UFO festival 2017. – Straight Mickey And The Boys, Baden-Baden, Sleepyheads, Harvo Jay @ lijeva obala Drave, 02. 06. 2017., 2. večer

Nakon vrlo autističnog prvog dana, drugi dan UFO festivala donio je bolji program, mnogo bolju atmosferu i znatno više publike. 

Tko radi taj i griješi. Treba znati priznati grešku i ispraviti je. Organizatori UFO-a vjerojatno su primili hrpu ljutitih reakcija posjetitelja koji su parkirali auto na velikoj ledini kod VIP ulaza, a potom morali odraditi Igmanski marš skroz na drugu stranu do glavnog ulaza, pa su uklonili jedan dio ograde i omogućili ljudima da jednostavno zaobiđu VIP dio i brzo stignu do ulaza. To je prva stvar koju sam uočio kad sam se druge večeri ukazao kod katakombi.

Drugo, program je opet počeo u 20:45 kao i prethodne večeri. Jer je tonska opet kasnila. Ovoga puta kašnjenje nije bilo uzrokovano kišom već suncem 🙂 . Bit će da je ipak riječ o tome da se nikome ne da svirati dok ne padne mrak…

Ulogu topovskog mesa ovaj je put prihvatio osječki trojac Harvo Jay (https://www.facebook.com/harvojay/ ; https://harvojay.bandcamp.com/). Mladi bend kojeg čine Hrvoje Dešić (gitara, vokal), Marko Pernarčić (bas) i Šimun Padovan (bubnjevi) nedavno je objavio svoj debi album „Sok od agonije“ koji još uvijek nisam preslušao kako spada jer sam lijena buba, ali sam ih gledao prošle godine na Svjetskom danu glazbe i vidio sam da tu ima potencijala za nešto.

Bend izvodi žanrovski različitu, dinamičnu  glazbu koju opisuju kao dream noise gdje se izmjenjuju nježnije dream pop dionice s bučnim, nojzičnim dijelovima i nepravilnim ritmovima math rocka. Takav je i Hrvojev vokal, koji varira od tihog, mekanog (ekipa i ja smo to nazvali „gay vokal“ što je termin koji mi se sviđa i od sad ću ga koristiti 🙂 ) do divljačkog deranja glasnih žica, često unutar nekoliko sekundi. Zvučali su mi bolje nego prošli put, sigurnije i samouvjerenije, i ostavili su dobar dojam; OK, i oni sigurno bolje zvuče u manjem prostoru ali, za razliku od trija mladih bendova prošle večeri, kod ove trojice sam osjetio neku energiju, nešto što me udara tamo gdje treba. Plus, evo konačno jednog benda koji pjeva na hrvatskom i evo konačno jednog benda koji doista komunicira s publikom. A imaju i neke die-hard fanove: sreo sam nekoliko ljudi koji su došli samo zbog njih i nakon njihovog nastupa otišli su s festivala. I tražili su bis, ali zbog gustog rasporeda nisu ga dobili. Uglavnom, jako dobar bend za kojeg se nadam da ću ih uloviti u nekom klubiću i to na svirci koja neće početi pred ponoć, kako je to kod nas postao običaj…

Malo se ubrzao i proces silaska i penjanja na binu tako da su i pauze bile podnošljivije, taman imaš vremena otići popišati se a drugi bend je već gore. Tako smo vrlo brzo dočekali Sleepyheadse (https://www.facebook.com/slipihedz/ ; https://slipihedz.bandcamp.com/), zagrebački kvartet kojeg čine trojica Vinkovčana u metropoli: Vedran Šuvak vokal i gitara, Daniel Brdar gitara, Domagoj Bajtal bas i jedini purger u bendu Dragomir Obrenčević bubanj. Znao sam da su mi odnekud poznati i tek pred kraj njihovog nastupa mi je sinulo: gledao sam ih prošle godine u Vinkovcima u sklopu DORF festivala kao akustični duo Vedrana i Daniela, a evo sada i benda u punom sastavu.

