UFO festival 2017. – Jonathan, Plastic Knives, Modern Delusion, Indigoscience @ lijeva obala Drave, 01. 06. 2017., 1. večer

Ono što je prvoj večeri UFO festivala nedostajalo (pored ljudstva) su bendovi koji mogu zvukom popuniti ogromnu livadu na kojoj se festival održava. Osim dva headlinera, ostalo su bile grupe koje bi mnogo bolje funkcionirale u manjim klupskim prostorima poput kluba Exit… 

Nakon mnogo peripetija i porođajnih muka, uz promjenu kompletnog organizacijskog tima, osječki festival UFO ukazao se u svom 14. izdanju uz dosta noviteta. Pisao sam o tome u izvještaju s pressice UFO-a pa se neću ponavljati, no najveća novost svakako su nova lokacija i nova koncepcija festivala.

UFO se vratio na svoju staru lokaciju – preko Drave, kod katakombi, tamo gdje je i počeo svojevremeno. Kako kažu upućeni prelazak nije baš bio dobrovoljan – organizatori su htjeli stari prostor dvorišta Vege, no Grad ih je odjebao zbog navodnih sigurnosnih razloga. Isti dobro upućeni izvori tvrde da Grad u festival nije uložio niti jedne jedine kune, opet navodno zbog toga što je organizator surađivao s političkom opcijom koja nije na vlasti u Osijeku, a kako je kod nas sve politika, UFO je dobio kurčinu u bulju, bez kondoma i bez vazelina 🙂 . Tako da se ekipa morala snaći kako su znali i umijeli.

Promjena koncepcije očituje se u tome što su odlučili ne gomilati hrpu mladih i neafirmiranih bendova već uzeti tri uvjetno rečeno predgrupe i dva headlinera, sve to strpati u 4-5 sati glazbe a potom nastaviti partijanje u katakombama uz elektronsku mjuzu. Rezultat baš i nije ispao bajan.

Prvo, lokacija: ovo je ogroman prostor. Preogroman! To je livada na kojoj bi se ‘ladno mogao održavati festival INMusica ili Fusion bine EXIT-a. Nema benda koji će to u Osijeku napuniti ni pod razno. Zapravo, znajući osječku publiku, možda bi to mogle neke narodnjakuše ili zabavnjakuše, ali rock program – no way Jose! Bilo je otužno gledati kako taj prostor zjapi prazan jer jednostavno nije bilo dovoljno publike da ga popuni. A definitivno nije pomoglo ni to što se iste večeri održavao DC Party u kampusu koji je bio prepun i gdje se studentska marva zabavljala uz jeftinu cugu i još jeftiniju mjuzu…

Sama bina je postavljena iza katakombi, uz cestu koja vodi prema Kopiki, a malo su ga zakomplicirali s ulazom pa je više ljudi, uključujući mene, pokušalo isprva ući na VIP ulaz gdje nas je čuvar režećim glasom poslao skroz natrag do glavnog ulaza do kojeg se dolazi stazom iz pravca Barutane. Ako dolazite autom, parkirajte uz cestu što bliže amfiteatru, ne idite skroz iza parkirati jer ćete morati neplanirano raditi cijeli krug do ulaza za obične smrtnike.

S tehničke strane, UFO je postavio određene standarde kojih se i dalje drži: velika bina, dobar razglas i rasvjeta, tonac koji je to sve držao pod kontrolom, pa s te strane nekih zamjerki nemam. Ali imam zamjerku na kašnjenje programa: umjesto u predviđenih 20 h, počeo je s 45 minuta zakašnjenja, navodno su tonske probe kasnile zbog kiše. Koja je, nota bene, padala rano popodne i već oko tri prestala. Vidjet ću kako će biti idućih dana, ali ja sam skloniji vjerovati da nisu htjeli počinjati program dok je još dan i dok nema kera na festivalu.

