Lipanj i ljetne vrućine obično su signal da se gase motori i ostaje u leru do jeseni (uz iznimku nadolazećeg OLJK-a mada, kada je kultura u Osijeku u pitanju, ona je nažalost u leru više-manje tijekom cijele godine 🙂 ), a jedan od posljednjih kulturnih trzaja odigrao se večeras u galeriji Waldinger otvorenjem izložbe „Partenza“ naše međunarodno poznate umjetnice Renate Poljak.
A da je (pred)ljetna fjaka u punom jeku vidjelo se već iz sramotne posjete ovom otvorenju jer nas je bilo jedva desetak duša. Taman kad čovjek pomisli da Osijek ne može niže pasti, kulturna letvica se spusti za jednu do dvije stepenice. Nije bilo ni autorice izložbe, ali ona je bila spriječena doći uslijed zdravstvenih problema, koji je izgovor osječke publike? Vjerojatno isto zdravstvena boljka – kurcobolja naša svagdašnja… 🙂
Izložbu su otvorile Ljerka Hedl ispred gradskog ureda za kulturu i Branka Benčić, kustosica izložbe, koje su nas u par riječi provele kroz nju. Renata Poljak je umjetnica iz Splita koja je postdiplomski studij zavšila na Likovnoj akademiji u Nantesu, a u posljednjih 15-ak godina prisutnija je u inozemstvu nego na našoj sceni. Živi u avionu, izlaže gdje stigne, pa je tako i ova izložba prije Osijeka već bila predstavljena u nizu hrvatskih ali i svjetskih gradova.
Izložbu čini najnovija autoričina video instalacija, video film „Partenza“ (talijanska riječ za odlazak koja se još uvijek često upotrebljava na hrvatskim otocima i priobalju) te serija od 8 foto kolaža formata 130 x 90 cm s motivima iz filma koji djeluju kao tematski produžetak filma ali i kao upečatljiva zasebna cjelina.
Renata se u svom filmu, ne biste nikad pogodili, bavi pitanjem odlazaka 🙂 . Snimljen u crno-bijeloj tehnici na plaži Zlatni rat na otoku Braču, pod paskom jednog od naših najboljih snimatelja Borisa Poljaka, film metaforički progovara o odlascima, iščekivanju te razdvojenosti koje su migracije uvjetovale kroz stoljeća. Jedna od tragičnih priča o odlasku dio je i Renatine obiteljske povijesti jer je muž njene prabake Vinke početkom 20. stoljeća u potrazi za poslom otišao u Čile. Kao i mnoge otočanke, Vinka je čekala povratak svog muža, no on se nikada nije vratio.
Vinku i 20-ak drugih Vinki vidimo na početku filma kako se pojavljuju iza jedne uzvisine na morskoj plaži, odjevene u otočku narodnu nošnju s početka 20. stoljeća. Poljakova crno-bijela kamera je impresivna, mračna i prijeteća, gotovo film-noirovska, a bolska plaža, po mnogima najljepša na cijelom Jadranu, doima se kao scenografija iz nekog od Hitchcockovih filmova, ni traga motivima s razglednica tipa „Pozdrav s Brača“. To napeto iščekivanje muževa da se vrate, u mnogim slučajevima uzaludno, turobno je i traumatično.
No, prava trauma počinje kada se jedna žena, koja je izgubila svaku nadu, utapa u moru. Fantastične podmorske scene dočarane su u koloru i odjednom vidimo da raznobojna odjeća koja se s površine mora spušta na dno nije ona odjeća koju nose žene na početku filma, već tradicionalna nošnja islama. I na toj točki film prestaje biti nostalgično obiteljsko putovanje u prošlost, već se pretvara u aktualnu temu izbjeglica iz Afrike koji očajnički pokušavaju doći do Evrope, pri čemu se na tisuće njih utapaju u moru na putu do Italije ili Grčke.
Prelaskom iz c/b u kolor bolska plaža pretvorila se u podmorje Lampeduse, a Renata je napravila most koji spaja dva različita izbjeglička vala, dvije različite kulture, dva stoljeća ali kojima je jedno zajedničko – Sredozemno more im je postalo grobnica. To je poveznica dviju tragičnih priča, hrvatske i afričke. I tu vidimo da je more zapravo glavni junak Renatinog filma. To lijepo, čarobno more zapravo je predator koji samo čeka priliku da proguta nevine žrtve. A glad, neimaština, siromaštvo hrvatskih otoka početkom prošlog stoljeća te ratni sukobi u Siriji, Iraku i Afganistanu početkom ovog savršeni su pretekst humane katastrofe koja nam se doslovno odvija pred očima.
Renatina instalacija je snažna, potresna i sugestivna jer je uspjela stvoriti priču koja na univerzalnoj razini govori o teškoćama pojedinca. Renata se ne boji društvenog angažmana, o njemu je često progovarala i u prethodnim radovima, ali ga je ovdje provukla kroz osobnu i obiteljsku priču. Ono osobno zrcali se i u Renatinom životu kao slobodne umjetnice: stalna putovanja, svojevrsne migracije po svijetu i nomadski način života, pa se može poistovjetiti s ljudima koji idu s jednog na drugi kraj svijeta u potrazi za boljim životom i srećom koju u starom životu nisu imali.
Odličan film koji morate pogledati i koji još jednom oštro upozorava na tragedije migranata bez obzira tko su i odakle dolaze, koji bi trebao posebno rezonirati među nama koji smo i sami ne tako davno bili izbjeglice/migranti. Ali ajd’ ti to dokaži zapjenjenim desničarima koji bi gradili žilet ograde, slali vojsku na granice i pretvarali državu u vojnu huntu…
Hadžo koji nikamo ne odlazi
zlihadzoponovojase 