Twin Peaks: The Return by David Lynch & Mark Frost @ Showtime

Najdugovječniji (i vjerojatno i najiščekivaniji) nastavak neke televizijske serije u povijesti konačno se ukazao pred nama. Je li se isplatilo čekati 25 godina? I jest i nije: „Twin Peaks: The Return“ je klasična Lynchiana, sa svim svojim vrlinama i manama, ali dok je izvorna serija iz 1990. bila revolucionarna, nova verzija se u današnjoj prebogatoj i predinamičnoj TV ponudi doima poput relikta prošlosti… 

Sjećam se, bila je to sezona jesen/zima 1990./1991. Markovićev konvertibilni dinar još se dobro držao, rat se polako nadvijao nad bivšom zajedničkom državom, a ja sam krenuo na prvu godinu faksa. Netom prije toga vratio sam se iz Skopja sa sedmodnevnog izleta u JNA odakle su me škartirali s dijagnozom da sam „asocijalni šizofreničar“. Njima je trebalo sedam dana da to prokljuve, a vama koji pratite moj blog vjerojatno je bilo dovoljno nekoliko tekstova… 🙂

Elem, u to vrijeme činilo se da najvažnije pitanje nije ni „Hoće li biti rata?“ ili „Hoću li položiti prvu godinu njemačke gramatike kod Purkatice?“ već „Tko je ubio Lauru Palmer?“. Središnje pitanje prve sezone „Twin Peaksa“ postalo je dominantna tema svih razgovora u kantinama, kafićima, na koncertima… Teško je današnjim generacijama dočarati koliku je popularnost ta serija stekla, ali treba to sagledati u širem kontekstu: u to doba TV ponuda je bila skromna, nešto sitcomova („Dragi John“, „Murphy Brown“, „Cheers“…jebote, ni „Simpsoni“ se još nisu bili pojavili!), nešto krimi serija najčešće po principu romana Agathe Christie… I onda se iznebuha pojavi serija koja je sve do tada važeće kanone okrenula naglavačke. David Lynch, redatelj indie kultnih hitova „Eraserhead“ i „Plavi baršun“ s ko-autorom Markom Frostom ponudio je ABC-u, a ovi su prihvatili, nešto „totalno drukčije od drugih“.

„Twin Peaks“ je u osnovi bio lov na ubojicu dotične Laure Palmer, naizgled klasičan „whodunit“ ali s twistom velikim kao kuća: smješten u malo fiktivno mjestašce s cijelim nizom upečatljivih i uvrnutih likova, serija je od samog početka bila neobična, čudna, uvrnuta, zabavna… Stoga nije čudo da se u siromašnoj TV ponudi odmah izdvojila. Prva sezona je bila dosta uspješna, možda ne toliko komercijalno koliko je stekla kultnu publiku, dobila je hrpu nagrada i ABC je naručio drugu sezonu, iako je priča bila gotova. TV mreža je očito htjela što brže keširati na uspjehu prve sezone, a Lynch je njihovu žurbu iskoristio da im uvali nastavak koji je bio nešto najradikalnije do tada viđeno na mainstream televiziji: priču koja je otišla totalno u onostrano ali i u pizdu materinu, pretvorivši se u veliki debakl. Lynch je poslije snimio loš prequel „Fire Walk with Me“ i činilo se da je to to: serija je završila s mnogo više pitanja nego odgovora i nije bilo nikoga zainteresiranog da krene u rizik s novom sezonom.

