17. Performance Art Festival – Sreća, 09. – 10. 06. 2017.

„Za mene je sreća slučajno poznanstvo / pisma prijatelja, za me je prostranstvo“ pjevale su onomad Gabi Novak i Maja Vučić. A što je sreća za nekoliko multimedijalnih umjetnika i performera pokušali su nam dočarati tijekom 17. po redu Performance Art Festivala koji se  pod nazivom „Sreća“ održao ovog vikedna u Osijeku. ­ 

Prošlogodšnje izdanje festivala bilo je puno organizacijskih problema, od promjena lokacija preko mijenjanja rasporeda u hodu, tako da stvari koje su me zanimale nisam uopće stigao pogledati. No, ovoga puta sve je išlo kao po špagi, pa čak i bolje od toga: ne da su programi počinjali točno u zakazano vrijeme i redom kako su najavljeni, nego su čak i poranili, što je prilično nepoznat koncept na ovim prostorima…

Program se ove godine bavio pitanjem sreće i načina na koji sreću percipiramo, uvjetovano osobnim ili kolektivnim iskustvom, u različitim društvenim i političkim okolnostima. Program je predstavio umjetnike koji su svojim izvedbama publiku i slučajne prolaznike u javnom prostoru pokušali učiniti sretnima ili im dočarati što sreća znači njima osobno. Kustos festivala, umjetnik Marko Marković, odabrao je kombinaciju mladih izvođača (Kristina Marić i Mario Matoković iz Osijeka, Nina Kamenjarin iz Splita, Sebastian Gärtner iz Beča) i starih džombi, umjetnika etabliranih u nas i u svijetu (Ana Zorica te Sandro Đukić i sam Marko). Kao i prethodnih godina, program se odvijao u javnom prostoru na nekoliko lokacija u gradu te u Muzeju likovnih umjetnosti čije je dvorište idealno poslužilo kao dobar setting za performanse ali i za zaključni razgovor s umjetnicima koji se održao na kraju balade.

Festival je započeo u Perivoju Kralja Tomislava performansom u trajanju Sandra Đukića i Marka Markovića pod nazivom “Iz ciklusa nestajanja” koji se bavi suočavanjem s prošlošću te motivom trajanja i propadanja. Njih dvojica su tijekom polusatnog performansa prohodali područje oko bivšeg spomenika žrtvama fašizma kojeg su početkom Domovinskog rata eksplozivom srušili novovjekovni fašisti, a niti jedna gradska vlast nije se do danas usudila obnoviti ga. Njihov performans mi se dopao, naslov mu je prikladan jer se može gledati kao hommage žrtvama rat(ov)a ili kao hommage uništenom spomeniku, jedino mi nije baš jasno kako se on uklapa u tematski koncept sreće. Sandro će na druženju u subotu pričati kako su ideju dobili u Zagrebu kada su jednog kišnog dana u parku tražili njegov izgubljeni mobitel kojeg su na kraju pronašli zbog čega su bez sumnje bili sretni 🙂 , ali meni je teško pojmiti bilo što sretno vezano uz odabir ove turobne lokacije…

Program se potom preselio u dvorište MLU-a, no obzirom da me je želudac počeo upozoravati kako je od ručka prošlo oho-ho, iskoristio sam priliku da skočim do obližnje pekare po burek burečki. Utažio sam glad i bio sam, pa, sretan, ne? 🙂  Iako sam se u dvorište Muzeja vratio nekoliko minuta prije najavljenih 20 h, već je počeo nastup Nine Kamenjarin „Takt 0“. Ninin performans uključivao je njezin ples po dvorištu dok je na ušima imala slušalice preko kojih je slušala glazbu s mobitela i povemeno malo i pjevala. Motiv osobne sreće je očigledan, ali ovim performansom Nina upozorava i na neke šire društvene implikacije poput otuđenosti pa i usamljenosti i izolacije pojedinca u današnjem društvu. Ona nije nesvjesna publike oko sebe, čak ju u određenoj mjeri i uključuje u svoj performans ali samo u onoj mjeri u kojoj oni ne prelaze zamišljene granice izvedbe. Jedna od pjesama iz šarene play liste bila je i „I’m Going Slightly Mad“ grupe Queen. Prikladno?

