što se dogodilo, no to su kratke sekvence koje nam neće ništa važno otkriti, a i brzo postanu repetitivne i iritantne: koliko puta morate slušati čopor gusaka kako papagajski ponavlja zlosutne tvrdnje tipa: „To mi je odmah bilo sumnjivo“, „Znao sam da to neće dobro završiti“ ili „Vidjelo se da tu nešto ne štima“…
To su nebitni likovi, kakvih ima u svakom malom mistu koji ispužu ispod kamena kad se dogodi nešto poput ubojstva što potrese i prodrma njihovu učmalu sredinu. Oni bitni likovi su četiri žene koje sam već pomenuo: Jane Chapman (Shailene Woodley) dolazi u zajednicu sa svojim sinom Ziggyjem i brzo se sprijatelji s dva stupa lokalnog društva: Madeline (Reese Witherspoon) i Celeste (uvijek čarobna Nicole Kidman). Obje su se dobro udale, žive kalifornijskim životom na visokoj peti i nemaju drugih briga u životu osim da djecu odvezu u školu, skuhaju nešto za večeru svojim mužićima kad se nakon napornog dana na poslu vrate doma, a ostatak slobodnog vremena – kojeg očito imaju napretek – provode ispijajući bezbrojne kavice i tračajući sve oko sebe. Reklo bi se, tipične Hrvatice… 🙂
Naravno, ono što se krije iza njihovih lijepih obleka, šminke i lažnih osmijeha su obiteljske tajne dugo godina zakopavane u dvorišta svojih vila, no tajne su kučke i uvijek nađu način da izađu na svjetlo dana, pogotovo ako je to motor za dramsku TV seriju 🙂 . Madeleine je alfa ženka u tom malom mjestu, ali njezin oklop cinizma i nepovredivosti nagriza to što još ima duboke osjećaje prema svom prvom suprugu Nathanu koji se ponovno oženio i to svojom instruktoricom joge, a jebe ju i to što joj je starija kćerka Abigail upravo napunila 18 i osjeća da više nema kontrolu nad njom. Jane progoni mučno iskustvo silovanja iz prošlosti i činjenica da njezin silovatelj nije otkriven i da je Ziggy dijete proizašlo iz tog odnosa, dok se Celeste bori sa svakodnevnim obiteljskim nasiljem od strane njenog naizgled savršenog mužeka Perryja (odličan Alexander Skarsgard). Tu je još jedna važna žena, Renata (uvijek sjajna Laura Dern), uspješna poslovna žena i članica upravnog odbora PayPala, koja kreće na ratnu stazu protiv ostale tri heroine nakon što njezina kćerka Isabel optuži Ziggyja da ju je prvi dan škole pokušao ugušiti.
Zvuči potencijalno zanimljivo: ubojstvo, tajne iz prošlosti, kućno nasilje, silovanje, bullying u školi… Nažalost, sve su to opća mjesta u današnjoj slobodnoj televiziji koja se svim tim i drugim temama bavila na bolji i sadržajniji način: Kelly, koji je adaptirao chick lit bestseler Liane Moriarty iz 2014., možda nije toliko kriv za sve te šablone i prežvakane situacije kojima serija vrvi, ali se nije nešto previše potrudio ni da se odmakne od njih. Samo čekate kad će se pojaviti frustracije (odmah na početku), obligatorni preljub (dolazi vrlo brzo) ili obligatorna automobilska nesreća (dolazi nešto kasnije), u pauzi između bezbrojnih kavica u njihovom omiljenom lokalu na doku.
Ono što ipak izvlači seriju su sjajne glumačke izvedbe četiri kraljice. Witherspoonove se sjećam još kao tinejdžerke u „Plavuši s Harvarda“ i u međuvremenu je cura postala ozbiljna glumica (ako ste ju gledali u biografskom filmu o Johnnyju Cashu „I Walk the Line“ gdje glumi njegovu suprugu June Carter znate da to nije došlo preko noći): ona doslovno komandira svakom scenom u kojoj se pojavi, čak i u onim scenama koje podsjećaju na najgore ljubiće.
Kidmanica je sjajna: u početku drvena i pomalo odsutna, do kraja serije njezin će lik doživjeti najveću transformaciju od pasivne supruge koja je zbog braka žrtvovala uspješnu odvjetničku karijeru do žene odlučne da jednom za svagda napusti svog nasilnog muža, dok su Dernova i Woodleyjeva odlične kao majke lavice koje će učiniti sve kako bi zaštitile svoju mladunčad. Iako će četiri žene cijelu seriju spletkariti jedne protiv drugih, kada se nađu ugrožene ipak će zbiti redove i obračunati se s uljezom i vratiti mir u samo naizgled idiličnu zajednicu.
Ovo je izrazito ženska serija: osim Perryja i Ziggyja u drugom ešalonu, ostali muški likovi toliko su nevažni i imaju toliko malo prostora da su ih mogli odglumiti vrtni patuljci 🙂 . Adam Scott kao Madelinin muž i James Tupper kao njezin bivši suprug dobiju nešto prostora tek kad se međusobno konfrontiraju, inače su u debeloj sjeni.
Gledljivosti serije pridonose i vrhunska produkcija, sjajna fotografija na atraktivnim lokacijama s gomilom divnih scena valova kako udaraju o stijene odmah ispod tvoje kuće te redatelj Jean-Marc Vallée, nama najpoznatiji po sjajnom filmu „Dobri dileri iz Dallasa“, koji sve to drži pod kontrolom. U rukama nekog manje spretnog redatelja serija bi možda potonula pod težinom svojih klišeja ili bi ju progutao ego glavnih glumica, ali ovdje je lik uspio izvući možda i najbolje od onoga što mu je materijal nudio.
Treba spomenuti i odličan soundtrack: serija je ispresijecana odličnim pjesmama koje su ovoga tjedna objavljene kao soundtrack CD. Naslovna tema je sjajna „Cold Little Heart“ Michaela Kiwanuke (koja inače traje preko deset minuta), tu je i zaključna tema koja ide uz odjavnu špicu, jazzy-lounge obrada klasika Stonesa „You Can’t Always Get what You Want“ Ituane, tu su i Alabama Shakes, americana kantautor Leon Bridges s fenomenalnom „River“ i još sijaset toga. Plus, u svakoj epizodi bude super mjuze koja nije završila na soundtracku (The Temptations, The Flaming Lips, Fleetwood Mac, Neil Young, Otis Redding…), pa ako volite mjuzu poput mene i u tome možete guštati.
Realno, ljudi, ovo je roto ljubić kakvog kupite na kiosku i pročitate dok se vozite u vlaku ili na aerodromu čekate avion ili ga čitate na plaži i kad završite bacite u najbliži koš za smeće. Od toga napraviti gledljivu, na trenutke i dopadljivu seriju, nije laka rabota. Moja je preporuka da joj date priliku: treba malo vremena da se naviknete na likove, pohvatate tko je tko i tko tu koga, uživate u pojedinim subverzivnim i humorističnim dijelovima radnje i zatvorite oči pred gomilom sapuničastih klišeja i nelogičnosti u radnji. Ako to uspijete, serija bi vam se čak mogla i dopasti…
Veliki lažljivac Hadžo
zlihadzoponovojase 