Ali, nove generacije TV konzumenata otkrivale su tu seriju i uspješno je čuvale od zaborava, a TV klima se posljednjih desetak godina zanačajno promijenila na bolje: serije poput „Sopranosa“, „Žice“, „Breaking Bada“, „Mad Mena“ ili „Losta“ stvorile su povoljno ozračje za novi pokušaj, a i Lynch, koji je ispočetka odbijao bilo kakvu mogućnost nastavka, polako se počeo topiti i priča se ponovno zakotrljala. Kada sam čuo da će se serija ipak snimati, u jednom razgovoru u društvu rekao sam da Lynch neće moći treću sezonu toliko upropastiti koliko je to uspio s drugom 🙂 . I drago mi je što su se te moje proročanske riječi pokazale točnima (eh, da sam bar takav u pogađanju brojeva Lota…). Nakon mnogo odgađanja, TV kanal Showtime konačno je s prikazivanjem krenuo u nedjelju. Puštene su prve četiri epizode serije, a ostatak (od ukupno 18) će se emitirati tempom od jedne epizode tjedno.

Kako ćete doživjeti te prve četiri epizode dobrim dijelom će ovisiti o tome jeste li pratili (i koliko ste voljeli) stari „TP“. Mlađim generacijama, koje nemaju nikakvo predznanje o događajima iz prošlosti, ovo će biti potpuno nerazumljivo, a bogami ni nama starijima nije lako pratiti što su Lynch i Frost upakirali u prva četiri sata. Zapravo, ne znam koliko Frosta ovdje uopće ima. Postoji jedan urbani mit da je Frost bio taj koji je Lynchove eskapade držao na uzdi pa je zato prva sezona „TP“-a bila relativno ravnocrtna: dogodi se ubojstvo – agent istražuje ubojstvo – agent pronalazi ubojicu. Ako je to istina, bit će da je Frost tijekom ovih prvih nekoliko epizoda treće sezone uzeo podulju piš pauzu jer se one doimaju kao tipični Lynch iz razdoblja „Lost Highwaya“, „Mulholland Drivea“ i „Inland Empirea“.

Prepričavati radnju nema smisla, ali evo što vas manje-više čeka: u New Yorku misteriozno biće nalik na ona iz „Wayward Pinesa“ izlazi iz nekakvog portala i masakrira dvoje mladih koji strastveno vode ljubav; u Buckhornu u Južnoj Dakoti, policija pronalazi truplo s glavom žene, a tijelom muškarca, za što je optužen lokalni ravnatelj škole; „dobri“ agent Cooper još je zatočen u Crnoj kolibi odakle će uspjeti pobjeći u stvarni svijet, u Las Vegas, gdje se već nalazi njegov dvojnik, „zli“ Cooper (s dugom kosom pljunuti je brat blizanac Michael Madsenovog Budda iz „Kill Billa“) koji uglavnom ne radi ništa osim što ubija svakog koga sretne; u Twin Peaksu Hawk dobiva poziv od Margaret, legendarne žene sa cjepanicom, da krene u potragu za agentom Cooperom koji je misteriozno nestao prije 25 godina… Ima toga još, ali ovo su neke osnovne niti priče koje bi se u nekoj bližoj budućnosti trebale početi presijecati, premda kod Lyncha to nije zagarantirano… 🙂

Vizualno, „TP: Povratak“ je Lynch koji je otpustio sve kočnice. Treća epizoda je najbolji primjer za to: prvi dio odigrava se u nekoj nigdjezemlji, prostoru između onostranog i stvarnog svijeta, gdje Cooper sreće čudnu ženu bez očiju, i to je tako snažna, halucinogena scena da imate dojam da ste na nekim opasnim drogama. Toj noćnoj mori kontrastira nastavak kada Cooper „sleti“ u Las Vegas, u tijelo nekog lokalnog luzera i, još uvijek ošamućen i komatozan (Kyle MacLachlan u možda najboljoj epizodi cijele serije), završi u nekom od tamošnjih kasina gdje doslovno opelješi kuću igrajući na jednorukim jackovimau. Mrak i ništavilo prvog dijela totalna su suprotnost sjaju i blještavilu drugog, ali kod Lyncha to nekako ide ruku pod ruku. Ili: umjesto patuljka u Crnoj kolibi iz druge sezone, sada imamo drvo s ljudskim mozgom na vrhu koje isijava elektricitet i govori. Treba li vam još bizarluka? 🙂

