Izložba „Repozitorij“ Jelene Kovačević, Ines Matijević Cakić i Maje Rožman @ galerija Waldinger, 24. 04. 2017.

Tri mlade umjetnice, Jelena Kovačević, Ines Matijević Cakić i Maja Rožman, predstavile su se danas zanimljivom izložbom otvorenom u galeriji Waldinger. 

Danas poslijepodne u Galeriji Waldinger u Tvrđi otvorena je izložba „Repozitorij“ triju mladih autorica: Jelene Kovačević, Ines Matijević Cakić i Maje Rožman. Ako se netko pita kako to da je otvorenje bilo zakazano za vampirski ranih 17 sati, odgovor je jednostavan: izložba je upriličena u okviru Festivala znanosti 2017. A poznato je da znanstvenici, za razliku od umjetnika, boema, dika i sličnih, rano idu u krevet i rano se bude 🙂 . To objašnjava i zašto je posjet bio relativno skroman: tek 20-ak ljudi se skupilo što je šteta jer je izložba baš zanimljiva.

Uvodnu besjedu održala je tradicionalno Lerka Hedl iz gradskog odjela za kulturu koja je naglasila poveznicu s Festivalom znanosti te nije propustila izraziti žaljenje što se u Osijeku nije održao Marš za znanost u subotu kao u Zagrebu, Rijeci, Splitu i brojnim drugim sveučilišnim gradovima diljem svijeta. Mene to ne čudi: Osijek je sveučilišni grad samo po tome što ima neko kurčevo sveučilište, isto ono koje sustavno ignorira sve pokušaje promjena ili prilagođavanja tržištu rada, ali je zato u prvim borbenim redovima kada treba napisati sramotno pismo potpore dokazanom plagijatoru i prevarantu, sadašnjem ministru obrazovanja ili se uvući što dublje u šupak njegovim pokroviteljima iz zločinačkog HDZ-a. Nemojmo imati nikakvih iluzija: čast izuzecima, ali osječko sveučilište dobrim dijelom čine šupci, ulizice i uvlakači koji se brinu isključivo za svoju guzicu, a takvi su i studenti kojima je vrhunac kulture i aktivizma nadolazeće terevenčenje uz roštilj i Željka Bebeka. Uz takav šljam, nije ni čudo što se Marš za znanost nije mogao održati kod nas. Eto, sad sam se malo ispuhao, pročistio sam motor, pa možemo nastaviti dalje u revijalnom tonu.

Ovogodišnja tema Festivala znanosti je vrijeme, a tri umjetnice su se svojim radovima savršeno uklopile u nju, kako svaka zasebno, tako i promatrano u cjelini. Inače, izložba se zove „Depozitorij“ jer je i zamišljena kao depozitorij, mjesto gdje se pohranjuju, čuvaju i po potrebi koriste različiti materijali. U slučaju ove izložbe to su fotografije, dnevnici i telegrami triju autorica čija je zajednička karakteristika pokušaj zaustavljanja vremena i povlačenja paralela između vremena kada je djelo nastalo i ovog današnjeg.

Jelena Kovačević predstavila je rad „Telegram“ iz dva dijela. Središnji dio čini velik broj starih telegrama koje je njezina majka slala još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Jelena kroz te „krpice“ od informacija stavlja u suodnos dva sjećanja: svoje i majčino, i ta međuigra je efektna, a vjerujem za autoricu i pomalo katarzična jer pokušava bolje razumjeti i prihvatiti vlastitu majku te predmetne telegrame staviti u kontekst vlastitog (krhkog) sjećanja.

Telegrami su popraćeni jednim dnevnikom smještenim na stolu pored, a taj se dnevnik sastoji od 20-ak papira A3 formata ukoričenih u kožnu mapu s tekstovima i slikama koji nam na neki način omogućuju da uđemo u to neko davno prošlo vrijeme. Uz dnevnik se nalaze i tanke bijele rukavice koje je putnik namjernik trebao navući prije nego što se zaputi u to vremensko putovanje. Ne znam je li to iz higijenskih, sigurnosnih ili nekih drugih razloga, ali izgledalo je baš efektno: navučeš te rukavice i osjećaš se poput forenzičara iz onih brojnih CSI sranje serija, kao da seciraš jednu drugu, davno prohujalu epohu i vrijeme. Bar sam ja to tako doživio.

