Večer ranije bio sam na promociji knjige bez knjige, zato me nije iznenadilo što je ovo bila večer uz kavu bez kave… 🙂
Ovogodišnja manifestacija Noć knjige donijela je šarolik program na nekoliko lokacija, a ja sam odlučio posjetiti knjižaru Nova u centru gdje je organizirano druženje s našom poznatom spisateljicom Julijanom Matanović. Bilo je raznoraznih događanja te večeri, najviše u GISKO-u, a tema je ove godine bila knjiga i hrana. Lijepo zvuči, posebno ovaj drugi dio, no nažalost hrane baš i nije bilo nešto mnogo, posebno ne one po mom ukusu: sve nešto zdrava hrana, organsko, kurac-palac, ljudi to su pizdarije: zdrava hrana su miješano meso, litra Coca Cole i kolači s mnogo kreme. Ja oboje tamanim u genocidnim količinama i što mi fali? (Osim što sam prije vremena osijedio, udebeljao se, otromboljio, što mi je vid otišao u trokurac i što sam popušio gotovo fatalni srčani udar prije nekoliko godina? Osim tih sitnica, sve drugo je savršeno u redu… 🙂 ).
Dvorana za promociju knjižare bila je puna do ibera, a najveći broj prisutnih došao je još ranije pogledati predstavu „Knjizi u čast“ studenata Umjetničke akademije. Ja sam to eskivirao, ali je postojala ozbiljna opasnost da ne nađem slobodno mjesto, no na kraju sam ipak pronašao jedno i to u prvom redu. Ljudi često zaziru od prvog reda, opravdano, ne moš’ zijevat’ k’o čovjek ako ti je dosadno, a i zajebano je za zbrisati kad ti dopizdi J. No, obzirom da je program bio zgusnut i određen satnicom, pretpostavio sam da do zasićenja ipak neće doći.
Za stolom su sjedile autorica i moderatorica Ružica Pšihistal s Filozofskog fakulteta u Osijeku u društvu još tri mlade dame koje su čitale ulomke iz Julijaninih knjiga. Ružica je ona gospoja koja ima sklonost kvariti svaku promociju svojim verbalnim eskapadama, pa smo tom prekomjernom verbalnom granatiranju bili izloženi i ovaj put: ne vidim čemu desetominutni uvodni monolog o autoru prepun citata s Wikipedie o postignućima gosta kad on ili ona sami to mogu bolje (i kraće) opisati, a da ne govorim o njenoj naprosto dirljivoj sklonosti da obično pitanje razvuče preko svake mjere tako da ono obično traje dulje od odgovora koji dobije. Ovaj put je bila nešto milostivija prema nama, običnim smrtnicima, nego inače, valjda zbog ograničenosti vremena ili sam se ja, mazohist kakav već jesam, navikao na takvu torturu? Uh, strašne li pomisli… 🙂
O Julijani nema potrebe mnogo pričati, Wikipedia je tu, od faktografskih podataka bitno je možda samo istaknuti da je ona osječki đak, ovdje je završila Pedagoški fakultet, zaposlila se, a početkom 90-ih otišla je u Zagreb, „na neko vrijeme“. Eno je tamo i dan danas. Znam taj osjećaj: i ja sam krajem 90-ih otišao za Zagreb na šest mjeseci, a ostao sam devet godina. Čudan je svat to vrijeme… Dok slušate Julijanu kako priča ne osjeti se zagrebački naglasak, nema kajkanja, žena priča najnormalnije, književni pravilno, s laganim slavonsko-bosanskim naglaskom (ipak je rođena u Bosni). Za razliku od Damira Karakaša na čijoj sam promociji bio u četvrtak, Julijana govori kristalno čisto i zna kako se obraćati slušateljstvu (ipak je profesorica hrvatske književnosti). Pitao sam poslije promocije jednog poznanika koji je sjedio u stražnjim klupama kako se čula tamo iza, odgovorio je: „svaku riječ“. To se cijeni.
