Novosadski kantautor Nemanja Nešić premijerno je u Osijeku predstavio svoj svježe objavljeni album s uglazbljenim pjesmama Dobriše Cesarića i potvrdio je ono što sam zapazio na prošlogodišnjoj Poezici: da je riječ o prvoklasnom šansonjeru koji već pomalo zaboravljenom glazbenom žanru udahnjuje novi život.
Ako je netko slučajno nabasao na moj prošlogodišnji izvještaj s novosadskog festivala Poezika, mogao je pročitati da je kantautor koji je otvorio drugu večer, na kojoj sam ja bio, Nemanja Nešić, novosadski diplomirani kompozitor i kantautor. Teško je na temelju par pjesama koje je tada izveo donositi neke velike zaključke, ali bilo je očigledno da je čovjek šansonjer starog kova koji se u pratnji buraza Svetozara za klavirom predstavio u lijepom svjetlu.
Prošla je godina dana i potpuno sam zaboravio na čovjeka, kad mi se on iznebuha javio na mail da mi kaže da je živ, zdrav i da dolazi u Osijek, ne ničim izazvan već s dobrim povodom: promovira svoj novi projekt, album „Sve što slutnja šapne“ u izdanju Croatia Recordsa, objavljen 22. travnja, uoči Dana prodavaonica ploča. Pa, kad sam već lijepo pozvan, naravno da sam odlučio otići.
Koncert se održavao u Vikarijatu u Strossmayerovoj ulici. Znam tu zgradu jer često prolazim onuda, ali ono što nisam znao (naravno, obzirom da bezbožac i nevjernik poput mene rijetko hodočasti po takvim opskurnim mjestima) je da u dvorištu iza glavne zgrade postoji još jedan objekt, nov i moderan, u kome se nalazi suvremena multimedijalna dvorana, a u toj dvorani je nastupio Nemanja sa svojim četveročlanim komornim bendom.
Kako je došlo uopće do toga da jedan novosadski kantautor snimi album pjesama Dobriše Cesarića i još ga uspije uvaliti najvećem hrvatskom izdavačkom „majoru“? Popričao sam s Nemanjom poslije nastupa pa mi je rekao otprilike sljedeće: kad dođeš u neke godine, počneš otkrivati stvari koje su ti možda promicale u mladosti, pa se tako Nemanja kad je zagazio u 40-e identificirao s Cesarićevom poezijom i u vlastitom studiju snimio demo snimke nekih njemu dragih pjesama. Te je snimke poslao friendici u Jugoton da baci uho ne očekujući mnogo, a ova ne samo da je odlijepila već je to proslijedila u centralu CR-a koji su bez razmišljanja rekli da će to objaviti, ali da se snimi u profi studiju. I tako Nemanja okupi bend, uđoše u studio krajem prošle godine, snimiše album, CR ga objavi i – voila! Prvo javno predstavljanje albuma i benda i to baš u Osijeku. Ne svjetska, već vasionska premijera. Pa kako da to čovjek propusti?
Nemanjin nastup održavao se u sklopu Ekumenske večeri u čast Dobriše Cesarića.
U programu je bila i neka čitaba, ali me to nije preveć zanimalo, došao sam zbog svirke i nećete vjerovati, moj nos je dobro odradio posao (nije ni čudo kad je tako ogroman). Program je počeo u 19 sati, a ja sam se ukazao u 19:45, taman na početak svirkate. Okupilo se nekih 40-ak ljudi što je solidna brojka obzirom da je koncert katastrofalno loše izreklamiran, ali mi koji smo bili tamo uživali smo u sat vremena predivne svirke.
Nemanja, kao pjevač i akustični gitarist, je okupio sjajan bend sastavljen od prvoklasnih glazbenika i majstora svojih instrumenata: za klavirom je njegov buraz Svetozar, na violini Vladimir Ćuković, prva violina Srpskog narodnog pozorišta, na čelu mlada Aleksandra Lazin te na harmonici Jovan Letić. Na svom premijernom nastupu izveli su svih 13 pjesama s albuma, redom kako su poslagane na CD-u, te za bis još jednu koja se nije našla na albumu.