Prvu večer zatvorio je gost iz Austrije, Sebastian Gärtner, sa svojim performansom „Four Frames for Real“. Ovo je bila svjetska premijera performansa gdje je baja uzeo improvizirani tehnički stol, između je stavio jednu dasku, a potom je na sebe pričvrstio pilu. Potom je krenuo rezati dasku ali bez korištenja ruku, već samo svojih udisaja i izdisaja. Sebastian se od ranije kroz svoje performanse bavio djelima u nastajanju uz veliku dozu koncentacije, tako da je ovo samo nastavak njegovog djelovanja. Jako bolno i zahtjevno za gledati (ne mogu ni zamisliti kako je onda bilo njemu), ali zanimljivo iskustvo gdje sreća dolazi tek na kraju, kao uspješan rezultat teške i naporne rabote. Sad, ja mogu zamisliti milijun drugih načina da budem sretan i uz manje truda i napora, ali jebiga – neki su ljudi baš rođeni mazohisti…

Subota mi je i inače gužvovit dan tako da sam morao propustiti performans Kristine Marić na Trgu Ante Starčevića, ali sam popodne stigao ovjeriti performans Marija Matokovića „P(r)osipanje“ održan u dvorištu bivše tvornice OLT. Mario je u dvorište OLT-a iznio lavor i počeo se prati, samo što u lavoru nije bila voda već pepeo. Na taj način Mario je simbolički prikazao što su postali mnogi proizvodni giganti iz bivšeg sustava, ali je demonstrirao i posipanje pepelom struktura vlasti koje su od 1990. do danas dopustile propadanje bivših šampiona socijalizma, najčešće ne zato što nisu imali perspektivu već da bi se srušili a na njihovom vrijednom zemljištu sagradilo nešto što će kroz privatizaciju, pretvorbu i pljačku donositi prihod za onih legendarnih 200 HDZ-ovih obitelji. Mario je rođen u Osijeku, a njegovi starci su cijeli svoj radni vijek proveli radeći u OLT-u gdje su bili sretni kao i tisuće drugih radnika tako da tu postoji poveznica s temom festivala. Meni osobno najupečatljiviji performans od svih koje sam gledao jer je najviše lokalnog karaktera i najviše je društveno angažiran, a to osobno volim i cijenim u umjetnosti. Doduše, nije mu baš trebala ona biblijska referenca na torinsko platno na kraju izvedbe, ali obzirom da je ovo bio prvi put da je Mario izveo performans pred publikom, vrlo sam zadovoljan. To je bio i najposjećeniji događaj cijelog festivala.

Nisam baš bio sretan što sam propustio performans Ane Zorice i Nikole Iskre „Jesmo li napokon slobodni?“, ali sam za sam kraj odgledao razgovor s umjetnicima u dvorištu Muzeja. Osim što je svaki umjetnik kratko predstavio svoju izvedbu kroz razgovor s publikom, predstavljena je i suradnička platforma Mreža izvedbenih umjetnosti koju čini devet različitih organizacija, a cilj Mreže je razmjenjivati kulturne sadržaje i programe između gradova koji su uključeni u projekt. Tako je u okviru Performance Art Festivala prvi put predstavljena Noć performansa u Osijeku koja se, osim kod nas, održava i u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Zadru. Ako to znači više sadržaja iz domene perforativnih umjetnosti, bit ću jako sretan…

A mogu reći da sam bio sretan i time što sam odgledao najveći dio ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Šteta je što je posjećenost bila relativno malena, no to je kronična boljka ovog grada koji kulturno sve više atrofira i na aparatima za disanje ga održava šaka entuzijasta iz različitih kulturnih i umjetničkih branši (u ovom slučaju udruga M-art iz Osijeka). A festival je potvrdio svoju ustrajnost i, što je još važnije, predstavio je nekoliko zanimljivih nadolazećih mladih autora na koje vrijedi obratiti pozornost.

Za mene je sreća ošacovati ovakve događaje, a vas koji niste bili tko hebe. 🙂

Happy Hadžo

Oglasi
Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s