Sleepyheads su klasičan indie rock bend, s utjecajima koji sežu još od 70-ih i 80-ih pa do gitarske glazbe devedesetih i nultih. Sjajan uvod u „The Swirling Thoughts of…“, naslovnu stvar njihovog debi albuma, podsjetio me na lagano west coast rock jammiranje, dok je sama stvar vrlo U2-ovska i to iz razdoblja dok su U2 još nekog kurca valjali 🙂 . Imaju istančan osjećaj za ubaciti catchy pop melodije u pjesme poput „Perfect“ (također s malo „gay pjevanja“ 🙂 ), a s „Lost Myself“ im se zalomio i indie hitić. „Sunday“ je kratka ali slatka, kao da ju je napisao Morrissey za svoj prvi solo album pa ju zaboravio snimiti, a dobili smo i par novih pjesama s novog albuma na kome rade. Dopali su mi se, uživao sam u njihovoj svirci, a dopali su se i publici oko mene koja se već počela okupljati u malo respektabilnijem broju.

Ipak, pravi breakthrough izveli su momci iz zagrebačkog benda Baden-Baden (https://www.facebook.com/badenxoxo/; http://baden-badenmusic.bandcamp.com/), petorka koju čine Hrvoje Malić vokal, Borna Maksan gitara, Goran Đurić bas, Luka Presl bubnjevi i Franjo Mateković kljove. Gledao sam ih prije nekoliko godina u klubu Exit i bili su sjajni, a drago mi je što su se takvima pokazali i na velikoj bini.

Baden-Baden su elektro-punkeri poznati po tome što su glasni, žestoki i energični, a možda su najpoznatiji po tome što imaju frontmena koji je lud k’o šlapa i ima scenski nastup kojemu se malo koji frontmen na domaćim prostorima može približiti (sjećam ga se još iz doba pokojne Heroine, benda, ne časopisa, a to je bilo prije brat-bratu deset ako ne i više godina). Lik se tijekom cijelog nastupa doima kao da je u transu, izvodi neki svoj mistični, derviški ples koji podsjeća na glavinjanje padavičara, poziva publiku na interakciju i sve je to u skladu s glazbenom matricom koja pliva u vodama punka, garage rocka, electro rocka i industriala. Ekipa je konačno uspjela mobilizirati publiku i natjerati ih da dođu do ograde i đuskaju i moram priznati da je teško ostati imun na plesne bombe poput „It’s You“ ili „Kada dođe nije tu“ koje eksplodiraju oko tebe.

Ekipa (koju smo činili drug J., drug B., drug M. i ja) je komentirala kako su Baden-Baden pravi primjer EU benda: pjevaju na engleskom, njemačkom („Sommer am Baden-Baden“), francuskom („NTSP“) i hrvatskom („Kada dođe…“), pa smo zlobno zaključili da moraš znati pjevati na više jezika jer će ti to dobro doći kada odlučiš pobjeći iz ove usrane države 🙂 . Hrvoje je inače nekoliko puta prozivao i mene da se pojavim kod bine, ali ja sam to odbio: em sam ja prevelika zvijezda da bih ispunjavao želje bendova 🙂 , em je moje prirodno mjesto na pola puta između miks pulta i bine gdje se najbolje gušta u zvuku. A na Baden-Badenu sam itekako guštao! Šteta što nisu najbolje isplanirali set listu pa nisu stigli izvesti dark-wave klasik Dobrog Isaka „Mi gledamo kroz tamne naočare“ ali i ovo što smo dobili bilo je dojajno!

