Gero von Boehm: Peter Lindbergh The Eye @ kino Urania, 27. 04. 2017.

Vrlo zanimljiv program u osječkom kinu Urania u četvrtak navečer: tajna filmska projekcija plus program iznenađenja koji je uključivao mlado meso. Taman po guštu matorog jarca poput mene… 🙂  

Jeste l’ čuli djeco, vjerujte bez šale, počele su tajne projekcije za gledatelje male (i one veće). U kinu Urania se po drugi put održala filmska projekcija u okviru programa Secret Arts Cinema, pa ako ne znate o čemu je riječ, evo sad će vam još jedna neznalica pokušati objasniti o čemu se tu radi…

Program Secret Arts Cinema organizira udruga Pari Pikule a prikazuju se filmovi koji slave kreativnost i bave se arhitektima, dizajnerima, umjetnicima, zanatlijama i sličnim drkarošima koji ne znaju zaraditi pošten novac tako da se uhljebe u nekoj državnoj firmi ili javnom poduzeću ili si osiguraju lažne braniteljske mirovine i invalidnine (da, nećete vjerovati ali ima i takvih) i umjesto toga se bave umjetnošću. Svašta! 🙂

A ono što je zanimljivo kod ovih filmova je to što se prikazuju na tri simultane projekcije u Osijeku (kino Urania), Rijeci (Art-kino Croatia) i Varaždinu (kino Gaj), a kvaka cijelog koncepta je u tome što gledatelji ne znaju naslov filma sve do početka projekcije. Dakle, ne znaš što će te dočekati dok ne dođeš tamo. Što mu ga dođe nešto poput blind datea ili očijukanja preko interneta, uz tu razliku što blind dateovi obično završe posvemašnjim razočarenjem (u mom slučaju razočarana bi uvijek bila ona druga strana 🙂 ), a ovdje ipak gledamo dobre i kvalitetne filmove novije produkcije.

Na prvoj projekciji prikazan je danski film o arhitekturi kojega nisam gledao jer sam valjda bio na nekom drugom mjestu, a ovoga puta premijerno u Hrvatskoj pogledali smo film „Peter Lindbergh – The Eye“, dokumentarac njemačkog redatelja Gere von Boehma o jednom od najvažnijih modnih fotografa našeg vremena koji je redefinirao svijet mode i naš doživljaj supermodela poput Linde Evangeliste, Cindy Crawford ili Naomi Campbell.

Iako nam njegovo ime možda i nije poznato, njegove fotografije najpoznatijih svjetskih modela krasile su naslovnice svih važnih modnih časopisa, pa čak i onih ne-modnih (u svojoj kolekciji magazina Rolling Stone imam barem jedan broj s naslovnicom koju je radio Peter, iako ovdje nije bila riječ o modelima već o glumcu Nicolasu Cageu). Ono po čemu je nama ljubiteljima glazbe i pop kulture sigurno najpoznatiji je naslovnica britanskog izdanja časopisa Vogue iz siječnja 1990. gdje je na jednom mjestu okupio tada još mlade, a kasnije mega zvijezde među supermodelima: Lindu Evangelistu, Naomi Campbell, Tatjanu Patitz, Cindy Crawford i Christy Tzrlington. To se i dan danas smatra početkom ere supermodela, a upravo je ta naslovnica potaknula Georgea Michaela da te modele ubaci u svoj genijalni video za pjesmu „Freedom ’90“, jedan od meni najdražih video spotova iz onog vremena, a te iste modele poznati talijanski modni guru Gianni Versace angažirat će za svoju čuvenu kolekciju jesen-zima 1991.

Pa ipak, o samom Peteru ne zna se mnogo, a ovaj dokumentarac, prikladnog trajanja od 50 minuta, otkriva nam ono najvažnije. Ne davi s detaljima, ne razvlači priču više nego što treba, precizno i koncizno nam kroz razgovor s umjetnikom i nekoliko njegovih kolega (uključujući redatelja i prijatelja Wima Wendersa) predstavlja njegov put od odrastanja u malom njemačkom industrijskom gradiću Duisburgu, šegrtovanju kod poznatog fotografa Hansa Luxa, prvim uspjesima za tada vrlo popularan i utjecajan Stern magazin te, kako se gruda snijega nastavila kotrljati, prve angažmane u New Yorku i Los Angelesu za Vogue, Vanity Fair i brojne druge te preseljenje u Pariz gdje i danas živi i radi.