A situacija s publikom nije bila bolja ni kada su se na binu popeli osječki Indigoscience (https://www.facebook.com/Indigoscience-776617192444313/ ; http://www.indigoscience.com.hr/), prvi osječki post rock bend o kojima sam pisao i to pohvalno. Tek šačica ljudi, toliko o nadanjima organizatora da će smanjenjem broja bendova privući više ljudi. Osječani kasno izlaze i moš’ ga jebat’, prije cenera ili čak 23 h neće se skupiti ozbiljnija kritična masa. Kantu i ekipu to nije fermalo previše, oni su svojih dodijeljenih 40 minuta iskoristili do ibera, ali njihova ionako hermetična instrumentalna glazba potpuno se izgubila na onom brisanom prostoru. Bolji su mi bili prije godinu dana na Re:Art festivalu: ne svirački doduše, ali manji prostor dvorišta Kazamata više im odgovara. Momci su odlični tehničari i taj aspekt svirke su podigli na još višu razinu, ali nikoga nije bilo briga. Imali su i peh kad je pukla žica na gitari pa su jednu stvar razvukli k’o Fidelov govor. Rezultat? Svi smo jedva čekali da završe. Ovo je samo prvi u nizu bendova koji sinoć nisu do kraja pokazali svoj potencijal, da bi se uživalo u ovakvoj vrsti glazbe moraš biti mazohist koji sluša post rock i moraš ih gledati u primjerenijem prostoru. Ovako, momci su zapravo samo oduvali paučinu sa zvučnika…

Desetominutne pauze između bendova po običaju su se pretvorile u 20-minutne pauze, pa sam imao vremena skočiti do Tvrđe pojesti burek (na festivalu je bio i Jozo Trovač sa svojim asortimanom otrova, ali život mi je ipak mio ma kakav bio J) i taman se vratiti na početak nastupa benda Modern Delusion (https://www.facebook.com/moderndelusion/ ; http://moderndelusion.bandcamp.com/ ). Zagrebački trio predvodi nepoderivi Goran Lautar, veteran domaće garage punk scene (The Babies, Welcomin’ Comitte in Flames, Dykeman Family, vjerojatno još hrpa njih koji su mi prošli ispod radara), a društvo mu prave bubnjar Andrej Karavanić i Darija Turina na synthu. Gledao sam ih prije tri godine u klubu Exit i ostavili su dobar dojam, mnogo bolji nego sinoć.

I oni su bili premalen bend za tako velik prostor, svirajući pred tek nešto više ljudi od Indigosciencea. Njihov prljavi garažni synth-post-whatever-punk zvuk odlično šljaka u malim klubovima gdje stojiš neposredno uz bend i osjetiš kako te bubanj udara u muda a gitare režu kožu na krpice, sve to tek donekle ublaženo novovalnim zvukom kljova nalik na rani Orgazam. Ovdje toga nije bilo: ne mogu reći da se ekipa nije trudila, ali nije šljakalo: bez razmjene energije s publikom, MD su djelovali kao na nekoj svojoj planeti i takav je bio i nastup: hladan, hermetičan i otuđen. Čak mi ni njihova izmjena muško-ženskih vokala nije posebno sjela. Dobro, nastup im je trajao samo 25 minuta, prekratko da bi mi dosadio 🙂 , ali ništa me se nije posebno dojmilo osim možda hita „Wasteland“ ili posljednje pjesme gdje su na kraju ubacili u petu brzinu i pokazali da ipak mogu kikati es kad to požele.

Sljedeći su nastupili Plastic Knives (https://hr-hr.facebook.com/plasticknivessuck/; http://www.plasticknives.band/), electro-rock duo kojeg čine Damjan Vujaklija (gitara, efekti) i bubnjar Nikola Babić. Bend je stekao kultno sljedbeništvo svojom kombinacijom  gitarskih riffova s mali milijun efekata, razigranim plesnim ritmom i s mnogo elektronike, dakle elektronska glazba odsvirana živim instrumentima, nešto na tragu onoga što su radili Neočekivana sila… ili ABOP.

Samo što su Plastični noževi manje zanimljivi. Zapravo, zanimljivi su mi bili prvih desetak minuta, nakon toga se sve pretvorilo u pilanu pa smo drugi dio njihovog 40-minutnog nastupa ekipa (drug B., drug M., drug J., drug L. i ja) proveli nezainteresirano klafrajući o svemu i svačemu čekajući da mučenje prestane. Sva tri benda su „fonogramski“ bendovi, bendovi koje udruga Fonogram dovodi u Osijek u klub Exit, sva tri su OK u tome što rade ali na ovako velikoj bini i pred nezainteresiranom publikom udaljenom 15-20 metara od bine niti jedan od njih tri nije pokazao ni sposobnost, a bogami ni ambiciju, proizvesti koncertni doživljaj dostojan open-air rock festivala.

