Sinoć je u sklopu Dana Slovenije u Slavoniji u Muzeju likovnih umjetnosti otvorena izložba suvremene slovenske fotografije „Najljepše mjesto na svijetu“. A dva dana prije toga bio sam na koncertu Zorana Predina – očito je riječ o dobro osmišljenom i organiziranom ataku slovenske kulture na naše selo malo… 🙂
Jestel’ čuli djeco, vjerujte bez šale, u tijeku su Dani Slovenije u Slavoniji. Najambiciozniji projekt razvijanja kulturnih i gospodarskih veza između Slovenije i Slavonije do sada, bila je tu konferencija o kontinentalnom turizmu, nekoliko filmova u kinu Urania, programi u GISKO-u, a evo sada i izložba fotografije. Izložba je inače postavljena po drugi put, prošle jeseni je bila u Zagrebu, posjetili su ju kustosi Muzeja iz Osijeka i predložili da se postavi i kod nas – et voila!
Izložbu su priredili Hrvatski fotosavez u suradnji s Galerijom fotografija iz Ljubljane, a financijski i organizacijski ju je pomoglo slovensko veleposlanstvo u Zagrebu. Na njoj je okupljeno 13 vodećih imena suvremene slovenske fotografske scene: Jaka Babnik, Emina Djukić, Tomaž Gregorič, Tanja Lažetić, Radenko Milak & Roman Uranjek, Boštjan Pucelj, Bojan Radovič, Aleš Rosa, Matjaž Rušt & Robert Marin, Jane Štravs i Tanja Verlak, od kojih je njih četvero dobro poteglo iz dežele i nazočilo otvorenju.
Bila je tu i uobičajena govorancija s time da se, kao i prošli put na otvorenju izložbe zbirke Marijana Hanžekovića, službeni dio programa plus iće i piće održavao vani, na otvorenom. Kustosica Sandra Križić Roban iz Zagreba je naglasila važnost ove izložbe jer imamo mogućnost vidjeti i bolje upoznati nama susjednu državu, naše sličnosti i razlike, a najbolju foru imao je zamjenik župana Željko Kraljičak koji je izložbu otvorio, referirajući se na naslov Dani Slovenije u Slavoniji, da je sreća što u kombinaciji nije još i Slovačka jer bi onda Englezi bili totalno zbunjeni 🙂 .
Kad odete pogledati izložene eksponate, vidjet ćete da su teme kojima se slovenski fotografi bave lokalne ali i mnogo šire: pitanja ekologije i čovjekovog utjecaja na prirodu, politike, tranzicije, podjela u društvu, ekonomskih razlika, promjena urbanog identiteta itd. To se vidi već iz samog naziva izložbe, a koji je parafraza serije fotografija Matjaža Rušta i Roberta Marina pod nazivom „Najljepši grad na svijetu“. Tako je Ljubljanu nazivao gradonačelnik Zoran Janković i fakat Ljubljana jest lijep grad i sve, ali ono što se ovim sloganom pokušalo prikriti, a dvojica autora su naglasili, su ružne strane koje je sa sobom donijela tranzicija i gentrifikacija urbanih središta. Njihove ulične fotografije, prikazane u nizu video slajdova na ekranu, prljave su, sirove i surove koliko je sam život pauperiziranih građana na perfirefiji grada prljav i surov, a to je nešto s čime se možemo poistovjetiti i mi Osječani a pogotovo Zagrepčani.
Jaka Babnik se predstavio serijom fotografija pod nazivom „Jebodrom“. Fotografira parkirališta, mostove i zapuštene prostore na rubu grada koji služe rekreativcima za sportsku granu koja se najčešće primjenjuje daleko od očiju javnosti – jebanje. Imamo i mi takve lokacije: u Osijeku su to bile katakombe u 70-ima i 80-ima (znam, bio, virio J), u Zagrebu je to stražnja strana jezera Jarun. Također tema koja je bliska velikom broju, posebice mlađih ljudi, koji ne ispunjavaju socijalni aspekt Hadžine teorije kvalitetnog seksa: imati s kim, imati s čim i imati gdje. (Inače, postoji i četvrti aspekt, koji mi je sve bliži kako klizim kroz određene godine, a to je filozofski: Čemu? 🙂 🙂 🙂 ).
Bojan Radovič se predstavio velikim kolažom iz serije „YU & Me“, serije fotografija koje su snimljene tijekom postojanja rahmetli SFRJ u sklopu projekta „Slike iz Jugoslavije“ kojega je planirao prikazati kao izložbu, no dok se on sjetio to izvesti, ex-Yuga je u mukama preminula, tako da ove fotografije danas predstavljaju tek podsjetnik jednog vremena i načina na koji se onda živjelo. Bojan je došao u Osijek i rado je odgovarao na pitanja posjetitelja, a dok sam ja bio tamo upravo je s grupom mlađih cura pričao o backgroundu cijele ove priče i baš se pitam koliko im je sve to moralo egzotično i daleko zvučati… U sličnom tonu su i simpa fotke Tanje Lažetić „Devet bazena iza razbijenog stakla“ gdje nam prikazuje fotografije pretrpanih bazena iz starih jugoslavenskih turističkih brošura.
Ima tu još puno lipih stvari: odlične, umjetničke crno-bijele fotografije Tomaža Gregoriča „Perfiferije“, tu je „Koegzistencija“ Emine Djukić o tome kako čovjek djeluje na prirodu i obrnuto, predivan ciklus fotki „Dahab“ Janeta Štravsa gdje nam prikazuje kako urbanizacija mijenja istoimenu egipatsku pokrajinu i transformira idilični krajolik, a zanimljiva je i serija fotografija Boštjana Pucelja „Nestali u akciji“ gdje na svakoj slici vidimo kolica iz trgovačkih centara u prirodi, gdje očito ne pripadaju. Ta kolica mogu simbolizirati opsjednutost šopingholijom modernih generacija, ali isto tako i predstavljati metaforu izbjeglica izbačenih iz svog svijeta i gurnutih u neki drugi, tuđi.
A to je u biti i poanta ovakvih izložbi, da kroz fotografsko oko profića ili amatera doživimo jedan trenutak, događaj ili neku sliku. Doživjet ćemo to svatko na svoj način naravno, netko tko je često bio u Sloveniji čak će moći i usporediti koliko se ove fotografije slažu s njegovom vizurom i doživljajem. Što se mene tiče, ona potvrđuje da su Janezi u istim, ili bar sličnim govnima kao i mi ostali s ovih prostora i citirat ću Hadžin prvi geografski poučak koji kaže: Balkan nije zemljopisni pojam, to je stanje uma… 🙂
Izložbu možete (i trebali bi) pogledati do 25. lipnja.
Deželac Hadžo
zlihadzoponovojase 