Ines Matijević Cakić predstavila se radom „Vremenske intervencije“, radom u nastajanju koji je započeo još 2007. za vrijeme Baranjske umjetničke kolonije u kompleksu dvorca Tikveš. Ines je vizualno mapirala prostor u obliku pet crteža koje je potom instalirala izravno na motiv koji prikazuju čime je crteže stavila u prostorni kontekst na koji se odnose. Potom ih je fotografirala, a zatim je isti postupak ponovila 2013. godine i usporedba fotografija snimljenih 2007. i 2013. pokazuje da se na njima ništa nije promijenilo te kao da je na njima vrijeme doslovno stalo. Zlobnik bi rekao da se to može preslikati na cijelu Baranju koja bi, ako se trend iseljavanja, odlazaka mladih i izumiranja nastavi, uskoro cijela mogla biti pretvorena u živi muzej jednog prohujalog vremena.

Protokom vremena na svoj se način pozabavila i Maja Rožman u procesualnom radu „Arhiva“ u kojemu ona promatra čovjeka kao mobilnu kiparsku skulpturu a čovjekovu osobnost i tijelo kao umjetničko djelo. S tim je ciljem zamolila velik broj osoba koje su prolazile ili još prolaze kroz svoj život da ispune tipizirani obrazac o sebi kao o umjetničkom djelu. Svaka osoba, pardon, umjetničko djelo, ima svoj inventarski broj, naziv djela, dimenzije djela, godinu nastanka, mjesto trenutnog izlaganja, stanje djela itd. Baš je fora gledati kako ljudi taj isti obrazac ispunjavaju na različite, ponekad i totalno anarhističke načine, otkrivajući pri tome o sebi jako mnogo toga. No, obzirom da ovdje govorimo o vremenu, najzanimljiviji dio rada svakako su usporedni obrasci istih osoba napravljeni s vremenskim odmakom od više godina gdje se može dosta toga iščitati o razvoju same osobe/umjetničkog djela kroz vrijeme.

Taj me dio izložbe najviše naveo na razmišljanje. Zamišljam sebe kako ispunjavam taj obrazac prije 15-ak godina: još nisam osijedio, trbušina je bila tek u začetku, živim i radim u Zagrebu, ima se para ima se čim, lovim cure (i to, nećete vjerovati, dosta uspješno 🙂 ), zdravlje super, nema koncerta u gradu koji propuštam, živi se high life, a moja najčešća uzrečica u to vrijeme bila je, citiram Darkwood Dub, „Život počinje u tridesetoj“. Zamjenik gradonačelnika Denis Ambruš, otvarajući izložbu, spomenuo je kultni kafić Sedmicu u Kačićevoj ulici u Zagrebu. Eh, Sedmica, koliko sam Coca Coli popio tamo! Bio je to i omiljeni kafić pokojnog Ante Perkovića koji je tamo bio gotovo dio inventara jer mu je bio blizu stana, a i imao je nešto od one atmosfere Kafića Uzdravlje „where everybody knows your name“.

A onda fast forward u današnje vrijeme i moje ispunjavanje tog obrasca otkrilo bi poražavajuće stanje umjetničkog djela, jelte. Da se ne hvalim previše, sve ono što sam napisao u prethodnom odlomku zarotirajte 180 stupnjeva i dobit ćete prilično jasnu sliku mog „the so-called lifea“ danas. Ako je za mene život počeo u tridesetoj, bogami kao da je prestao u četrdesetoj. Kao da sam se oženio, dobio djecu, našao stalni posao u javnom poduzeću i postao hodajući mrtvac poput mnogih mojih prijatelja… 🙂

Jako cool izložba koju toplo preporučujem i koja je tri osobnosti ujedinila u jedan depozitorij kojim su pokušale svoje radove spasiti od fragilnosti sjećanja i zaborava kroz vrijeme. I mislim da su u tome uspjele. Ako ste zainteresirani, možete ju pogledati do 7. svibnja 2017.

Loše arhivirani Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s