A onda su se pojavili riječki Jonathan (https://hr-hr.facebook.com/thebandjonathan/ ; http://www.jonathanband.com/). Pisao sam dosta o njima, gledao sam ih prije dvije godine na EXIT festivalu gdje su ostavili jako dobar dojam, ali sam se bojao da se ni oni neće iskazati na ovom velikom prostoru, no pokazalo se da su moje bojazni bile neopravdane: Zoran vokal, Darko i Tomislav gitare, Nikica bas, Branko bubnjevi i pridruženi klavijaturist kome se ne mogu sjetiti imena priredili su šou za pamćenje!

Jonathan imaju onu karakteristiku koju cijenim kod bendova koji su na albumima savršeno snimljeni i producirani: uživo sve to dignu barem za jednu prečku više. Gitarski duo se ne boji tu i tamo malo i „zaprljati ruke“, ritam sekcija dodatno diže pjesme, a tu je i Zoki koji je sjajan frontmen: odličan, kristalno čist vokal i neprekidno kretanje po bini koje bend čini dobrim i za gledati, ne samo za slušati. Jonathan je bio onaj bend koji je prvom danu UFO-a trebao: punokrvan rock bend čija je glazba konačno otkravila sad već malo popunjeniju livadu i bend koji zna kako zadržati pažnju publike u sat vremena koliko su dobili.

Od uvodne, Editorovske „Who Lies to Whom“, preko FranzFerdinanovske plesne bombe „Communicate“, preko pjevljive „Allison“ do prekrasne americane „Heaven“, riječke pičke su prošpartale kroz svoj katalog s posebnim naglaskom na posljednji EP „To Love…“ s kojega su izveli i meni njihovu možda najbolju stvar „Battles“. Stvar počinje kao laganica s uvodnim himničnim kljovama da bi potom eksplodirala u zvučnu nirvanu kakvu smo dobili na prva dva albuma legendarnih Arcade Fire, a malo je bendova na ovim prostorima za koje bih izrekao ovakvu usporedbu. A za sam kraj smo dobili dva stara razarača: „The School“ koja mi ima neki Caveovski prizvuk, valjda zbog refrena „Get on your knees sucker / Get in your place sinner / I’ll never reap what you sow“ te jednu od njihovih najstarijih pjesama, „Mama I’m Ready“ čiji stihovi „You got my knees shakin’ / You got my nerves breakin’“ možda najbolje opisuju moj doživljaj Jonathanovog nastupa. Zbog ovakvih koncerata se dolazi na festivale ovog tipa.

A onda sam pogledao na sat – ponoć i pol – i krenuo kući bez imalo želje da sačekam headlinere, Kawasaki 3P. Nisam ih gledao dosta dugo, kvragu, nisam čak bio ni preumoran, ali držim se Hadžinog drugog pravila o početku svirki: Nijedan bend ne zaslužuje da ga se čeka do iza ponoći! Zato vjerojatno neću odgledati ni Kojote ni Krankšvester (plus, ovi drugi su neslušljivi 🙂 ).

Prvi dan UFO-a me nije baš oduševio, ali Jonathan su izvukli stvar. U petak nastupaju Beograđani Straight Mickey And The Boys i to vam preporučujem da svakako ošacujete jer je to sjajan mladi bend, u naponu snage. A za subotu nisam siguran ni hoću li se uopće pojaviti…

Plastični Hadžo
P.S. Negdje tijekom nastupa Jonathana priđe mi neki lik i kaže: „Ti si Hadžo, čitam tvoj blog, znam da voliš Colu pa evo da ti se odužim za dobre tekstove“ i gurne mi plastičnu bocu Cole od 0,5 litre. A ja umjesto da budem zahvalan do groba, samo sam mu odbrusio da ne pijem Colu iz plastične boce jer ima grozan ukus (što je činjenica!) te sam mu ju vratio da ju pokloni nekom drugom. Što stvarno nije lijepo od mene: mislim, evo jednog čovjeka koji čita moj blog a nije poželio da me premlati 🙂  a ja ga ovako ‘ladno otepem. Sorry druže, nadam se da se nisi uvrijedio ali ja sam totalni diklić, to si valjda shvatio i iz mojih tekstova, a sad si se uvjerio i uživo… 🙂

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s