Moram priznati da ima nešto hipnotično u ove prve četiri epizode. Jest, ima tu zamornih dijelova, predugih kadrova, po desetak minuta bez ijedne izgovorene riječi, ali Lynch je majstor suspensa: taman dobijete poriv da stisnete tipku play forward, kad vas on iznenadi i natjera da zadržite prst na obaraču. I super su mi specijalni efekti: Lynch nije ljubitelj modernih CG efekata, već ih uglavnom radi po starinski, pa zato oni djeluju pomalo naivno i kao da su rađeni na Spectrumu, ali imaju smisla jer na neki način predstavljaju most između stare i nove serije.

Angelo Badalamenti, tvorac genijalne naslovne teme, opet je tu, ali imate dojam kao da nije: glazbe u seriji ima jako malo, a ono što se čuje najčešće je tišina, tu su neki mračni, prijeteći industrijski šumovi ili jezive synth dionice koje se savršeno uklapaju u priču. To rekavši, svaka epizoda serije završava glazbenom točkom, pa tako u drugoj epizodi gledamo synth-rock bend Chromatics sa sjajnom „Shadow“, u trećoj kantautora Jacka Torreya s „Mississippi“, a u četvrtoj tri nimfe: Heather D’Angelo, Eriku Forster i Annie Hart s pjesmom „Lark“. Imam dojam da će soundtrack, kad se jednog dana pojavi, biti sjajan.

Ono što meni, kao velikom ljubitelju stare serije, dosta smeta je to što je sam Twin Peaks u novim epizodama potpuno u drugom planu. Svi stari likovi koje smo voljeli pojavljuju se u par scena i sve skupa ih ima 10-ak minuta na ekranu. Lynch je uveo hrpetinu novih likova, od kojih dobar dio biva odmah ubijen, što zvuči logično jer s preko 200 likova je teško operirati, ali ono što je mene i moju generaciju vezalo za izvornu seriju upravo je način na koji su likovi oživjeli na ekranu i prirasli nam srcu, unatoč svim svojim ekscentričnostima. Ovdje toga za sada nema. Ne samo to – novi gledatelji vjerojatno se pitaju tko su dovraga Ben i Jerry Horne, James i Shelley, Dr. Jacoby, Lucy i Andy i koja je njihova uloga u cijeloj ovoj priči jer doista – ono što su dobili u prvim epizodama je minimum od minimuma, pa i manje od toga. Cinik poput mene mora primijetiti da je lokacija koja nam je najpoznatija, paradoksalno, misteriozna Crna koliba, što dosta govori o tome koliko se nova serija, barem u početku, udaljila od stare…

No, obzirom da Lynch sve radi promišljeno, a ovdje je on odlučio osobno režirati svih 18 epizoda, mislim da će to sve sjesti na svoje mjesto… jednog dana. Zapravo, ono što možda najviše radi protiv nove serije je trenutna klima na televiziji. Kao što rekoh, početkom 90-ih „TP“ je bio nešto neviđeno, ali danas imamo toliko dobrih serija, s bizarnim likovima (genijalna „The Leftovers“) i onima normalnima (još genijalnija „Rectify“) da povratak „TP“-a nije neki breaking news. U usporedbi s njima, čak se doima anakrono i kao relikt nekih prošlih vremena.

Ne znam kako će serija proći kod novije publike, ali znam za nas stare fanove da to ovisi o tome što očekujete: ako očekujete drugo ukazanje Krista na Zemlji, razočarat ćete se. Ali ako očekujete pametnu, napetu, surealnu seriju u klasičnom lynchovskom stilu, „Twin Peaks: Povratak“ jako obećava. A hoće li nas iznevjeriti, saznat ćemo početkom rujna kada bude emitirana posljednja epizoda…

Hadžo s cjepanicom umjesto glave

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s