Već uvodna, legendarna pjesma „Povratak“ (sa stihovima „Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!“ koji se mogu ‘ladno primijeniti na mene i moj blog 🙂 ) pokazala je odlike Nemanjinog novog projekta: svevremenske Cesarićeve pjesme dobile su zvučno ruho najbliže klasičnoj šansoni: kada slušate Nemanju samo u pratnji klavira, možete zatvoriti oči i učinit će vam se da čujete Arsena iz mlađih dana. Klavir pjesmama daje lagani jazz štih, dok sjajan gudački duo pjesme odvodi u klasičnije, komorne vode. Na sve to dolazi diskretno nijansirana harmonika s daškom Pariza, koja evocira uspomene na sjedenje u birtiji pored Seine, prelistavanje novina, grickanje croissanta i ispijanje odlične (ali preskupe) kave. Znam, bio tamo, radio to. I nadam se da ću ponovo jednog dana… Jedina zamjerka koju imam odnosi se na to da je harmonika bila potpuno zagušena kad su ostali instrumenti bili u igri i jedva se čula, no ekipa mi je rekla da su imali problema na tonskoj postaviti sve onako kako su zamislili, ali znaju za ubuduće na što obratiti pažnju.
A iznad te kompetentne instrumentalne pratnje lebdi Nemanjin glas koji je sugestivan i uvjerljiv, tečna ijekavica, sve pet, nema naglaska ako ste se bojali. Momak ima osjećaj za svaki stih: kontrolira svoj glas pa ga po potrebi spušta gotovo do razine šapta, a po potrebi pusti glas ali uvijek odmjereno, nikad da se nameće ili ulazi u konflikt s glazbenom pratnjom. Rekao bih da je Nemanja pronašao idealnu mjeru glazbeno-vokalne suradnje koja savršeno odgovara temama i raspoloženjima pjesama. Nemanja kao autor glazbe i Svetozar kao aranžer vodili su mnogo računa o atmosferi svake skladbe, pa je tako „Suputnik“ izvrsno srastanje akustične gitare i harmonike, „Popodne“ je komorna stvar, izvedena samo u pratnji gudača, „Mrtva luka“ je razigrana, s vodviljskom klavirskom dionicom koja odudara od preovladavajuće melankolije dok se kroz „Pjeni se“ probija diskretni dalmatinski štih.
Službeni dio koncerta završen je skladbom koja zatvara album, „Baladom iz predgrađa“ u verziji Hrvoja Hegedušića, a za bis smo dobili „Proljetnu kišu“ koja nije ušla na album, što znači da Nemanja i ekipa imaju još aduta u rukavu za možebitni Vol. 2. A kad sam već kod albuma, nekoliko ljudi im je pristupilo poslije svirke s pitanjem mogu li kupiti album, no ekipa ga nije imala. Loš poslovni potez, ljudi: prvo, u Osijeku već poodavno nema prodavaonice CR-a pa ljudi ne mogu samo tako otići kupiti CD, a drugo, ekipa koja će dolaziti na ovakve koncerte uglavnom će biti starija, ljudi koji su voljeli u mladosti i još uvijek vole Cesarića, ljudi koji imaju love da pazare disk pa bi ga trebali obavezno imati u ponudi. Poslušajte savjet stare mazge. Ili nemojte. Znameniti Hadžin poučak o starosti kaže da čovjek s godinama ne postaje pametniji, već samo stariji… 🙂 🙂 🙂
Osječka (i vasionska) premijera ovog projekta bila je odlična, a plan je nastaviti s koncertnom promocijom, uglavnom na području Hrvatske, premda s ovim repertoarom mislim da bi mogli nastupati svugdje: Cesarić jest slučajno hrvatski pjesnik, ali je voljen i čitan diljem bivše države i ovo je projekt koji mora izaći izvan okvira jedne ex-YU države.
I ne mogu ne biti zloban i ne pomisliti na glupaču na Pantovčaku koja se sva uzjapurila zbog zabrane Thompsonovog koncerta u Mariboru pa piše slovenskim vlastima da preispitaju odluku o zabrani jer je „glazba tu da spaja ljude“. I jest, ali ne onakva: ovo što izvode Nemanja i ekipa je glazba koja na najbolji mogući način spaja i zbližava ljude i treba ju čuti što dalje i što šire. Ali ajd’ ti to objasni neukoj tuki sa sela…
Hadžo iz predgrađa
https://sr-rs.facebook.com/NemanjaNesicMaliPrinc/
Fotke: Vikarijat Osijek
zlihadzoponovojase 