Ali, ni to nije sve! Taman kad pomisliš da je letvica visoko podignuta, dođe netko tko ju digne još više i preskoči k’o od šale. Titulu najboljeg benda večeri zasluženo su ponijeli beogradski Straight Mickey and the Boyz (https://sr-rs.facebook.com/straightmickeyandtheboyz/ ; https://straightmickeyandtheboyz.bandcamp.com/releases), trio kojeg čine gitarist i glavni pjevač Miki te Boško na basu i Danilo za bubnjevima, koji se također izmjenjuju na lead i back vokalima. Gledao sam ih prije dvije godine na EXIT-u na maloj Future Shock bini, a u međuvremenu je bend objavio debi album, odsvirao tonu koncerata, Boško i Danilo su se priključili Canetu i ostalima u supergrupi Škrtice i vrlo brzo su se probili u sam vrh rock scene naših susjeda.

Poučen iskustvom s EXIT-a znao sam što od ove ekipe mogu očekivati, ali da će biti ovako furiozni i napucani to ipak nisam očekivao. Jest, samo su trojica, ali imaju tako bogat zvuk da imate dojam da su još bar dvojica na bini. Žanrovski ih je teško svrstati u ladice jer tu ima garaže, grungea, hard rocka, funka, psihodelije i mnogo improvizacije, ali sva trojica su sjajni glazbenici koji su gotovo sat vremena sve nas držali fiksirane uz binu.

Nastup su otvorili hitom „Haos radi“ ali nema tu ništa kaotično: vole oni zajammati tu i tamo, što se prije svega vidjelo u njihovoj najdužoj pjesmi „Siguran“ koja je vjerojatno trajala deset minuta ali niti jednog trenutka nije bila dosadna, ali najbolji su kad isporučuju prvoklasne eksplozivne razarače poput „Ne“, „Crva“ ili hipnotičke grooveačine poput „Lakši“. Stvar „Ako nemaš snažnu volju“ ne nalazi se na debi albumu i ima nešto od novovalne atmosfere  u sebi, s tekstom koji dosta vuče na ranu Disciplinu, a svoj gotovo jednostani nastup završili su u velikom stilu uz „Ne osećam se dobro“ i „Dalek svet“, njihov najveći hit, koji je rasplesao i one najsuzdržanije. Ovo je velik bend za velike bine i usudim se reći da velike stvari za ovaj bend tek dolaze. Svaka čast organizatorima što su ih doveli i pružili priliku brojnim Osječanima (posjet je bio znatno bolji nego prve večeri) vidjeti nešto novo, svježe i energično s istoka.

Kako je rekao jedan friend: „Ovi su pojeli Kojote“, i slažem se s time pa sam odlučio otići s UFO-a jer stvarno – nakon ovakve nastupčine kome još trebaju Kojoti? (A i prošla je ponoć). Mogu vam reći da je drugi dan UFO-a bio znatno bolji od prvog: umjesto dobrih ali zatvorenih i hermetičnih bendova dobili smo bendove koji su zvukom više odgovarali profilu open-air rock koncerta, ali ne samo to: uspjeli su privući više publike, uspostaviti dobar odnos s njom i baš se osjetilo da je to ono što je prve večeri falilo. I još nešto što ne znam da li je planirano ali se dogodilo: svaki je bend, od Harva do Mickeya, polako podizao letvicu kvalitete i količinu energije isporučene s bine, što je na festivalima ovakvog tipa teško postići.

Prethodnih godina kvaliteta line-upa na festivalu je varirala, ali ove večeri sva četiri benda bili su sjajni i stvarno se ne mogu sjetiti, a pratim UFO od samih početaka, kad sam posljednji put (i da li ikada) baš ovako uživao od početka do (gotovo) kraja.

I stvarno, nakon svega ovoga kome trebaju Kojoti?

Ptica trkačica Hadžo

P.S. Ne znam što ću i kako u subotu, naime Elemental nastupaju na trgu večeras pa moram otići ispoštovati ih, ipak je Remi moja prija i kolegica po prevoditeljstvu, ali pokušat ću ovjeriti i njih i UFO pa što ulovim, ulovim…

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s