A cijenim i to što žena voli pričati, baš poput Damira, samo dok on više razmišlja tokom svijesti i pitanja su mu tek poguranac da krene u kojem god pravcu želi, Julijana je profesorski precizna i točna: njoj kad postaviš pitanje, na njega dobiješ odgovor, ali i mnogo više od toga. Sama je u jednom trenutku skromno priznala da previše priča, ali dokle god je to gušt slušati, sve je OK.
Na početku je otkrila da u Osijeku nije imala promociju od 2011. godine, a u knjižari Nova nije bila još od 2003. Na pitanje o pričama kao okosnicama njenih knjiga, otkrila je da je ona generacija Forumaša iz 80-ih koji nisu voljeli pripovijedanje i dugo je smatrala da klasični romani ili zbirke priča nisu za nju, tako da je svoju prvu knjigu „Zašto sam vam lagala“ objavila tek u 38. godini. Prvu je knjigu počela pisati slučajno, završila ju je u roku od mjesec dana, a onda je brana popustila i do danas je objavila više od dvadesetak, što beletrističkih što znanstvenih radova.
U jednom je trenutku istaknula kako moraš znati slušati da bi mogao pričati te da moraš znati čitati da bi mogao pisati. Odličan citat, skoro kao da je moj 🙂 . To je i pokazala slušajući s pažnjom tri cure koje su čitale ulomke iz njezinih knjiga, da bi u jednom trenutku prokomentirala: „Ovo mi se čak učinilo dobrim“. Poanta je u tome što Julijana svoje knjige nakon objavljivanja više ne čita, pa neke od tih priča nije čula 20-ak godina.
U njenim knjigama čest je motiv krpara, žena koje krpaju staru odjeću, pa je tu povukla i paralelu sa svojim pisanjem: kad priča, uzima dio iz svojeg života, dijelove iz tuđih života i potom to „šije“ vodeći računa o tome da dezeni budu međusobno usklađeni, da odgovaraju, baš kao što radi neka krojačica. Naglasila je i važnost priča zapisanih u knjige jer one ostaju kao materijalno svjedočanstvo kome se čitatelj može uvijek iznova vraćati, za razliku od izgovorenih priča koje dođu i prođu. I Julijana je, poput mnogih pisaca čija sam gostovanja pratio, izjavila kako knjiga nikada neće izumrijeti, kao što ni njezini štovatelji neće izumrijeti, možda im se samo brojno stanje smanjuje.
Govorilo se i o njezinom romanu „Bilješka o piscu“, opisanom kao ne-ljubavni roman te o knjizi „I na početku i na kraju bijaše kava“, zbirki od 17 priča koje se odvijaju za vrijeme jednog simpozija ali ne na samom dosadnom simpoziju već u pauzama za kavu gdje se uspostavljaju pravi kontakti. Knjigu nisam čitao ali kao simultani prevoditelj, između ostalih mojih neuspjeha u životu, dijelim stav da se poslovi nikad ne dogovaraju na skupovima, okruglim stolovima, konferencijama i sličnim glupostima već na pauzama za kavu ili ručak, najbolje uz janjetinu ispod peke, pečeni krumpir i mladi luk. Na kraju je Julijana izjednačila kavu i priču, rekavši da se može živjeti bez njih, ali je to mnogo prazniji život. Opisala je i svoj ritual pravljenja turske kave, rekavši da je to jedina prava kava, dok je coffee to go „grijeh“ 🙂 .
Bilo je tu još tema: ljubavni trokuti, odnos majke i djeteta, prihvaćanje kritičara i struke, pisanje u prvom licu jednine… S Julijanom se moglo pričati do ponoći, pa da nije bilo vremenskog ograničenja možda bi Ružica tu opciju i iskoristila, no Vule je davao signale odozada da se priča polako privodi kraju. Bilo je ovo lijepo i ugodno druženje, iako je ovo bila večer uz kavu, nije bilo kave na stolu. Bila je samo mineralna. Ali nešto mi govori da je kave bilo prije promocije a sigurno i poslije…
Kaveni Hadžo
zlihadzoponovojase 