Izložba „Je li to nit u meandru ili mendar u niti?“ Zdenke Lacine @ Građevinski fakultet, 25. 04. 2017.

U Osijeku se ovih dana održavaju 3. Dani Julija Knifera u sklopu kojih je sinoć u predvorju Građevinskog fakulteta u osječkom Kampusu otvorena izložba radova Zdenke Lacine „Je li to nit u meandru ili mendar u niti?“. 

Posljednjih godina Osijek se počeo malo intenzivnije baviti mišlju, rječju, djelom i ostavštinom (a možda i pokojim propustom 🙂 ) velikog Julija Knifera, jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara 20. Stoljeća, koji je najpoznatiji po svom prepoznatljivom motivu meandra.

Iako je lik umro još 2004., tek odnedavno kao da smo postali svjesni koliko je on velik i važan umjetnik bio. Sve je počelo, ako me alzheimerično sjećanje ne vara, subverzivnim postavljanjem dvije klupe u obliku meandra koje su doslovno preko noći postavljene ispred Kniferove rodne kuće u Vukovarskoj ulici, u blizini bivše tvornice OLT. Rad nepoznatog umjetnika odmah je naišao na osudu nekog goveda iz gradske uprave koje je smatralo da je to nagrđivanje javnog prostora, pa su klupe povučene u vrt kuće gdje i danas stoje, ali iza ograde. Ja mislim da je tu riječ o tome da dotični lik nije dobio pinku za postavljanje klupe (što je uobičajena rabota kada su gradski uhljebi u pitanju), no nebitno; ovo je samo još jedan pokazatelj stvarnog odnosa osječke gradske uprave prema kulturi. Te klupe, osim što su estetski i vizualno vrlo zanimljive, imaju i svrsishodnu funkciju jer se na njima može sjediti obzirom da je u neposrednoj blizini vrlo frekventna autobusna postaja, tu je i blizina kampusa, znači i mogućnost druženja, bla bla bla… Ali ajd’ ti to objasni nekom retardu iz gradske uprave koji je vrlo vjerojatno suodgovoran za arhitektonske zločine u gradu, od radijatora i repera Ante u centru do pogodovanja građevinskoj mafiji pri gradnji, koji su unakazili vizuru Osijeka gore nego što su to učinile sve granate 1991…

Knifer je prošle godine dobio i svoj prolaz, malu ulicu između zgrade Eurodoma i zgrade Zavoda za zapošljavanje, te je i pješački prijelaz preko Trpimirove prikladno oslikan u obliku meandra što je cool fora. Još samo da mladi nauče da se taj mali dio ulice između Istarske i Trpimirove sada zove Kniferov prolaz ali hoće, jer ionako redovno prolaze tim sokakom dok idu upražnjavati svoju redovnu zanimaciju: obilaženje Biroa i uzaludno čekiranje oglasa za slobodna radna mjesta 🙂 .

I, od prije dvije godine imamo Kniferove dane, manifestaciju koju organizira Umjetnička akademija u Osijeku čija je dekanica Helena Sablić Tomić otvorila ovu izložbu. Okupilo se nas pedesetak po slobodnoj procjeni, no izložba će sigurno imati još brojniju publiku jer je smještena u predvorju Građevinskog faksa koje je centralno mjesto okupljanja studenata. Lokacija je dobro odabrana jer su radovi poslagani u stepenastom amfiteatru hola gdje su lako vidljivi, a ne smetaju svakodnevnim aktivnostima studoša.

Kad sam poslije otvorenja pričao s autoricom, rekla mi je da je izložba izvorno bila planirana da se održi u prostoru Manjež, također u Kampusu, no kako je riječ o derutnom prostoru dobili su odjebenicu od nadležne službe za zaštitu na radu jerbo on predstavlja potencijalnu opasnost za posjetitelje, pa su navrat nanos tražili novu lokaciju. I kada su je pronašli na Građi, trebalo je u hodu mijenjati cjelokupni koncept. Izložbu su Zdenka i njezinih osam kolega samuraja u rekordnom roku od samo osam dana postavili i spremili za otvorenje.

Što je specifično za ovu izložbu? Zdenka si je kao domaću zadaću uzela pokušaj spajanja meandra kao prepoznatljivog motiva Kniferove umjetnosti s radom japanske umjetnice i performerice Chiharu Shiota, svjetski poznate po svojim velikim mrežnim instalacijama od niti ili špaga koje izlaže u velikim prostorijama i halama diljem svijeta. Rezultat je osam radova velikog formata na kojima imamo klasične Kniferove motive meandra izvedene uz pomoć čavala i konca čije raznobojne niti tvore zanimljive i oku ugodne kombinacije.

Slike to možda ne mogu vjerno prikazati, ali ono što imamo su stotine i stotine čavala koji pridržavaju kilometre i kilometre niti obavijene oko njih u obliku meandara, pa eto otud i naziv izložbe. Rezultat je fascinantan, a meni se posebno dopao rad nazvan „Oganj“ gdje se isprepliću crne i crvene niti poput pravog plamena ili „Početak“ gdje je crno bijeli meandar lijepo uokviren crvenim rubom, a tu je i „Trenutak“ gdje je Zdenka ubacila zlatne niti u crno bijeli meandar. Takve sitne intervencije po meni su dobrodošle jer je Knifer bio malo previše zadrt u svojoj monokromatičnosti, a ovakvi sitni štihovi boje djelima daju dodatnu svježinu. A opet, šta ja znam…

Simpa izložba. Ako vas put nanese do kampusa, nemojte samo otići u tamošnji popularni birc ili na jedan kviki u neku od stutentskih spavaonica 🙂  već skočite par metara dalje do Građe i ošacujte ju. Neće vam biti žao…

Meandrirajući Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s