Osnovna značajka Linderbergovog stila je novi realizam, dosta nalik onom filmskog pokreta cinema verite: fotografira uglavnom u c/b tehnici, ne podnosi photoshop i retuširanje, mrzi make-up i uvijek pokušava napraviti što realističnije, prirodnije i životnije fotke. Peter svoju inspiraciju crpi iz uličnih fotografija njemačkih magazina iz prve polovice 20. stoljeća, kao i iz ekspresionističkih i avangardnih filmova iz 1920-ih. Ta poveznica s filmom jako je važna jer Lindbergh je bio i jedan od prvih fotografa koji je filmske glumice portretirao kao supermodele, a njegova snimanja s Nastasjom Kinski ili Millom Jovovich su legendarna.

I još jedna važna stvar: čovjek uživa beskrajno povjerenje modela s kojima radi. Imate u filmu scenu u kojoj snima Naomi u nekom bazenu s hladnom vodom. Naomi nije sretna zbog toga, stalno gunđa i žali se, ali bez pogovora odrađuje sve što se od nje traži. A snimanja mogu biti naporna i dugotrajna: zbog svoje odbojnosti da fotografije prepravlja i dorađuje, Lindbergh snima na tisuće njih i onda traži onu jednu ili dvije, onaj trenutak savršenstva ili prirodnosti za kojim toliko čezne.

Kao lik, Lindbergh se doima vrlo opušten, zajebant i boem koji radi ovaj posao prije svega zato što ga voli a ne zbog love koju mu on donosi (što naravno može biti i uljepšavanje). Voli se smijati i šaliti, a najveća mi je fora natpis „Govori njemački“ na ulazu u njegov pariški stan: insistirati na tome u zemlji koja strane jezike ne voli čak ni kada ih govore (bio sam u Parizu, provjerena informacija!), a pogotovo u zemlji koja mrzi Nijemce još od kraja 2. Svjetskog rata vrlo je hrabar potez.

No, Lindbergh nije samo i isključivo modni fotograf. Prije nekoliko godina krenuo je u jedan novi projekt: posjetio je ubojicu osuđenog na smrtnu kaznu u jednom američkom zatvoru i zatražio od njega da bulji 40 minuta u kameru. Nema govora, nema kretnji, nema nikakve ekspresije, naizgled samo prazno buljenje u kameru. Ali rezultat je facinantan: upravo taj nedostatak bilo kakve emocije i činjenica da u tebe zuri čovjek koji je ubio nekoliko djece u gledatelju izaziva osjećaj nelagode, tjeskobe, pa i straha. Lindbergha je zanimalo na koji način zlo unutar te osobe može izaći van i manifestirati se, svjesno ili nesvjesno, te kakve emocije to buljenje ubojice u kameru može proizvesti na gledatelja. Neki su bili šokirani, neki ljuti i bijesni, a nekima je čovjeka čak bilo žao. Vrlo dobar film koji bi se mogao koristiti i kod rasprava o ukidanju smrtne kazne u onim zemljama gdje ona još postoji.

Peter Lindbergh je u velikoj mjeri oblikovao svijet mode, oglašavanja i filmske industrije i zaslužio je dokumentarac o svojim postignućima, a rezultat je brz, dinamičan i često zabavan film koji dosta toga otkriva o umjetniku, a nije dosadan i ne razvlači nepotrebno priču. Baš kao i Lindbergh u svojim fotografijama, Gero von Boehm je pokušao uloviti trenutke savršenosti i prirodnosti u liku kojega je portretirao i u tome je uspio.

Nakon projekcije filma nismo se razbježali kućama k’o rakova djeca već smo ostali u dvorani. Na pozornicu kina popela se jedna mlada simpa cura koja je pozirala gledateljima, a ovi su bili zamoljeni da pokažu svoje fotografsko umijeće koristeći svoje fotoaparate ili mobitele te sudjeluju u natječaju za najbolju fotografiju. Najbolja fotografija po izboru profesionalnih fotografa bit će objavljena na stranicama Jutarnjeg lista, a i ekipa iz Kinematografa će nešto „učipiti“ pobjedniku.

Iz kina su najavili kako će se sljedeće izdanje Secret Arts Cinema održati 14. svibnja, a tema će biti ples. Naslov filma? Saznat ćete kad dođete tamo… :).  A ukoliko želite pogledati ovaj zanimljiv filmić, možete to učiniti ovdje: http://www.peterlindbergh.com/films/31 .

Modni mačor Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s