Mješoviti zbor Kršćanskog sveučilišta iz Lubbocka održao je vrlo dobar nastup u srijedu u sklopu Osječke glazbene srijede, ali užitak je pomračio njihov dirigent dosadnim lamentacijama i propovijedima između pjesama.
Nakon nekoliko tjedana pauze evo mene opet na jednom od koncerata iz serije Osječke glazbene srijede i to ponovo u Donjogradskoj sinagogi. Prije nekoliko mjeseci tamo sam gledao The Wing Singers Gospel Choir iz Pečuha, a evo nam sada još jednog gospel zbora, ovoga puta Mješoviti zbor Kršćanskog sveučilišta iz Lubbocka u Teksasu. Dva gospel zbora ali poprilično različita: Mađari su više naginjali prema pop i svjetovnim napjevima koji nisu nužno o bogu, Isusu i tim glupostima, dok su Ameri onaj najcrnji, ortodoksni kršćanski zbor čije su vrijednosti meni, kao priznatom ateistu i bezbošcu, potpuno neprihvatljive.
Sinagoga je bila dobro popunjena kao i prošli put, a ono što sam odmah uočio je veliki video zid koji se nalazio iza članova zbora i na kome su se nalazile informacije o autorima svake pjesme te njihovi prijevodi na hrvatski. Nama koji govorimo engleski to nije bilo potrebno, ali možda je nekome bilo bitno saznati o čemu koja pjesma govori. A da ne bi bili u nedoumici, između svake pjesme obratio nam se dirigent zbora, Phillip Camp, i pojašnjavao nam o čemu koja pjesma govori. Naravno, tu nema neke velike misterije: slavi se druga boga, druga Isusa, drugaricu Mariju, viče se aleluja, tu je djetešce, blještavo svjetlo, kraljevstvo božje i ostale pizdarije iz prebogatog vjerskog asortimana. Zbor je sa sobom doveo i prevoditelja, da ne bi slučajno netko u publici ostao uskraćen za njihove mudrosere; kako sam i sam u toj branši, mogu reći da je čovjek dobro odradio svoj posao, uz povremene padove u koncentraciji ali to se događa.
Zbor čini 30-ak pjevača, što muških što ženskih, koji studiraju na tom sveučilištu. Program su otvorili s nekoliko modernih skladbi sakralne tematike: „Great are You Lord“ Jasona Ingrama, „Three American Songs“ Shawna Kirchnera te jedan spiritual Howarda Helveya. Momci i cure sjajno pjevaju, izvrsno slažu glasove i kad zatvoriš oči, stekneš dojam da si se našao na nekoj od protestantskih misa negdje duboko u američkom Biblijskom pojasu.
Potom smo dobili tri tradicionalne američke spiritualne pjesme koje su nastale u 19. stoljeću i čiji autori su nepoznati, ali se zna da su to bili robovi. Zbor ih je izveo u modernim, prearanžiranim verzijama, a u jednoj od njih, „I Got a Key to the Kingdom“, imali smo i solo točku jednog momka. Uslijedile su dvije suvremene skladbe Randyja Gilla, „Shout Hallelujah“ i „Magnificat“, koje je dirigent najavio kao pjesme koje nisu posebno uvježbavali ali ih često pjevaju na zajedničkim molitvama studenata i profesora na njihovom sveučilištu. Pomislio sam da to mora biti pakao na zemlji: em su studiji tlaka sami po sebi, em još nekoliko puta tjedno moraš imati takva okupljanja i pranja mozgova. Ali dobro, svi vjernici su mazohisti valjda, a ovi zatucani su najgori od svih…
Taj prvi dio nastupa bio je dobar, ali prilično očekivan i bez mnogo iznenađenja, i taman sam pomislio kako će se ovo razvući u dosadu, kad su me momci i cure uspjeli iznenaditi. U drugom dijelu koncerta napustili su obale Amerike i krenuli malo šaram-baram po „vascelom svetu“. Krenuli su s „Holy Radiant Light“ ruskog skladatelja Alexandera Gretchaninoffa, potom su prešli u Norvešku i na latinskom izveli poznati gregorijanski koral „Ubi Caritas“ u aranžmanu norveškog skladatelja Ola Gjeiloa, a meni osobno vrhunac cijelog koncerta bila je izvedba kenijskog tradicionalnog napjeva „Wana Baraka“, otpjevana na svahiliju uz udaraljke u pozadini, lupanje nogama u ritmu i pljeskanje rukama cijelog zbora. Ovo je bila sjajna stvar – uzvišena, nabijena ritmom ali i emocijama, kako to Afrikanci i inače pjevaju.
Uslijedilo je najveće iznenađenje – kajkavski napjev Vinka Žganeca „Lehku noć“, u kojem su se članovi zbora potrudili otpjevati ju na hrvatskom jeziku. I nije to uopće loše zvučalo – osjetilo se lagano teksaško razvlačenje, posebno kod solo pjevačice, ali budimo realni – mislite da bi netko od nas „normalnih“ Hrvata uspio savršeno skinuti neku kajkavsku popevku? Čisto sumnjam. Publika je prepoznala trud te su gosti dobili najjači pljesak do tada.
Za sam kraj su izveli skladbe Petera Lutkina „The Lord Bless You and Keep You“ i „God Be with You till We Meet Again“ Williama G. Tomera, kao svojevrsni oproštaj od osječke publike i nadu da će ponovo doći kod nas. Možda i dođu – američke crkve pune su k’o brod i nije im problem svako malo organizirati ovakve turneje i promovirati svoje izvođače.
Ništa loše nema u tome, osim što je meni iritantno slušati te propovijedi kako su oni veliki vjernici koji prakticiraju vjeru, pa citiranje poglavlja iz Biblije, bla bla bla… Doduše, palo je to na plodno tlo: u prvim redovima bila je neka padavičarka koja je cijeli koncert provela nagnuta prema naprijed kao da je u transu, a nekoliko ljudi je po završetku svake dirigentove besjede uzvikivalo „Amen!“ tako da sam doista na trenutak imao više dojam da sam na misi a ne na koncertu.
Prilikom izlaska s koncerta dirigent Camp se nacrtao pored mene pa sam mu rekao da mi je bilo lijepo slušati ih, ali da sam ateist kojem te poruke ne znače ništa. Na trenutak je ustuknuo, kao da sam ga udario hladnom krpom, a onda se stidljivo nasmiješio i zahvalio mi što sam ipak došao. Fair enough! Čovjek je po završetku koncerta pozvao ljude da ostanu da se druže, ali ja sam to odjebao. Dovoljno mi je bilo liturgije za cijeli jedan život…
Ali da ne griješim već ionako grešnu i kvarnu dušu 🙂 , bio je ovo zanimljiv i nesvakidašnji koncert s dovoljno „caka“ da zadrži vašu pažnju čak i ako vas tematika ljubavi prema bogu nimalo ne rajca. Samo što su ga nepotrebno davili između pjesama. Mislim, stvarno, nisam došao slušati vaše propovijedi već koncert i to je ono što me zanima, a ne to štujete li boga, vraga ili, poput Leta 3, riječku pičku. Zapravo, od svih religija, ova potonja mi je daleko najprivlačnija… 🙂
Hadžo, štovatelj mufa
zlihadzoponovojase 